BeHaR forum

Roditelji tinejdžera ponekad prave greške kojih i nisu svjesni. U ovom razdoblju djeca brzo rastu i sazrijevaju, a roditelji ponekad zaborave da stare metode više nisu djelotvorne. Kako rastu i menjaju se naša djeca, tako i naš odnos prema njima mora da raste i prilagođava se novim okolnostima.

Greške u pristupu tinejdžerima mogu da imaju dugoročne posljedice i čak naruše odnos i izgrađeno povjerenje. Evo koje su najčešće greške kod roditeljskog pristupa adolescentima:

Postaviti tinejdžera ispred sebe i održati mu lekciju iz života, ponašanja ili nečeg drugog neće biti efektno. Pristup “ja sam ti roditelj i autoritet, i onako je kako ja kažem“ potpuno je kontraproduktivan. Djeca u ovom dobu sebe ne smatraju djecom i odbijaju bilo kakvu vrstu pridika. Konstruktivan razgovor, razmjena mišljenja i stavova i pregovori su najbolji način da se tinejdžerima ukaže na problem, propust ili nedolično ponašanje. Razgovarajte sa svojim tinejdžerima kao sa sebi ravnima i iznenadićete se rezultatom.

Postoje određena ponašanja koja mi često smatramo normalnim u tinejdžerskim godinama: spavanje do kasno ili bježanje iz škole. Mnogi roditelji imaju stav da je to jednostavno faza kroz koju djeca moraju da prođu. Ipak, na taj način im samo pokazujemo da je u redu da zanemare obaveze i odgovornosti. Roditelji treba da reaguju na neodgovorno ponašanje jer će se u suprotnom takvo ponašanje zadržati i kasnije u životu.

Iznenadne, stroge i isključive kazne u ovom dobu nisu djelotvorne. Možda će se kaznom kratkoročno riješiti problem, ali dugoročno će se pojaviti inat koji može da rezultira većim i ozbiljnijim problemom. Razgovarajte sa djetetom i dogovorite se o tome gde su granice. Zajedno definišite posljedice i toga se držite. Na primjer, ako ste se dogovorili da vaš sin mora da dođe kući do 10 sati, odmah se dogovorite da će probijanjem tog termina dobiti zabranu slijedećeg izlaska. Ako unaprijed zna koja je posljedica, verovatno neće prekršiti dogovor. Dokazano je da je ova metoda izuzetno efektna.
Uvijek postavite razumne ciljeve za vaše djete. Očekivanja koja imate prema djetetu moraju uvijek da budu u skladu sa njegovim sposobnostima i kvalitetima. Ako od djeteta koje ima teškoće pri učenju očekujete odličan uspjeh, tada znajte da mu u tome morate pomoći tako što ćete angažovati privatne profesore za određene predmete ili ga upisati na kurs. Čak i pored toga, očekivanja nikada ne treba da budu prevelika.
Ne kritikujte djecu previše. Kritika i ukazivanje na negativne faktore može samo da pogorša situaciju. Umesto toga prvo iznesite pozitivnu stranu priče, pa tek onda ukažite na propuste.


Roditelji često jednostavno očekuju od djece da ne usvoje loše navike. Prije nego što izrazite takva očekivanja, uložite vrijeme i trud da biste podigli dijeci svijest o opasnostima takvog ponašanja. Počnite na vrijeme, još dok su mali i ukazujte im povremeno koje se opasnosti kriju u određenim stvarima. Dajte im sve informacije, neka to ne bude tabu tema. Čvrsta svijest će odraditi mnogo više nego čvrsta zabrana.
Nedostatak komunikacije često dovodi do razvoja oštrog stava i nepoželjnog ponašanja djece. Zato, stalno razgovarajte s tinejdžerima o svakodnevnim stvarima.

