Nisu to hemijski otrovi, vec standardne hemikalije koje se koriste u industriji.storm je napisao/la: ↑25 aug 2020, 11:11 Nikad kraja gluposti...
U bejrutskoj luci pronađeni kontejneri s kemijskim otrovima
Autor: Irina Meterkol
Prema navodnima agencije RIA Novosti, koja se poziva na libanonsku vojsku, u bejrutskoj luci pronađeno je 79 kontejnera s kemijskim otrovnim supstancama.
Navodi se, kako je u razdoblju od 14. do 22. kolovoza pronađeno 25 kontejnera sa solnom kiselinom i 54 kontejnera s „drugim sredstvima, istjecanje kojih bi bilo katastrofično“.
Podsjećamo: početkom kolovoza dogodila se snažna eksplozija golemih količina (2750 tona) amonijevog nitrata, nepropisno uskladištenoga u bejrutskoj luci još od 2014.g. nakon njegove zapljene s izvjesnog broda, uslijed čega su uništene brojne zgrade i domovi, stotine ljudi je poginulo i ranjeno, a oko 300 tisuća stanovnika Bejruta u jednom je trenu ostalo bez krova nad glavom. Zbog te katastrofe pala je i libanonska vlada.
Bliski Istok
Re: Užas u Bejrutu
0
test 
Bliski Istok
Naravno, ne počinje povijest Bliskog Istoka, nastankom Izrael države...
Pamti ta regija izmedju Afrike, Europe, i Azije i mnogo bolja vremena...vrijeme, kad se s pravom nazivala kolijevka civilizacije, doba kolonizacije, pa burno razdoblje nakon 2.WW...
Danas je najvažnije geopolitičko stratište velikih sila...pored resursa, još tu ima mnogo faktora, koji u jednom trenutku mogu zaljuljati svjetski poredak.
Izrael i Zapad – pobjednici bliskoistočnih ratova
Autor: Mario Stefanov
Desetljeća krvavih sukoba na Bliskom istoku, svih sa svima – Arapa s Izraelom, Arapa međusobno, Arapa s Irancima, sunita sa šijitima, ali i sunita međusobno svojim šizofrenim mozaikom ratova i zapetljanih međusobnih odnosa aktera skriva širu sliku.
A ona je krajnje jednostavna. Jedini dobitnici i istinski pobjednici ukupnog zbroja svih ratova i obračuna na prostorima Bliskog istoka započetih odmah nakon 2. svjetskog rata stvaranjem države Izrael 1948. godine i objavom rata novonastaloj državi od strane svih arapskih država su – Izrael, SAD i europske sile.
Znatne geopolitičke probitke u posljednjem desetljeću postigla je i Turska koja je osigurala svoju direktnu prisutnost i utjecaj na velikim dijelovima područja gdje se nekada prostiralo Osmansko carstvo, ali svoje dosegnute regionalne pozicije Ankara još nije učvrstila u mjeri u kojoj bi to željela.
Svi ostali bliskoistočni akteri su gubitnici. To je sasvim jasno vidljivo već iz površne analize realizacije početnih, ali i kasnije tijekom vremena modificiranih geopolitičkih ciljeva regionalnih sila. Početni cilj svih arapskih država koje su krenule u rat svega dan nakon proglašenja židovske države bio je vojno poraziti i onemoguićiti njen opstanak iznuđivanjem novih pregovora sa zapadnim silama koje su stajale u pozadini stvaranja Izraela u Palestini.
Uslijedio je debakl arapskog vojnog pohoda čiji je cilj bio presjecanje Izraela na dva dijela i potom izoliranje tih odvojenih prostora. Arapske vojske, koje su bez čvrstog zajedničkog ratnog plana djelovale neusklađeno, pojedinačno su potučene od strane izraelskih obrambenih snaga i odbačene od proglašenih granica Izraela.
Svi kasniji pokušaji vojnog ili političkog gušenja Izraela i dovođenja u pitanje njegova opstanka također su propali. Izrael je već od zajedničke vojne intervencije s Velikom Britanijom i Francuskom 1956. godine, kojom su Francuzi i Britanci pokušali u svoje ruke vojnom silom vratiti kontrolu nad Sueskim kanalom koji je Egipat nacionalizirao – zadržao stratešku inicijativu ne suzdržavajući se od preventivnih vojnih udara. Trojna vojna intervencija francuskih, britanskih i izraelskih snaga na egipatski teritorij neslavno je propala žestokim američkim političkim pritiskom, pa su francuske i britanske trupe morale napustiti zonu Sueskog kanala i prepustiti ga Egiptu, pomirivši se s egipatskom nacionalizacijom kanala i spoznavši istovremeno kako su njihova kolonijalno carstva nepovratno izgubljena. Morale su se povući i izraelske trupe, no Izrael nije izgubio ništa, jer za razliku od Francuza i Britanaca nije ništa niti imao, ali je pred cijelim arapskim svijetom pokazao svoju vojnu moć zadavši bolne udarce arapskim protivnicima.
