Multipla skleroza (MS) je kronična demijelinizacijska bolest središnjeg živčanog sustava (mozga i leđne tj. kralježničke moždine), obilježena propadanjem mijelinske ovojnice živčanih vlakana i upalnom reakcijom. To dovodi do usporenja ili blokade prijenosa živčanog impulsa između živčanih stanica.
Za multiplu sklerozu je karakteristično stvaranje ožiljaka, tzv. "demijeliniziranih plakova" na mjestima nestanka mijelinske ovojnice u strukturama mozga ili u kralješničkoj moždini.
Prvi znaci bolesti se najčešće javljaju između 20-te i 45-te godine života, rijetko prije 15-te i nakon 55-te godine. Bolest češće pogađa žene (2:1) i češća je u zemljama koje su smještene između 40. i 65. stupnja sjeverne geografske širine. Vrlo je rijetka u Tropima i na Dalekom istoku.
Danas još uvijek nije poznat pravi uzrok multiple skleroze. Smatra se da ju uzrokuje više čimbenika. Danas je najprihvaćenija teorija da je multipla skleroza uzrokovana kombinacijom djelovanja nekoliko različitih čimbenika kao što su genska predispozicija, okolina i izloženost virusu tijekom djetinjstva. U vjerojatne uzroke multiple skleroze ubrajaju se i alergijska zbivanja u samom organizmu, a kontroverzna je i teorija o traumi kao mogućem dodatnom čimbeniku nastanka bolesti. Ozljeda glave ili pak emocionalni šok mogući su precipitirajući faktori za pogoršanje bolesti.
Simptomi multiple skleroze variraju ovisno o tome koji je živac pogođen te koliki je stupanj njegova oštećenja. U težim slučajevima multiple skleroze oboljeli mogu izgubiti sposobnost da hodaju ili govore.
Nažalost, multipla skleroza se ne može izliječiti, no lijekovi mogu pomoći u usporavanju napredovanja bolesti i u kontroli simptoma.
Multipla skleroza
Re: Multipla skleroza
Simptomi multiple skleroze i oblici bolesti
Budući da mozak i kralježnička moždina imaju velik rezervni kapacitet, mnoga područja na kojim je došlo do oštećenja mijelinske ovojnice, što se zbiva u početku bolesti, neće dati nikakvih simptoma. Manje promjene koje zahvaćaju mijelinsku ovojnicu usporavaju provođenje živčanih impulsa i obično ne dovode do većih neuroloških ispada, ali se smatra da su odgovorne za nastanak opće slabosti na koju se često bolesnici žale. Simptomi multiple skleroze ovise o mjestu zahvaćanja i stupnju upale mijelinske ovojnice aksona tj. produžetaka živčanih stanica. To je razlog zbog čega su simptomi bolesti različiti, a tijek bolesti teško predvidjeti. Progresijom bolesti, na mjestima nestanka mijelinske ovojnice nastaju ožiljci koji se nazivaju skleroza, plak ili lezija.
U većine bolesnika simptomi se povremeno pojavljuju, a s progresijom bolesti mogu se mijenjati u svojoj jakosti i trajanju. Početni simptomi su najčešće subjektivne smetnje osjeta, smanjenje vidne oštrine, gubljenje snage u jednom ili više ekstremiteta, dvoslike, poremećaji ravnoteže i vrtoglavice, smetnje kontrole mokrenja i stolice. Mogući su i poremećaji koordinacije pokreta, tremor, poremećaj govora, ukočenost mišića pa čak i mentalni poremećaji.
Bolest može imati benigni ili maligni tijek, a prema obliku može biti: relapsno-remitentna multipla skleroza (RRMS), sekundarno progresivna multipla skleroza (SPMS), primarno progresivna multipla skleroza (PPMS) i progresivno-relapsna multipla skleroza (PRMS). Najčešći oblik bolesti, u otprilike 85% slučajeva je relapsno-remitentna multipla skleroza (RRMS).
