AI priče

[sikiriki]

Kad nekoga voliš, praviš se da je taj neko lijep ili bar sladak, a ne onako iskreno. BRT!

[medvjed23]

Pa nisam se pravio, nego sam iskreno reko da je taj neko baš sladak

[sikiriki]

Dosta. Ružni smo i gotovo!
(Ti si nekoć rekao da smo loseri, ovo ti je sad payback)

[Šabović Adis]

Pa predomislio se, šta?

[medvjed23]

„Revitalizacija Rimskog Carstva – BeHaR varijanta“

Sve je počelo jedne nedjelje kad je medvjed23 otvorio temu na forumu pod naslovom:
„Vrijeme je da se vrati red, disciplina i dostojanstvo – predlažem obnovu Rimskog Carstva.“

U prvom postu je detaljno objasnio plan:
– Formiraćemo senat (članovi foruma s više od 10.000 postova),
– Uvešćemo obavezne toge,
– I svako ko napiše „lol“ umjesto „haha“ biće prognan u Galiju.

Na to mu je Hannibal odgovorio:

„Podržavam, brt. Ja ću biti konzul, a ti pretorijanac. Treba nam još neko da vodi finansije – možda Heidi, ona zna s excelom.“

U roku od tri dana osnovali su Senatus Beharus Populusque Forumus.
Napravili su logoe, pečate i čak dizajnirali zastavu (kombinacija rimskog orla i sarajevske zgrade Elektroprivrede).
Na Discordu su oformili „legije“, svaka po pet članova.
no_sikiriki je bila zadužena za moral trupa – postavljala je motivacione memove i prijetila banovanjem onima koji kasne s jutarnjom smotrom.

Ali onda – prekretnica.

Jedne noći, negdje između druge i treće kafe, medvjed23 i Hannibal su istovremeno usnuli isti san.
U snu se pred njima pojavio Oktavijan August, u punoj imperatorskoj opremi, ali pomalo zbunjen, kao da je greškom upao na BeHaR Zoom sastanak.

– „Brt,“ reče car, „koji klinac vi to radite?“

Hannibal se pokušao opravdati:
– „Pa… mislili smo da Rimu treba drugi život. Možda Rimsko Carstvo 2.0?“
– „2.0?“ podigne car obrvu. „Šta ste vi, startap?“

medvjed23 ponizno obori pogled:
– „Mi smo samo željeli da vratimo veličanstvo, veličanstveni care.“
– „Brt,“ uzdahnu August. „Sve ima svoj ciklus – nastanak, rast, pad. To je prirodni poredak. Ne možeš restartovati istoriju kao Windows XP.“

Potom im objasni da je i on jednom pokušao da reinkarnira Aleksandra Velikog, ali da je odustao kad mu se u snu pojavio Aristotel i rekao: „Daj, čovječe, pusti to.“

Kad se probudiše, obojica su u isto vrijeme napisali post:

medvjed23: „Poštovani senatori, carev duh nas je posjetio. Projekt je obustavljen. Rimsko Carstvo se povlači.“

Hannibal: „Proklet bio REM san i instant prosvjetljenje.“

Komentari ispod teme:

no_sikiriki:

Znači, taman sam počela šiti togu, i sad ništa?

Heidi:

A ja pravila Excel tabelu s porezima za provincije. Baš lijepo.

sokan:

Dobro, a jel smijemo bar ostaviti onog orla na forumskom banneru? Lijepo stoji.

medvjed23:

Može. Neka nas podsjeća da smo pokušali.

Hannibal:

I da nismo naučili ništa iz historije. Kao i pravi Rimljani.

[Heidi]

Ja sam ti access ekspertkinja

[medvjed23]

Ih, još bolje. Možeš nam raditi analize podataka u svrhu utvrđivanja optimalnog kvantitativnog odnosa između hljeba i igara.

[Šabović Adis]

Pod Razno metni da Kartagu trba razvalit!

[medvjed23]

[sikiriki]

no_sikiriki, poznata po britkom jeziku i još britkijem oku za modu, otvorila je temu:
"Hari Mata Hari – šta je s tim stajlinzima, tobe yarrabi?"

“Ljudi moji,” piše ona, “jesam li ja luda ili Hari zadnjih mjeseci izgleda kao da ga je oblačila tetka iz Njemačke 1987. dok je zatvarala kofer u panici?”

Slijedi fotka s njegovog koncerta na Tabiji: šljokičasta košulja u boji lavande, hlače koje su više šator nego odjevni predmet, i – vrhunac – marama sa zebrinim uzorkom. Forum eksplodira.