Uslijedio je arapski pokušaj uspostave vojne ravnoteže i stvaranja uvjeta za učinkoviti vojni odgovor Izraelu. Tada vodeće arapske države – Egipat i Sirija započele su velike vojne pripreme za obračun s Izraelom zahvaljujući masovnim isporukama najsuvremenijeg naoružanja iz tadašnjeg SSSR-a i organiziranoj obuci pod sovjetskim nadzorom ključnih operativnih postrojbi i svih razina zapovijedanja. U napetoj situaciji gomilanja snaga po crtama razdvajanja 1967. godine egipatski predsjednik Naser zatražio je povlačenje snaga UN-a kako se ne bi našle na pravcima mogućeg udara egipatskih snaga, što je Izraelu dalo povoda udariti prvi. Uslijedio je strahoviti preventivni udar izraelskih snaga istodobno po egipatskim, sirijskim i jordanskim trupama i infrastrukturi. Izraelski zračni udari na tlu su uništili gotovo cijelo egipatsko zrakoplovstvo, a ništa bolje nije prošlo ni sirijsko dok je jordansko djelovalo samo simbolički. Izraelske kopnene snage devastirale su egipatske vojne snage na Sinaju, okupirale cijeli Sinaj uključujući i pojas Gaze uspostavljajući obrambene položaje na istočnoj obali Sueskog kanala koje su kasnije ojačane i pretvorene u obrambenu liniju Bar-Lev. Istovremeno Izrael je od jordanskih snaga oteo zapadnu obalu rijeke Jordan i Jeruzalem te okupirao sirijski Golan.
Zaključno arapske države u tri arapsko-izraelska rata – 1948. , 1956. i 1967. godine nisu ostvarile niti jedan strateški cilj svoje politike prema Izraelu i niti jedan cilj ratova koje su s njim vodili. Pretrpjele su stravične ljudske, materijalne i teritorijalne gubitke. U takvoj situaciji, Egipat, pod vodstvom predsjednika Sadata, mijenja tabor, protjeruje sovjetske vojne savjetnike i uspostavlja kontakte s američkom stranom. U listopadu 1973. godine Egipat zajedno sa Sirijom pokreće rat protiv Izraela poznat kao lostopadski ili Yom Kippurski rat. Masivne egipatske snage sastavljene od dvije armije i trećom u strateškoj pričuvi uspjevaju prijeći Sueski kanal, probiti izraelsku Bar-Lev liniju i na širokoj fronti od Port Saida na sjeveru do Sueza na jugu prodrijeti oko 10 kilometara u dubinu Sinaja. Sirijske snage na golanskoj fronti nakon početnog prodora zaustavljene su i prisiljene na povlačenje. Na Sinaju pak, izraelske snage u protunapadu uspijevaju probiti frontu između egipatske 2. i 3. armije, prijeći na zapadnu, afričku stranu Sueskog kanala i potom opkoliti cijelu egipatsku 3. armiju. Uslijedila je intezivna diplomatska aktivnost i sovjetske i američke strane i potpisivanje prekida vatre. Egipat je, iako se našao u nepovoljnom vojnom položaju zbog opkoljene cijele jedne armije, ipak mogao proglasiti pobjedu jer su se njegove snage i dalje nalazile na Sinaju, a Izrael je također imao razloga za proglašenje pobjede jer je uspio odbiti istovremeni udar dviju moćnih vojski i opkoliti gotovo trećinu egipatske vojske. Ovoga puta politički cilj rata koji je vodio Egipat bio je postignut – stvorene su pretpostavke za pregovore s Izraelom pa je pod američkim patronatom potpisan egipatsko-izraelski mirovni sporazum. Time je vojno najmoćnija arapska država prestala biti neposredna opasnost za opstanak Izraela. Ostale arapske države, predvođene Sirijom i Irakom, ostale su čvrsto na ratnim pozicijama.
No potom se od strane SAD i saveznika aktiviraju dvije nove strateške opcije. U geopolitičku igru se ubacuju bogate arapske zaljevske monarhije i raspaljuje sunitsko-šijitski sukob.
Potez ubacivanja naftom bogatih zaljevskih država, nekadašnjih britanskih kolonija u geopolitičku igru na bliskoistočnom prostoru, kojem su do tada na arapskoj strani dominirale Egipat, Sirija i Irak, i istovremeno održavanje američkog i britanskog strateškog partnerstva sa Saudijskom Arabijom bio je korak naprijed u razbijanju zajedničke arapske fronte protiv Izraela. Nakon britanskog povlačenja s pozicija „istočno od Sueza“ 1971. godine omogućena je nezavisnost nekadašnjim britanskim jurisdikcijama u Perzijskom zaljevu. Katar i Bahrein postale su nezavisne države, kao i zaljevski emirati predvođeni Abu Dhabijem i Dubaijem koji se 1979. godine ujedinjuju u Ujedinjene Arapske Emirate. Bogate konzervativne petromonarhije Zaljeva kroz svega jedno desetljeće uz Saudijsku Arabiju postaju nezaobilazan geopolitički čimbenik Bliskog istoka i protuteža sekularnim arapskim državama koje su ranije činile čine kostur otpora izraelskoj državi. Postupno, zbog svog bogatstva i veza s američkom i britanskom politikom, te male države, kasnije politički povezane u Vijeću za suradnju u Zaljevu preuzimaju ulogu predvodnika arapskoga svijeta. Njihov odnos prema Izraelu, iako naizgled za javnost tvrd zapravo je u potpunoj suprotnosti s politikom ranijih arapskih predvodnika. On je pragmatičan i usklađen s američkim i britanskim interesima.