Kod relapsno-remitentne multiple skleroze (RRMS) javljaju se faze pogoršanja odnosno akutni napadi (šubovi, egzacerbacije, relapsi) za vrijeme kojih dolazi do pojave novih simptoma ili se već postojeći simptomi pogoršaju. Egzacerbacije nastupaju u vremenu od nekoliko dana ili 1-2 tjedna, traju jedan do tri mjeseca i praćene su remisijama, razdobljima povlačenja bolesti, u kojima se stanje bolesnika vraća na ono koje je postojalo prije pogoršanja bolesti, ili može zaostati određeno manje oštećenje. Između šubova nema napredovanja bolesti. Razmak između dva maha bolesti može trajati samo nekoliko mjeseci, no najčešće iznosi 1-2 godine, a mogu se očekivati i znatno duža razdoblja. U 70-80% oboljelih prvi napad povlači se bez vidljivih posljedica. Drugi napad dolazi u nepredvidivom roku; u otprilike 25% oboljelih stanje se pogoršava godinu dana nakon početka bolesti, a u 5% bolesnika mnogo kasnije – nakon deset i više godina. Egzacerbacije su češće u prvim godinama bolesti, njihovo je trajanje općenito duže od početnog napada, s tendencijom da se s vremenom i produži. Broj egzacerbacija ne utječe na stupanj invalidnosti. Poremećaji funkcije osjeta i moždanih živaca, uključujući vidni živac, povlače se brže od motoričkih smetnji.
U sekundarno progresivnoj multiploj sklerozi (SPMS) nakon faza pogoršanja ne slijedi potpun oporavak već su s vremenom oštećenja sve veća, postoji kontinuirana progresija bolesti s kratkim razdobljima poboljšanja ili stabilizacije. Progresija je brža što je bolest počela kasnije i što je kraći vremenski razmak između prva dva maha bolesti.
U rijetkim slučajevima postoji stalna progresija oštećenja s gubitkom određenih funkcija i sposobnosti pa govorimo o primarno progresivnoj multiploj sklerozi (PPMS).
U progresivno-relapsirajućoj multiploj sklerozi (PRMS) bolest se progresivno pogoršava od samog početka, uz pojavu akutnih pogoršanja, sa ili bez oporavka na stupanj prije pogoršanja bolesti ili relapsa.
Predviđanje progresije multiple skleroze nije jednostavno, tim više što s vremenom jedan tip bolesti može prijeći u drugi. Tako u više od 50% bolesnika relapsno-remitentni tip bolesti unutar 10 godina prelazi u sekundarno progresivnoj multiploj sklerozi (SPMS). Tijek bolesti prvih nekoliko godina najbolji je vodič i bolesniku i liječniku za pretpostavljanje daljnjeg tijeka bolesti.
Budući da mozak i kralježnička moždina imaju velik rezervni kapacitet, mnoga područja na kojim je došlo do oštećenja mijelinske ovojnice, što se zbiva u početku bolesti, neće dati nikakvih simptoma. Manje promjene koje zahvaćaju mijelinsku ovojnicu usporavaju provođenje živčanih impulsa i obično ne dovode do većih neuroloških ispada, ali se smatra da su odgovorne za nastanak opće slabosti na koju se često bolesnici žale. Simptomi multiple skleroze ovise o mjestu zahvaćanja i stupnju upale mijelinske ovojnice aksona tj. produžetaka živčanih stanica. To je razlog zbog čega su simptomi bolesti različiti, a tijek bolesti teško predvidjeti. Progresijom bolesti, na mjestima nestanka mijelinske ovojnice nastaju ožiljci koji se nazivaju skleroza, plak ili lezija.
U većine bolesnika simptomi se povremeno pojavljuju, a s progresijom bolesti mogu se mijenjati u svojoj jakosti i trajanju. Početni simptomi su najčešće subjektivne smetnje osjeta, smanjenje vidne oštrine, gubljenje snage u jednom ili više ekstremiteta, dvoslike, poremećaji ravnoteže i vrtoglavice, smetnje kontrole mokrenja i stolice. Mogući su i poremećaji koordinacije pokreta, tremor, poremećaj govora, ukočenost mišića pa čak i mentalni poremećaji.