Nepoželjno ponašanje djece, kao što je izostavljanje nastave, često je kamuflirano dobrim ponašanjem prema vama, osmjehom, poljupcem poslije škole… Roditelji tinejdžera ne smiju da budu površni u ovom odnosu. Ukoliko vam je bilo šta sumnjivo, dobro istražite o čemu se radi.
Pretjerano korištenje Interneta roditelji tinejdžera često shvataju kao neminovnost. Ipak, budite u toku. Dajte im prostora, ali pratite koje stranice posjećuju. Mnoštvo sadržaja koje nije prilagođeno djeci je dostupno na internetu svima. Razgovarajte o tome sa djetetom i uputite ga u opasnosti i zamke koje krije Internet.

I za kraj: Ne budite prestrogi ali imajte kontrolu. Budite iskreni i druželjubivi, ali zadržite autoritet. Pokažite ljubav i razumevanje ali i odlučnost.

ikm.ba

Roditelji svi grijese sto misle da je njihovo dijete njihovo vlasnistvo, pa ih onda handre od malih nogu pa i poslije kad su vec odrasli ljudi.
bar su mene handrili :face

Bogami mene niko nije handrio.

Njihova sreća da nisu. Osvetoljubive sam prirode.

Ali, brt, ja bih jedino najgorem neprijatelju poželio da odgaja mene kao tinejdžera.

Sad kad se sjetim, ja bih sam sebe tinejdžera zadavio golim rukama.

Zato, roditelji, svaka vam čast.

Socrates je napisao/la: ↑05 okt 2021, 17:06 Ali, brt, ja bih jedino najgorem neprijatelju poželio da odgaja mene kao tinejdžera.

Sad kad se sjetim, ja bih sam sebe tinejdžera zadavio golim rukama.

Zato, roditelji, svaka vam čast.

Ispricaj nam sta si im to radio ?
Ja nekako kontam da sam bila dobro dijete, ali ne znam

A neka hvala, ovo mi je svakidašnjica.
Prije sat i po vremena mi je digao živac rezultat greške roditelja.
Znači njemu halal, ali starci mu ne znaju bosanski/srpski/hrvatski/makedonski/slovenački pa da ih pitam “Dobro jebemmumater pa kojivamjekurac?”

Goreg doba nema, za one što gledaju sa strane. Misliš da sve znaš, a ništa ustvari ne znaš. Naravno, ne možeš izbjeći i da sve probaš. Inatiš se, by default, svim autoritetima, bez obzira šta je u pitanju. Puca te milion stvari odjednom. Ganjaju te Ljudmile da raščiste račune, arhetipične majke prelijepih tinejdžerki "koje si pokvario" Ne razmišljaš o opasnostima.

Ovo je tipično za tinejdžere, što ne znači da nema drugačijih tinejdžera. I boljih.

Sve je lako kad si mlad

Svi smo bili tinejdzeri. A buntovnistvo je sastavni dio tinejderstva. Provociranja, krize, depresije, lose samopouzdanje i sve to.
Najosjetljivije zivotno doba.

Samo su najgori curling-roditelji. Sve je necija tudja greska ali nije greska njihovog djeteta.
Dijete polozi vozacku - kupi mu sportsko auto od 400 konja. A mali nema nijednog predmeta osim engleskog pozitivnu ocjenu. "Ja cu uciti bolje, ali kupite mi prvo to i to".

Je ne zna gdje ste vi odrastali da su vas ganjale tkz Ljudmile

Čuj gdje sam odrastao. U Kanadi, brt.

Ne znam kako si ti to razumjela, ali šta ima neobično u tome da tinejdžer ima problema sa majkom svoje djevojke.

Anyway, to je samo jedna od stvari koje sam naveo. Ja sam rano upao i u starije društvo. Mada, ne mogu reći da su me išta nagovarali, sve što sam radio, radio sam jer sam sam tako htio.

PilePipi je napisao/la: ↑05 okt 2021, 22:09 Je ne zna gdje ste vi odrastali da su vas ganjale tkz Ljudmile

Nismo svi baš imali čast ili nesreću (zavisi kako uzmeš) da odrastamo u BiH.
Neki od nas su započeli tinejdžerstvo dok su bijela slova MILICIJA još uvijek se kočila na plavim Stojadinima i Golfovima a završili u zemljama gdje je policija ljubaznija i vozi se u malo luksuznijim autima, nerijetko jašući i konje prilikom patroliranja.