Tako se arapska nacionalistička fronta, koja je odbacivala bilo kakvu mogućnost egzistencije s Izraelom, posebice u okolnostima neriješenog palestinskog pitanja – koju su činile Sirija, Libija i Irak našla na čistini, napuštena od ostalih arapskih država i zapadne politike. Nakon sloma SSSR-a te države izgubile su posljednji diplomatski i vojni oslonac. Indikativno, riječ je redom o arapskim državama koje su sljedećih godina uništene vanjskim direktnim i posrednim vojnim intervencijama u režiji SAD-a i europskih sila pri čemu se koristio probuđeni islamistički ekstremizam i fabricirani holding islamističkog terora. U novom rasporedu snaga, nakon stupanja na scenu zaljevskih monarhija, Irak s velikim prihodima od nafte i naraslom vojnom moći krajem 70.-ih godina ambiciozno pokušava potisnuti utjecaj Saudijke Arabije i zaljevskih monarhija i preuzeti vodeću ulogu u arapskom svijetu i frontu borbe protiv Izraela. U njemu utočište pronalaze i brojne palestinske političke i oružane frakcije s kojima Bagdad manipulira u skladu sa svojim interesima.
Napetosti između neformalnog bloka oko Iraka, Sirije i Libije i zaljevskih petromonarhija i Saudijske Arabije rastu po mjeri jačanja iračkog regionalnog utjecaja. Izrael je u sve povoljnjijoj poziciji jer već tada ne postoji više jedinstvena arapska fronta koja bi mu se suprostavila. Stoga se mogao bez velikih reakcija arapskoga svijeta obračunati s palestinskim pokretom PLO utaborenog u Libanonu, koji je, uskoro, zahvaljujući i palestinskim oružanim formacijama potonuo u krvavi građanski rat. Taj rat je direktnom izraelskom vojnom intervencijom i zauzimanjem Bejruta 1982. godine rezultirao porazom PLO-a i njegovim napuštanjem Libanona, porazom sirijskih snaga u Libanonu, ali i rasplamsavanjem unutararapskih sukoba koje predstavljaju uvod u sljedeću dionicu bliskoistočnih obračuna i učvršćivanja izraelskih pozicija – sunitsko-šijitskim sukob.
Upravo taj sukob, nimalo slučajno, danas sve više dominira nad početnim arapsko-izraelskim sukobom i već sama ta činjenica predstavlja trijumf izraelske i zapadne politike. Arapi se obračunavaju međusobno i s Irancima dok za Palestince nitko više i ne pita i sve više prevladava stav da je Jordan zapravo palestinska država. Za ratovanje s Izraelom više nitko u takvoj situaciji nema ni volje ni mogućnosti.
Iniciranje sunitsko-šijitkog sukoba nakon zagrijavanja u libanonskom građanskom ratu konačno je pokrenuto rušenjem šaha Reze Pahlavia u Iranu, dolaskom na vlast u Teheranu vjerskih vođa na čelu s Ajatolahom Homineinijem i iračko-iranskim ratom koji je uslijedio. Irak, kojem je vladala sunitska manjina na čelu sa Sadamom Husseinom, od strane SAD, Velike Britanije i Saudijske Arabije uz potporu zaljevskih monarhija gurnut je u rat protiv šijitskog Irana i nove teokratske vlasti u Teheranu. Rušenje moćnog šaha u Iranu, potpuno je razvidno, nije se moglo dogoditi bez utjecaja i pristanka američke i europske politike, a niti iračko pokretanje rata protiv Irana. Irak pod vodstvom Sadama Huseina praktički je ratovao kao posrednik za račun Zapada koji mu je otvorio svoje arsenale s najsuvremenijim naoružanjem, a Saudijska Arabija i zaljevske monarhije osigurale su neograničeno ratno financiranje. Omogućavanjem dolaska na vlast vjerskih vođa u Teheranu s posljedičnim jačanjem utjecaja šijitskog vjerskog čimbenika, rušenjem sekularne iranske države i guranjem Iraka u rat protiv nove vlasti u Teheranu nedvojbeno se želio inicirati ratni sukob po stoljetnoj sunitsko-šijitskoj razdjelnici. To je i uspjelo i taj sunitsko-šijitski rat rat se danas nastavlja s izglednom eskalacijom nakon prigušenja arapsko izraelskog sukoba, što je zapravo bio i cilj dugogodišnje sustavne politike SAD-a i saveznika.
Neuspješni rat Iraka pod sunitskim vladarima i većinskim šijitskim stanovništvom protiv šijitskog Irana i njegove Islamske revolucije ostavio je pogubne posljedice za arapske države s prve crte fronte protiv Izraela. One su u slijedećim godinama jednostavno uništene. Iračko-iranski rat i njegov rezultat bio je – nakon prelaska Egipta u zapadni tabor – sljedeći ključni čimbenik otvaranja procesa preslagivanja Bliskog istoka u smjeru koji Izraelu omogućava sigurnost od napasnih arapskih režima Sirije, Iraka i Libije. Oni su zajedno s tim državama bez ispaljenog izraelskog metka uništeni i razoreni više nego da ih je pet puta uzastopce pregazila izraelska vojska. Ona to, dakako, nije imala snage učiniti, ali su to mogli unutararapaski i sektaški muslimanski sukobi za što su po ispravnoj procjeni Izraela i Zapada i iskorišteni. Onoliko zlo, kakvo su Arapi učinili sami sebi, posebice u posljednjem desetljeću, nitko im drugi ne bi mogao učiniti.