Bolest može imati benigni ili maligni tijek, a prema obliku može biti: relapsno-remitentna multipla skleroza (RRMS), sekundarno progresivna multipla skleroza (SPMS), primarno progresivna multipla skleroza (PPMS) i progresivno-relapsna multipla skleroza (PRMS). Najčešći oblik bolesti, u otprilike 85% slučajeva je relapsno-remitentna multipla skleroza (RRMS).
Kod relapsno-remitentne multiple skleroze (RRMS) javljaju se faze pogoršanja odnosno akutni napadi (šubovi, egzacerbacije, relapsi) za vrijeme kojih dolazi do pojave novih simptoma ili se već postojeći simptomi pogoršaju. Egzacerbacije nastupaju u vremenu od nekoliko dana ili 1-2 tjedna, traju jedan do tri mjeseca i praćene su remisijama, razdobljima povlačenja bolesti, u kojima se stanje bolesnika vraća na ono koje je postojalo prije pogoršanja bolesti, ili može zaostati određeno manje oštećenje. Između šubova nema napredovanja bolesti. Razmak između dva maha bolesti može trajati samo nekoliko mjeseci, no najčešće iznosi 1-2 godine, a mogu se očekivati i znatno duža razdoblja. U 70-80% oboljelih prvi napad povlači se bez vidljivih posljedica. Drugi napad dolazi u nepredvidivom roku; u otprilike 25% oboljelih stanje se pogoršava godinu dana nakon početka bolesti, a u 5% bolesnika mnogo kasnije – nakon deset i više godina. Egzacerbacije su češće u prvim godinama bolesti, njihovo je trajanje općenito duže od početnog napada, s tendencijom da se s vremenom i produži. Broj egzacerbacija ne utječe na stupanj invalidnosti. Poremećaji funkcije osjeta i moždanih živaca, uključujući vidni živac, povlače se brže od motoričkih smetnji.
U sekundarno progresivnoj multiploj sklerozi (SPMS) nakon faza pogoršanja ne slijedi potpun oporavak već su s vremenom oštećenja sve veća, postoji kontinuirana progresija bolesti s kratkim razdobljima poboljšanja ili stabilizacije. Progresija je brža što je bolest počela kasnije i što je kraći vremenski razmak između prva dva maha bolesti.
U rijetkim slučajevima postoji stalna progresija oštećenja s gubitkom određenih funkcija i sposobnosti pa govorimo o primarno progresivnoj multiploj sklerozi (PPMS).
U progresivno-relapsirajućoj multiploj sklerozi (PRMS) bolest se progresivno pogoršava od samog početka, uz pojavu akutnih pogoršanja, sa ili bez oporavka na stupanj prije pogoršanja bolesti ili relapsa.
Predviđanje progresije multiple skleroze nije jednostavno, tim više što s vremenom jedan tip bolesti može prijeći u drugi. Tako u više od 50% bolesnika relapsno-remitentni tip bolesti unutar 10 godina prelazi u sekundarno progresivnoj multiploj sklerozi (SPMS). Tijek bolesti prvih nekoliko godina najbolji je vodič i bolesniku i liječniku za pretpostavljanje daljnjeg tijeka bolesti.
0
Re: Multipla skleroza
Dijagnosticiranje multiple skleroze
Multipla skleroza se može manifestirati najrazličitijim simptomima te se ranije s pravom nazivala "kraljicom neurologije". Upravo zbog toga na početku bolesti može ostati neprepoznata ili se zamijeniti s nekom drugom neurološkom bolešću. Zahvaljujući sve većim dijagnostičkim dostignućima danas se bolest dijagnosticira najčešće već pri prvom napadu bolesti. Dijagnostika multiple skleroze mora početi detaljnim uzimanjem anamneze tj. povijesti bolesti i kliničkim pregledom bolesnika. Nakon toga je potrebno učiniti laboratorijske testove da se isključe drugi mogući uzroci simptoma. Od karakterističnih pretraga kojima se dokazuje bolest svakako su; analiza cerebrospinalne tekućine, evocirani moždani potencijali, magnetska rezonanca mozga i vratne, a po potrebi i cijele kralješnice.