Medo, vjerni fan koji nikad nije propustio nijednu turneju, odmah skače u odbranu:
“Ma dajte ljudi, Hari je ikona! Kakve veze ima šta nosi, njegova duša pjeva! Moda je prolazna, ali emocija u ‘Lejli’ je vječna!”

no_sikiriki:
“Neko mu mora reći da se obuče kao ozbiljan čovjek, ne kao gost na romskom piru iz snova!”

U to se uključuje smajlićka, uvijek pozitivna i pomalo naivna:
“Haj ne zezajte Harija! Meni je presladak! Kad ćemo na njegov koncert? Idem makar u šator da ga slušam!”

Forum se smije, slike Harija pljušte, a neko čak napravi i fotomontažu: Hari u svemirskom odijelu, sa natpisom "Modna galaksija Harija M.H."

Hari očito nikad nije saznao za diskusiju, ali u novom storiju opet je imao maramu. Ovaj put – tigrastu.

no_sikiriki prijeti da će mu napisati pismo. medo joj kaže da ga ne dira. A smajlićka već kupila karte za koncert u Zagrebu...

[medvjed23]

Sikiriki je toga kišnog dana osjećala kako joj se misli roje u glavi kao kokoši kad uđe lisica u kokošinjac. “Hoću li ja to? Trebam li ja to? Šta ako uđem, a sokan jede kašikom paštetu direkt iz konzerve? Šta ako me pita jesam li gladna, a ja već pojela sendvič i pola sladoleda?”

Anksioznost ju je stegla, pa je – po klasičnom narodnom receptu – uzela jednu votku “za smirenje”.
Pa još jednu “jer nije djelovala”.
Pa treću “za svaki slučaj”.

Kad je konačno krenula, bilo je kiše kao da se nebo svađa samo sa sobom. Trčeći po kaljuži, više se vukla nego išla, ali je nekako stigla pred sokanova vrata.

Sokan ju je dočekao nasmijan kao da mu je upravo stigla pošiljka bureka iz budućnosti. A pred njom — sto pun kolača. Šampita, baklava, princes krofni, rahatlokuma, pa čak i onih kolačića što niko ne zna kako se zovu, ali svi kažu “daj jedan taj mali, braon”.

Jeli su i jeli i jeli, dok im vilice nisu postale teže od oblačnog neba iznad njih.

Kad su konačno zastali da udahnu, sikiriki ga pogleda, jedva fokusirajući pogled:

“Šta ti radiš kad ne jedeš? Čime se baviš?”

Sokanove oči zasjajiše. Naglo ustade, obriše mrvice sa brade i teatralno mahnu rukom:

“Dođi. Vrijeme je da vidiš… moj životni opus.”

Poveo je sikiriki u susjednu sobu. Kad je ušla, zastala je kao da je zakucana za pod.

Od poda do plafona, police.
Na policama — teglice.
U teglama — fizla.

Hiljade njih. Sortirani po godinama, mjesecima, nijansama, teksturi, pa čak i po “emotivnom stanju u kojem su nastali”.

“Evo ovaj je iz 2019., kad sam se posvađao s komšijom zbog antene,” reče ponosno.
“Vid’ ovog 2021. – pandemija, izolacija, ništa drugo nisam imao nego vremena da skupljam.”

Ali jedno fizlo je bilo… remek djelo.
Monumentalno.
Vlakno koje je narušavalo zakone fizike.

Zlatno-srebrne niti, savršeno isprepletene, poput malog galaktičkog oblaka iz nečijeg pupka.

Sikiriki ga je gledala hipnotizirano.
A votka je polako radila svoj posao – svijet se zaljuljao, pa još jednom, pa treći put…

I onda: TRAS!

Sikiriki je teturajući zakačila policu.
Tegla sa veličanstvenim fizlom proletjela je kroz zrak kao akrobata bez mreže.
Razbila se o pod.

A fizlo — to savršeno, zlatno-srebrno čudo — završilo je pod njenim stopalima, zgnječeno u neprepoznatljivu masu.

Sikiriki se okrenula prema sokanu.
Sokan je gledao nju.

Iz očiju su mu sijevale munje. Atmosfera je bila kao da se Zevs spustio u stan samo da lično nadgleda dramu.

U kutu usana mu je zadrhtalo.
Nos mu je pulsirao.
Ruke su mu bile stisnute u pesnice.

I taman kad je otvorio usta da progovori… sikiriki nije čekala.
Instinkt za preživljavanje proradio je jače od votke.

Jurnula je kroz vrata.
Trčala je po kiši, dok su joj se noge pretvarale u žele.
Prolaznici su se sklanjali, misleći da bježi od kakvog medvjeda.

Ali ona je znala:
Nema bijesa strašnijeg od čovjeka kom’ si uništio najveće fizlo u kolekciji.

[sikiriki]

In the wise words of dmr, fujić bljakić.