Tako se na prvi pogled spontani slijed zbivanja kroz desetljeća bliskoističnih sukoba zapravo iskazuje kao pažljivo skrojeni i godinama strpljivo realizirani plan. Od samoga početka Izraelu i njegovim saveznicima bilo je jasno da nadmoćnim neprijateljima Izrael može parirati samo ukoliko iskoristi među njima postojeće podjele i sukobe. Sam to nije mogao postići, ali SAD i europski saveznici za to su imali sposobnosti i to su godinama uporno činili. Zahvaljujući interakciji lucidne i konzistentne izraelske vanjske politike, izraelske vojne sile, američke i europske vojne sile i američkog i europskog utjecaja na arapske države i odnose moći na Bliskom istoku danas je stvorena situacija u kojoj se neporecivo može zaključiti kako su Izrael i Zapad stvarni pobjednici svih bliskoistočnih ratova i sukoba od 2. svjetskog rata do danas.
Izrael je, jednostavno rečeno, tijekom višegodišnjih bliskoistočnih ratovanja izgubio sve svoje najveće i najopasnije neprijatelje. Praktički su nestale države koje su Izrael mogle ozbiljno ugroziti na vojnom planu ili je njihova vojna moć potpuno uništena njihovim pretvaranjem u propale državne entitete. U vjetrovima rata nestale su Irak i Sirija kakve su nekad bile, kao države s organiziranom vojnom silom, dovoljno moćnom da vojno ugroze izraelsku državu ili čak dovedu u pitanje njen opstanak. Sirija, rastrgana ratom, i podijeljeni Irak više to nisu u mogućnosti.
Arapsko izraelski ratovi započeti davne 1948. godine, samo dan nakon proglašenja izraelske države , upornim i dugogodišnjim djelovanjem američke i izraelske političke i vojne sile s vremenom su se pretvorili u međuarapske ratove a potom u arapsko-perzijske ratove i na kraju u veliki, suludi sukob sunitskog i šijitskog islama u kojemu nikada nitko neće pobijediti ali će trajati još desetljećima. On se odvija na terenu, kao posrednički sukob Irana kao šijitske sile i s druge strane Turske, Saudijske Arabije i njihovih saveznika kao sunitskih sila, za podjelu plijena na bliskoistočnom zgarištu.
Izrael je jednostavno ispao iz žarišta arapskoga interesa i aktivno je još samo nejgovo sučeljavanje s Iranom. Za cijelo vrijeme eskalacije bliskoistočnih ratova nakon izvanjski induciranih islamističkih revolucija tzv. arapskoga proljeća Izrael je glumio suzdržanost i tobože stajao po strani iako je svim elementima svoje „meke i tvrde moći“, posebice uz pomoć svog izuzetno moćnog i na terenu učinkovitog obaviještajnog sustava bio duboko uključen u sve što se zbivalo.
Izraelska politika zapanjujuće je dobro odradila svoj posao u korist izraelske države blefirajući nezainteresiranost za zbivanja pokrenuta tzv. arapskim revolucijama, javno iskazujući pritom svoju želju nemiješanja u međuarapske sukobe i revolucionarna zbivanja u pojedinim arapskim državama. Da je tome uistinu tako izraelska država ne bi opstala niti godinu dana u vječnom kaosu arapskoga svijeta i općem neprijateljstvu, a ne sedam desetljeća. Mora se priznati da je u posljednjih pola stoljeća izraelska politika, uz pomoć američke i europske, uspjela maestralno pokrenuti sve zatomljene proturječnosti arapskoga svijeta, sučeliti njegove različite etničke, vjerske i sektaške sastavnice, i potom ih oblikovati u sukob malih arapsko-arapskih ratova i potom u veliki beskrajni bliskoistočni rat koji je slomio najopasnije izraelske neprijatelje i osigurao opstojnost izraelske države
Pamti ta regija izmedju Afrike, Europe, i Azije i mnogo bolja vremena...vrijeme, kad se s pravom nazivala kolijevka civilizacije, doba kolonizacije, pa burno razdoblje nakon 2.WW...
Danas je najvažnije geopolitičko stratište velikih sila...pored resursa, još tu ima mnogo faktora, koji u jednom trenutku mogu zaljuljati svjetski poredak.
Izrael i Zapad – pobjednici bliskoistočnih ratova
Autor: Mario Stefanov
Desetljeća krvavih sukoba na Bliskom istoku, svih sa svima – Arapa s Izraelom, Arapa međusobno, Arapa s Irancima, sunita sa šijitima, ali i sunita međusobno svojim šizofrenim mozaikom ratova i zapetljanih međusobnih odnosa aktera skriva širu sliku.
A ona je krajnje jednostavna. Jedini dobitnici i istinski pobjednici ukupnog zbroja svih ratova i obračuna na prostorima Bliskog istoka započetih odmah nakon 2. svjetskog rata stvaranjem države Izrael 1948. godine i objavom rata novonastaloj državi od strane svih arapskih država su – Izrael, SAD i europske sile.