Smijesno mi ime, a ti odmah na nacionalnoj osnovi shvatio
E jadi moji

Kakvoj ba nacionalnoj osnovi?

PilePipi je napisao/la: ↑05 okt 2021, 16:48 Roditelji svi grijese sto misle da je njihovo dijete njihovo vlasnistvo, pa ih onda handre od malih nogu pa i poslije kad su vec odrasli ljudi.
bar su mene handrili :face

Griješe, majke pogotovo, kad ne mogu popustati polako, i shvatiti da dijete postaje osoba... Da autoritet treba polako prelaziti u prijateljstvo i povjerenje. Da treba neke odluke i tinejdžeru prepustiti...
Drugi je ekstrem prerana nebriga, otpuštanje u kritičnim godinama kad se osoba formira. A tu nema pravila i granice u godinama... Svako je dijete posebno, jednostavno treba osjetiti.

Ma ima tu još puno stvari za uzeti u obzir. Ono što sam ja zaključio što se tiče mojih roditelja je da je dogovor bio da nema fizičkog kažnjavanja djece u bilo kojem obliku. Nikad i ni pod kojim uslovima. Drugo, nema ni mentalnog kažnjavanja. Treće, koliko je god to u njihovoj moći, nema pretjeranog uticaja što se tiče nekih važnih stvari. Naprimjer, iako su oni ateisti, ostavili su otvorenim pitanjem šta će im djeca biti. Ako su oni komunisti, nema uticaja. Ostavi djetetu otvoren put. Išlo je to čak dotle da moj tata Arsenalovac, i to prilično zagriženi, nije uticao na mene što se tiče fudbala. Pa ispade šta ispade.

Dakle, nisu htjeli praviti kopije samih sebe. I učili su nas oboje relativnoj samostalnosti od malih nogu.

E sad, na to kakav će neko biti u tinejdžerskim godinama utiče i život. Koliko god su oni mene štitili od najgorih stvari u ratu, nije se moglo potpuno izbjeći. Dakle, tata je bio u ratu, pa se tu smanjuje njegova uloga u mom odrastanju. Onda čuješ poginuo ovaj, poginuo onaj, opšta nestašica u Zenici u zimu 93-94, glad, gubitak u bližoj porodici, itd. Mora to ostaviti trajne posljedice na dijete. Mama je uvijek pričala sa mnom, ali, ne može roditelj kontrolirati situaciju koja je potpuno izvan kontrole.

Onda sam imao i period u Zagrebu, opet tate nema, a pritisci vanjskog svijeta me formiraju kao dijete. Onda, odlazak u Kanadu, i otprilike tek tu se tata "vraća' u porodicu.

E sad, kad sam ja u Kanadi ušao u tinejdžerske godine, zbog ovog gore opisanog, ja sam mali egzistencijalista koji ima potpuno drugačije shvatanje svijeta i života od prosječnog kanadskog tinejdžera. Sa njima sam se uglavnom i družio, pored ovih starijih što sam spomenuo. Čak i moja pripadnost Generaciji Y ima neku posebnu mješavinu. Generaciji koju inače i zovu i Y Not. E u to sam ja umiješao taj lični osjećaj da život može završiti svake sekunde, da u bilo kojem društvu može sutra izbiti rat, i da tu nema nekih pretjeranih garancija o vječitom miru i lagodnom životu.

Eh, onda udari 9/11. Nastaviću ovo. Sreća pa mi je škola uvijek bila laka, pa to nije bio nikakav problem.

...ma ja sam car-mama, tko vas smirgla, dvojicu odgojila, vaspitala, dala im krila, 2 puberteta dozivjeli-prezivjeli, nije lako bilo ni meni, a ponekad ni njima eno ih k'o dva Tita tako ih i zovem, br. 1 i br. 2

...nije fino da se sama hvalim, trebalo bi pitati njih dvojicu, nemogodoh se suzdrzati! :ha