Lumbalnom punkcijom dobijemo cerebrospinalni likvor (tekućinu koja obavija mozak i leđnu moždinu) čiji se sastav biokemijski i citološki analizira. U 3/4 bolesnika nalazi se blago povišenje limfocita, tipičan je nalaz plazma stanica kojih nema u likvoru zdravih osoba, te umjereno povećanje bjelančevina, osobito imunoglobulina G, čije relativno povećanje među likvorskim proteinima upućuje na njihovo stvaranje u samom središnjem živčanom sustavu, što je karakteristično za multiplu sklerozu.
Evociranim moždanim potencijalima ispituje se funkcija prijenosa živčanog impulsa kroz vidni, slušni ili osjetni put na različitim razinama te se njima može potvrditi prostorna razasutost lezija i dobiti jasniji uvid u tijek bolesti.
Danas je nezaobilazni dio dijagnostičkog postupka magnetska rezonanca, budući se njome mogu vizualizirati područja upale i demijelinizacije u mozgu i kralješničkoj moždini, mjeriti njihova veličina i broj te procjenjivati starost i aktivnost oštećenja.
Multipla skleroza se može manifestirati najrazličitijim simptomima te se ranije s pravom nazivala "kraljicom neurologije". Upravo zbog toga na početku bolesti može ostati neprepoznata ili se zamijeniti s nekom drugom neurološkom bolešću. Zahvaljujući sve većim dijagnostičkim dostignućima danas se bolest dijagnosticira najčešće već pri prvom napadu bolesti. Dijagnostika multiple skleroze mora početi detaljnim uzimanjem anamneze tj. povijesti bolesti i kliničkim pregledom bolesnika. Nakon toga je potrebno učiniti laboratorijske testove da se isključe drugi mogući uzroci simptoma. Od karakterističnih pretraga kojima se dokazuje bolest svakako su; analiza cerebrospinalne tekućine, evocirani moždani potencijali, magnetska rezonanca mozga i vratne, a po potrebi i cijele kralješnice.
Lumbalnom punkcijom dobijemo cerebrospinalni likvor (tekućinu koja obavija mozak i leđnu moždinu) čiji se sastav biokemijski i citološki analizira. U 3/4 bolesnika nalazi se blago povišenje limfocita, tipičan je nalaz plazma stanica kojih nema u likvoru zdravih osoba, te umjereno povećanje bjelančevina, osobito imunoglobulina G, čije relativno povećanje među likvorskim proteinima upućuje na njihovo stvaranje u samom središnjem živčanom sustavu, što je karakteristično za multiplu sklerozu.
Evociranim moždanim potencijalima ispituje se funkcija prijenosa živčanog impulsa kroz vidni, slušni ili osjetni put na različitim razinama te se njima može potvrditi prostorna razasutost lezija i dobiti jasniji uvid u tijek bolesti.
Danas je nezaobilazni dio dijagnostičkog postupka magnetska rezonanca, budući se njome mogu vizualizirati područja upale i demijelinizacije u mozgu i kralješničkoj moždini, mjeriti njihova veličina i broj te procjenjivati starost i aktivnost oštećenja.
0
Re: Multipla skleroza
Liječenje multiple skleroze
Cilj liječenja multiple skleroze je skratiti akutna pogoršanja, smanjiti učestalost pogoršanja bolesti i ublažiti simptome; održavanje sposobnosti hoda je od osobite važnosti.