Znatne geopolitičke probitke u posljednjem desetljeću postigla je i Turska koja je osigurala svoju direktnu prisutnost i utjecaj na velikim dijelovima područja gdje se nekada prostiralo Osmansko carstvo, ali svoje dosegnute regionalne pozicije Ankara još nije učvrstila u mjeri u kojoj bi to željela.
Svi ostali bliskoistočni akteri su gubitnici. To je sasvim jasno vidljivo već iz površne analize realizacije početnih, ali i kasnije tijekom vremena modificiranih geopolitičkih ciljeva regionalnih sila. Početni cilj svih arapskih država koje su krenule u rat svega dan nakon proglašenja židovske države bio je vojno poraziti i onemoguićiti njen opstanak iznuđivanjem novih pregovora sa zapadnim silama koje su stajale u pozadini stvaranja Izraela u Palestini.
Uslijedio je debakl arapskog vojnog pohoda čiji je cilj bio presjecanje Izraela na dva dijela i potom izoliranje tih odvojenih prostora. Arapske vojske, koje su bez čvrstog zajedničkog ratnog plana djelovale neusklađeno, pojedinačno su potučene od strane izraelskih obrambenih snaga i odbačene od proglašenih granica Izraela.
Svi kasniji pokušaji vojnog ili političkog gušenja Izraela i dovođenja u pitanje njegova opstanka također su propali. Izrael je već od zajedničke vojne intervencije s Velikom Britanijom i Francuskom 1956. godine, kojom su Francuzi i Britanci pokušali u svoje ruke vojnom silom vratiti kontrolu nad Sueskim kanalom koji je Egipat nacionalizirao – zadržao stratešku inicijativu ne suzdržavajući se od preventivnih vojnih udara. Trojna vojna intervencija francuskih, britanskih i izraelskih snaga na egipatski teritorij neslavno je propala žestokim američkim političkim pritiskom, pa su francuske i britanske trupe morale napustiti zonu Sueskog kanala i prepustiti ga Egiptu, pomirivši se s egipatskom nacionalizacijom kanala i spoznavši istovremeno kako su njihova kolonijalno carstva nepovratno izgubljena. Morale su se povući i izraelske trupe, no Izrael nije izgubio ništa, jer za razliku od Francuza i Britanaca nije ništa niti imao, ali je pred cijelim arapskim svijetom pokazao svoju vojnu moć zadavši bolne udarce arapskim protivnicima.
Uslijedio je arapski pokušaj uspostave vojne ravnoteže i stvaranja uvjeta za učinkoviti vojni odgovor Izraelu. Tada vodeće arapske države – Egipat i Sirija započele su velike vojne pripreme za obračun s Izraelom zahvaljujući masovnim isporukama najsuvremenijeg naoružanja iz tadašnjeg SSSR-a i organiziranoj obuci pod sovjetskim nadzorom ključnih operativnih postrojbi i svih razina zapovijedanja. U napetoj situaciji gomilanja snaga po crtama razdvajanja 1967. godine egipatski predsjednik Naser zatražio je povlačenje snaga UN-a kako se ne bi našle na pravcima mogućeg udara egipatskih snaga, što je Izraelu dalo povoda udariti prvi. Uslijedio je strahoviti preventivni udar izraelskih snaga istodobno po egipatskim, sirijskim i jordanskim trupama i infrastrukturi. Izraelski zračni udari na tlu su uništili gotovo cijelo egipatsko zrakoplovstvo, a ništa bolje nije prošlo ni sirijsko dok je jordansko djelovalo samo simbolički. Izraelske kopnene snage devastirale su egipatske vojne snage na Sinaju, okupirale cijeli Sinaj uključujući i pojas Gaze uspostavljajući obrambene položaje na istočnoj obali Sueskog kanala koje su kasnije ojačane i pretvorene u obrambenu liniju Bar-Lev. Istovremeno Izrael je od jordanskih snaga oteo zapadnu obalu rijeke Jordan i Jeruzalem te okupirao sirijski Golan.
Zaključno arapske države u tri arapsko-izraelska rata – 1948. , 1956. i 1967. godine nisu ostvarile niti jedan strateški cilj svoje politike prema Izraelu i niti jedan cilj ratova koje su s njim vodili. Pretrpjele su stravične ljudske, materijalne i teritorijalne gubitke. U takvoj situaciji, Egipat, pod vodstvom predsjednika Sadata, mijenja tabor, protjeruje sovjetske vojne savjetnike i uspostavlja kontakte s američkom stranom. U listopadu 1973. godine Egipat zajedno sa Sirijom pokreće rat protiv Izraela poznat kao lostopadski ili Yom Kippurski rat. Masivne egipatske snage sastavljene od dvije armije i trećom u strateškoj pričuvi uspjevaju prijeći Sueski kanal, probiti izraelsku Bar-Lev liniju i na širokoj fronti od Port Saida na sjeveru do Sueza na jugu prodrijeti oko 10 kilometara u dubinu Sinaja. Sirijske snage na golanskoj fronti nakon početnog prodora zaustavljene su i prisiljene na povlačenje. Na Sinaju pak, izraelske snage u protunapadu uspijevaju probiti frontu između egipatske 2. i 3. armije, prijeći na zapadnu, afričku stranu Sueskog kanala i potom opkoliti cijelu egipatsku 3. armiju. Uslijedila je intezivna diplomatska aktivnost i sovjetske i američke strane i potpisivanje prekida vatre. Egipat je, iako se našao u nepovoljnom vojnom položaju zbog opkoljene cijele jedne armije, ipak mogao proglasiti pobjedu jer su se njegove snage i dalje nalazile na Sinaju, a Izrael je također imao razloga za proglašenje pobjede jer je uspio odbiti istovremeni udar dviju moćnih vojski i opkoliti gotovo trećinu egipatske vojske. Ovoga puta politički cilj rata koji je vodio Egipat bio je postignut – stvorene su pretpostavke za pregovore s Izraelom pa je pod američkim patronatom potpisan egipatsko-izraelski mirovni sporazum. Time je vojno najmoćnija arapska država prestala biti neposredna opasnost za opstanak Izraela. Ostale arapske države, predvođene Sirijom i Irakom, ostale su čvrsto na ratnim pozicijama.
