Kod mene su urodjene anomalije i nisu nestale kad sam prestala da rastem. Sa godinama sve je teze i bice gore ali se ne dam. Ja sam naučila s tim da živim i ok. Ljudi oko mene znaju, ne polazu vise mnogo paznje i čudjenja tome.
A naslusala sam se vala "joj, toliko godina tek, a jauces" "sta ces kad budes starija" "de de, kako ne mozes ustat" i slicnih gluposti od ljudi, a da i ne znaju da je meni tako od rodjenja i bice do smrti. Da sam nekad trcala i pobjedjivala na tekmicenjima, igrala kosarku i svasta nesto jos i sve sam morala prestat. I onda kad počnu kako bih trebala ja da vozim biciklo, sto vise jer ce mi biti bolje. Jer oni to znaju, jer je tako bilo njihovom bratu od strica.

A meni to strogo zabranjeno. Biciklo, cucnjevi i sve slično. Kao dijete umorila sam se objasnjavajuci da nisam lijena, da jednostavno ne mogu.
Evo, sad npr. dodjem na posao i ne mogu uvijek stepenicama u 3. ili 4. sprat. Pozovem sebi lift, dodje neka teta srednjih godina i uz "joj, joj, ja cu radije pjese, mogla si i ti". Nasmjesim se i kazem, mogla sam ali necu. Stanem u lift, udahnem duboko i sama sebi objasnim da nisam duzna objasnjavati nikome i nek svako misli sta hoce.
Zasto ovo pišem? Zato sto su ljudi uvijek spremni osudit, pametovat i kritizirat nekog, neznajuci ko je i kakve ga boljke muce. Nisu ni svi debeli sto se utapaju u hrani i ne moze svako u teretanu pa da sebi olakša mrsanje. I tu opet dolazimo do toga da bi svako trebao da se brine o sebi i svojim najmilijima, a ne o Milici koja ima 90 kg i eno je, nesrecnica, jede u MCDonaldsu.