Liječenje egzacerbacija multiple skleroze
Akutna egzacerbacija multiple skleroze koja dovodi do objektivnog deficita koji narušava funkciju (npr. gubitak vida, snage ili koordinacije) liječi se kratkotrajnim davanjem kortikosteroida. Premda mogu skratiti akutni napad i možda usporiti progresiju multiple skleroze, kortikosteroidi se nisu pokazali učinkoviti kao dugotrajna terapija.
U slučajevima kada oboljeli ne reagiraju na primjenu kortikosteroida može se primjeniti plazmafereza.
Lijekovi za usporenje napredovanja multiple skleroze i ublažavanje simptoma
Lijekovi koji se koriste za usporenje napredovanja multiple skleroze:
beta interferoni (interferon beta-1a i interferon beta-1b)
glatiramer (imunomodulator)
fingolimod (imunosupresiv)
natalizumab (selektivni imunosupresiv, monoklonsko protutijelo)
mitoksantron (citostatik)
teriflunomid (imunomodulator)
alemtuzumab (imunosupresiv, monoklonsko protutijelo)
dimetil fumarat (imunomodulator)
Lijekovi za smanjenje spasticiteta:
baklofen (miorelaksans i spazmolitik)
tizanidin (kratkodjelujući miorelaksans)
dantrolen (miorelaksans)
Lijekovi za ublažavanje umora:
amantadin (antiparkinsonik)
modafinil i metilfenidat (stimulansi)
Redovita tjelovježba
Redovite vježbe (npr. sobni bicikl, plivanje, vježbe istezanja) se preporučuju, čak i osobama s uznapredovalom bolešću, jer kondicija srca i mišića smanjuju spastičnost, sprječavaju razvoj kontraktura, a imaju i psihološku korist.
Vježbe hoda i vježbe za održavanje pokretljivosti mogu koristiti kad su ekstremiteti slabi i spastični.
Oboljeli od multiple skleroze trebali bi voditi normalan život i aktivnosti sve dok je to moguće, no trebali bi izbjegavati prekovremeni rad, umor i izloženost velikoj vrućini.
Cilj liječenja multiple skleroze je skratiti akutna pogoršanja, smanjiti učestalost pogoršanja bolesti i ublažiti simptome; održavanje sposobnosti hoda je od osobite važnosti.
Liječenje egzacerbacija multiple skleroze
Akutna egzacerbacija multiple skleroze koja dovodi do objektivnog deficita koji narušava funkciju (npr. gubitak vida, snage ili koordinacije) liječi se kratkotrajnim davanjem kortikosteroida. Premda mogu skratiti akutni napad i možda usporiti progresiju multiple skleroze, kortikosteroidi se nisu pokazali učinkoviti kao dugotrajna terapija.
U slučajevima kada oboljeli ne reagiraju na primjenu kortikosteroida može se primjeniti plazmafereza.
Lijekovi za usporenje napredovanja multiple skleroze i ublažavanje simptoma
Lijekovi koji se koriste za usporenje napredovanja multiple skleroze:
beta interferoni (interferon beta-1a i interferon beta-1b)
glatiramer (imunomodulator)
fingolimod (imunosupresiv)
natalizumab (selektivni imunosupresiv, monoklonsko protutijelo)
mitoksantron (citostatik)
teriflunomid (imunomodulator)
alemtuzumab (imunosupresiv, monoklonsko protutijelo)
dimetil fumarat (imunomodulator)
Lijekovi za smanjenje spasticiteta:
baklofen (miorelaksans i spazmolitik)
tizanidin (kratkodjelujući miorelaksans)
dantrolen (miorelaksans)
Lijekovi za ublažavanje umora:
amantadin (antiparkinsonik)
modafinil i metilfenidat (stimulansi)
Redovita tjelovježba
Redovite vježbe (npr. sobni bicikl, plivanje, vježbe istezanja) se preporučuju, čak i osobama s uznapredovalom bolešću, jer kondicija srca i mišića smanjuju spastičnost, sprječavaju razvoj kontraktura, a imaju i psihološku korist.