No potom se od strane SAD i saveznika aktiviraju dvije nove strateške opcije. U geopolitičku igru se ubacuju bogate arapske zaljevske monarhije i raspaljuje sunitsko-šijitski sukob.
Potez ubacivanja naftom bogatih zaljevskih država, nekadašnjih britanskih kolonija u geopolitičku igru na bliskoistočnom prostoru, kojem su do tada na arapskoj strani dominirale Egipat, Sirija i Irak, i istovremeno održavanje američkog i britanskog strateškog partnerstva sa Saudijskom Arabijom bio je korak naprijed u razbijanju zajedničke arapske fronte protiv Izraela. Nakon britanskog povlačenja s pozicija „istočno od Sueza“ 1971. godine omogućena je nezavisnost nekadašnjim britanskim jurisdikcijama u Perzijskom zaljevu. Katar i Bahrein postale su nezavisne države, kao i zaljevski emirati predvođeni Abu Dhabijem i Dubaijem koji se 1979. godine ujedinjuju u Ujedinjene Arapske Emirate. Bogate konzervativne petromonarhije Zaljeva kroz svega jedno desetljeće uz Saudijsku Arabiju postaju nezaobilazan geopolitički čimbenik Bliskog istoka i protuteža sekularnim arapskim državama koje su ranije činile čine kostur otpora izraelskoj državi. Postupno, zbog svog bogatstva i veza s američkom i britanskom politikom, te male države, kasnije politički povezane u Vijeću za suradnju u Zaljevu preuzimaju ulogu predvodnika arapskoga svijeta. Njihov odnos prema Izraelu, iako naizgled za javnost tvrd zapravo je u potpunoj suprotnosti s politikom ranijih arapskih predvodnika. On je pragmatičan i usklađen s američkim i britanskim interesima.
Tako se arapska nacionalistička fronta, koja je odbacivala bilo kakvu mogućnost egzistencije s Izraelom, posebice u okolnostima neriješenog palestinskog pitanja – koju su činile Sirija, Libija i Irak našla na čistini, napuštena od ostalih arapskih država i zapadne politike. Nakon sloma SSSR-a te države izgubile su posljednji diplomatski i vojni oslonac. Indikativno, riječ je redom o arapskim državama koje su sljedećih godina uništene vanjskim direktnim i posrednim vojnim intervencijama u režiji SAD-a i europskih sila pri čemu se koristio probuđeni islamistički ekstremizam i fabricirani holding islamističkog terora. U novom rasporedu snaga, nakon stupanja na scenu zaljevskih monarhija, Irak s velikim prihodima od nafte i naraslom vojnom moći krajem 70.-ih godina ambiciozno pokušava potisnuti utjecaj Saudijke Arabije i zaljevskih monarhija i preuzeti vodeću ulogu u arapskom svijetu i frontu borbe protiv Izraela. U njemu utočište pronalaze i brojne palestinske političke i oružane frakcije s kojima Bagdad manipulira u skladu sa svojim interesima.
Napetosti između neformalnog bloka oko Iraka, Sirije i Libije i zaljevskih petromonarhija i Saudijske Arabije rastu po mjeri jačanja iračkog regionalnog utjecaja. Izrael je u sve povoljnjijoj poziciji jer već tada ne postoji više jedinstvena arapska fronta koja bi mu se suprostavila. Stoga se mogao bez velikih reakcija arapskoga svijeta obračunati s palestinskim pokretom PLO utaborenog u Libanonu, koji je, uskoro, zahvaljujući i palestinskim oružanim formacijama potonuo u krvavi građanski rat. Taj rat je direktnom izraelskom vojnom intervencijom i zauzimanjem Bejruta 1982. godine rezultirao porazom PLO-a i njegovim napuštanjem Libanona, porazom sirijskih snaga u Libanonu, ali i rasplamsavanjem unutararapskih sukoba koje predstavljaju uvod u sljedeću dionicu bliskoistočnih obračuna i učvršćivanja izraelskih pozicija – sunitsko-šijitskim sukob.
Upravo taj sukob, nimalo slučajno, danas sve više dominira nad početnim arapsko-izraelskim sukobom i već sama ta činjenica predstavlja trijumf izraelske i zapadne politike. Arapi se obračunavaju međusobno i s Irancima dok za Palestince nitko više i ne pita i sve više prevladava stav da je Jordan zapravo palestinska država. Za ratovanje s Izraelom više nitko u takvoj situaciji nema ni volje ni mogućnosti.
Iniciranje sunitsko-šijitkog sukoba nakon zagrijavanja u libanonskom građanskom ratu konačno je pokrenuto rušenjem šaha Reze Pahlavia u Iranu, dolaskom na vlast u Teheranu vjerskih vođa na čelu s Ajatolahom Homineinijem i iračko-iranskim ratom koji je uslijedio. Irak, kojem je vladala sunitska manjina na čelu sa Sadamom Husseinom, od strane SAD, Velike Britanije i Saudijske Arabije uz potporu zaljevskih monarhija gurnut je u rat protiv šijitskog Irana i nove teokratske vlasti u Teheranu. Rušenje moćnog šaha u Iranu, potpuno je razvidno, nije se moglo dogoditi bez utjecaja i pristanka američke i europske politike, a niti iračko pokretanje rata protiv Irana. Irak pod vodstvom Sadama Huseina praktički je ratovao kao posrednik za račun Zapada koji mu je otvorio svoje arsenale s najsuvremenijim naoružanjem, a Saudijska Arabija i zaljevske monarhije osigurale su neograničeno ratno financiranje. Omogućavanjem dolaska na vlast vjerskih vođa u Teheranu s posljedičnim jačanjem utjecaja šijitskog vjerskog čimbenika, rušenjem sekularne iranske države i guranjem Iraka u rat protiv nove vlasti u Teheranu nedvojbeno se želio inicirati ratni sukob po stoljetnoj sunitsko-šijitskoj razdjelnici. To je i uspjelo i taj sunitsko-šijitski rat rat se danas nastavlja s izglednom eskalacijom nakon prigušenja arapsko izraelskog sukoba, što je zapravo bio i cilj dugogodišnje sustavne politike SAD-a i saveznika.
Neuspješni rat Iraka pod sunitskim vladarima i većinskim šijitskim stanovništvom protiv šijitskog Irana i njegove Islamske revolucije ostavio je pogubne posljedice za arapske države s prve crte fronte protiv Izraela. One su u slijedećim godinama jednostavno uništene. Iračko-iranski rat i njegov rezultat bio je – nakon prelaska Egipta u zapadni tabor – sljedeći ključni čimbenik otvaranja procesa preslagivanja Bliskog istoka u smjeru koji Izraelu omogućava sigurnost od napasnih arapskih režima Sirije, Iraka i Libije. Oni su zajedno s tim državama bez ispaljenog izraelskog metka uništeni i razoreni više nego da ih je pet puta uzastopce pregazila izraelska vojska. Ona to, dakako, nije imala snage učiniti, ali su to mogli unutararapaski i sektaški muslimanski sukobi za što su po ispravnoj procjeni Izraela i Zapada i iskorišteni. Onoliko zlo, kakvo su Arapi učinili sami sebi, posebice u posljednjem desetljeću, nitko im drugi ne bi mogao učiniti.
Tako se na prvi pogled spontani slijed zbivanja kroz desetljeća bliskoističnih sukoba zapravo iskazuje kao pažljivo skrojeni i godinama strpljivo realizirani plan. Od samoga početka Izraelu i njegovim saveznicima bilo je jasno da nadmoćnim neprijateljima Izrael može parirati samo ukoliko iskoristi među njima postojeće podjele i sukobe. Sam to nije mogao postići, ali SAD i europski saveznici za to su imali sposobnosti i to su godinama uporno činili. Zahvaljujući interakciji lucidne i konzistentne izraelske vanjske politike, izraelske vojne sile, američke i europske vojne sile i američkog i europskog utjecaja na arapske države i odnose moći na Bliskom istoku danas je stvorena situacija u kojoj se neporecivo može zaključiti kako su Izrael i Zapad stvarni pobjednici svih bliskoistočnih ratova i sukoba od 2. svjetskog rata do danas.
Izrael je, jednostavno rečeno, tijekom višegodišnjih bliskoistočnih ratovanja izgubio sve svoje najveće i najopasnije neprijatelje. Praktički su nestale države koje su Izrael mogle ozbiljno ugroziti na vojnom planu ili je njihova vojna moć potpuno uništena njihovim pretvaranjem u propale državne entitete. U vjetrovima rata nestale su Irak i Sirija kakve su nekad bile, kao države s organiziranom vojnom silom, dovoljno moćnom da vojno ugroze izraelsku državu ili čak dovedu u pitanje njen opstanak. Sirija, rastrgana ratom, i podijeljeni Irak više to nisu u mogućnosti.
Arapsko izraelski ratovi započeti davne 1948. godine, samo dan nakon proglašenja izraelske države , upornim i dugogodišnjim djelovanjem američke i izraelske političke i vojne sile s vremenom su se pretvorili u međuarapske ratove a potom u arapsko-perzijske ratove i na kraju u veliki, suludi sukob sunitskog i šijitskog islama u kojemu nikada nitko neće pobijediti ali će trajati još desetljećima. On se odvija na terenu, kao posrednički sukob Irana kao šijitske sile i s druge strane Turske, Saudijske Arabije i njihovih saveznika kao sunitskih sila, za podjelu plijena na bliskoistočnom zgarištu.