Vježbe hoda i vježbe za održavanje pokretljivosti mogu koristiti kad su ekstremiteti slabi i spastični.
Oboljeli od multiple skleroze trebali bi voditi normalan život i aktivnosti sve dok je to moguće, no trebali bi izbjegavati prekovremeni rad, umor i izloženost velikoj vrućini.
0
Re: Multipla skleroza
Sudjeluje li Epstein-Barr virus u razvoju multiple skleroze?
Godinama su znanstvenici sumnjali da bi Epstein-Barr virus (EBV), najpoznatiji po tome što uzrokuje mononukleozu, također mogao imati ulogu u pokretanju multiple skleroze, a sada je nova studija osnažila tu tvrdnju.
Naime, studija, u kojoj je sudjelovalo više od 10 milijuna osoba, pokazala je da se rizik od razvoja multiple skleroze povećao 32 puta nakon infekcije Epstein-Barr virusom.
Inače, Epstein-Barr virus je sveprisutan, s oko 95% populacije koja se u nekom trenutku zarazi. Mnogi ljudi se zaraze njime kao djeca, kada obično ne uzrokuje nikakve simptome. Kada se ljudi zaraze kao tinejdžeri ili mladi odrasli, to može uzrokovati mononukleozu.
Tijekom godina, brojne su studije nagovijestile da, u malog broja ljudi, Epstein-Barr virus može pomoći u povećanju rizika od multiple skleroze, neurološke bolesti koja je uzrokovana pogrešnim napadom imunološkog sustava na vlastito živčano tkivo.
Ljudi koji su imali mononukleozu, na primjer, imaju veći rizik od razvoja multiple skleroze od onih koji nikada nisu imali simptome od EBV infekcije. Jednako tako, ljudi s multiplom sklerozom mogu pokazati visoku razinu antitijela protiv Epstein-Barr virusa nekoliko godina prije nego što se pojave simptomi multiple skleroze. Valja spomenuti, da su znanstvenici također pronašli B-stanice inficirane EBV-om, u mozgu pacijenata s multiplom sklerozom.
Sve to upućuje na to da nešto u vezi s imunološkim odgovorom na EBV infekciju može, kod određenih ljudi, potaknuti razvoj multiple skleroze.
Godinama su znanstvenici sumnjali da bi Epstein-Barr virus (EBV), najpoznatiji po tome što uzrokuje mononukleozu, također mogao imati ulogu u pokretanju multiple skleroze, a sada je nova studija osnažila tu tvrdnju.
Naime, studija, u kojoj je sudjelovalo više od 10 milijuna osoba, pokazala je da se rizik od razvoja multiple skleroze povećao 32 puta nakon infekcije Epstein-Barr virusom.
Inače, Epstein-Barr virus je sveprisutan, s oko 95% populacije koja se u nekom trenutku zarazi. Mnogi ljudi se zaraze njime kao djeca, kada obično ne uzrokuje nikakve simptome. Kada se ljudi zaraze kao tinejdžeri ili mladi odrasli, to može uzrokovati mononukleozu.
Tijekom godina, brojne su studije nagovijestile da, u malog broja ljudi, Epstein-Barr virus može pomoći u povećanju rizika od multiple skleroze, neurološke bolesti koja je uzrokovana pogrešnim napadom imunološkog sustava na vlastito živčano tkivo.
Ljudi koji su imali mononukleozu, na primjer, imaju veći rizik od razvoja multiple skleroze od onih koji nikada nisu imali simptome od EBV infekcije. Jednako tako, ljudi s multiplom sklerozom mogu pokazati visoku razinu antitijela protiv Epstein-Barr virusa nekoliko godina prije nego što se pojave simptomi multiple skleroze. Valja spomenuti, da su znanstvenici također pronašli B-stanice inficirane EBV-om, u mozgu pacijenata s multiplom sklerozom.
Sve to upućuje na to da nešto u vezi s imunološkim odgovorom na EBV infekciju može, kod određenih ljudi, potaknuti razvoj multiple skleroze.
1
1