Izrael je jednostavno ispao iz žarišta arapskoga interesa i aktivno je još samo nejgovo sučeljavanje s Iranom. Za cijelo vrijeme eskalacije bliskoistočnih ratova nakon izvanjski induciranih islamističkih revolucija tzv. arapskoga proljeća Izrael je glumio suzdržanost i tobože stajao po strani iako je svim elementima svoje „meke i tvrde moći“, posebice uz pomoć svog izuzetno moćnog i na terenu učinkovitog obaviještajnog sustava bio duboko uključen u sve što se zbivalo.
Izraelska politika zapanjujuće je dobro odradila svoj posao u korist izraelske države blefirajući nezainteresiranost za zbivanja pokrenuta tzv. arapskim revolucijama, javno iskazujući pritom svoju želju nemiješanja u međuarapske sukobe i revolucionarna zbivanja u pojedinim arapskim državama. Da je tome uistinu tako izraelska država ne bi opstala niti godinu dana u vječnom kaosu arapskoga svijeta i općem neprijateljstvu, a ne sedam desetljeća. Mora se priznati da je u posljednjih pola stoljeća izraelska politika, uz pomoć američke i europske, uspjela maestralno pokrenuti sve zatomljene proturječnosti arapskoga svijeta, sučeliti njegove različite etničke, vjerske i sektaške sastavnice, i potom ih oblikovati u sukob malih arapsko-arapskih ratova i potom u veliki beskrajni bliskoistočni rat koji je slomio najopasnije izraelske neprijatelje i osigurao opstojnost izraelske države
1
1
Re: Bliski Istok
Kriza Sueckog Kanala je zapravo jedan od kljucnih momenata u medjunarodnim odnosima poslije Drugog Svjetskog Rata.
Ameri su nakon saznanja o napadu na Egipat bukvalno poludili I zaprijetili Englezima ekonomskim slomom ako se ne povuku.
Tu je uletio kanadski ministar vanjskih poslova Lester Pearson, poslan od Amera da rijesi krizu diplomatskim putem, I za taj uspjeh je dobio Nobelovu Nagradu za Mir. Britanski premijer Eden je zbog svega ovoga podnio ostavku, a Velika Britanija je izgubila status svjetske sile.
UN su formirale mirovne snage zbog te krize, po prvi put u istoriji.
Ameri su nakon saznanja o napadu na Egipat bukvalno poludili I zaprijetili Englezima ekonomskim slomom ako se ne povuku.
Tu je uletio kanadski ministar vanjskih poslova Lester Pearson, poslan od Amera da rijesi krizu diplomatskim putem, I za taj uspjeh je dobio Nobelovu Nagradu za Mir. Britanski premijer Eden je zbog svega ovoga podnio ostavku, a Velika Britanija je izgubila status svjetske sile.
UN su formirale mirovne snage zbog te krize, po prvi put u istoriji.
1
1
Tražili smo se po prethodnim životima
Re: Bliski Istok
JestSocrates je napisao/la: ↑25 sep 2020, 10:10 Kriza Sueckog Kanala je zapravo jedan od kljucnih momenata u medjunarodnim odnosima poslije Drugog Svjetskog Rata.
Ameri su nakon saznanja o napadu na Egipat bukvalno poludili I zaprijetili Englezima ekonomskim slomom ako se ne povuku.
Tu je uletio kanadski ministar vanjskih poslova Lester Pearson, poslan od Amera da rijesi krizu diplomatskim putem, I za taj uspjeh je dobio Nobelovu Nagradu za Mir. Britanski premijer Eden je zbog svega ovoga podnio ostavku, a Velika Britanija je izgubila status svjetske sile.
UN su formirale mirovne snage zbog te krize, po prvi put u istoriji.
Bila je i JNA tada u sklopu Un snaga...
Sjećam se jednog Slovenca, pričao mi kako je bio tamo, ja klinac
1
1
Saudijska Arabija pokrenula potpuni trgovinski rat protiv Turske
Autor: Irina Meter
Potpuni trgovinski rat pokrenula je najmoćnija arapska država Saudijska Arabija protiv svoje najveće konkurentice za utjecaj na Bliskom istoku i u islamskom svijetu uopće – Turske.
Jučer je predsjednik Gospodarske komore Saudijske Arabije Ajlan al-Ajlan pozvao na bojkot „svega turskoga“, uvoza iz te zemlje, dok je „obvezom svakoga Saudijca, tvrtki i potrošača“ nazvao prekid bilo kakvih veza s Turskom u sferi investicija i turizma.
Ovaj poziv na bojkot uslijedio je nakon što je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan 1. listopada u turskom parlamentu izjavio kako su pojedine zemlje Perzijskog zaljeva „nanišanile“ Tursku i „provode politiku destabilizacije bliskoistočne regije“ (info, Al-Arabiya). Erdogan je kazao kako „ne treba zaboraviti, kako te zemlje još do jučer nisu postojale i, vjerojatno, neće postojati sutra“. „Međutim, mi nastavljamo držati naš stijeg u toj regiji zauvijek, uz dozvolu Allaha“, kazao je turski predsjednik.
Ako se odluka saudijske Gospodarske komore bude provodila u potpunosti, to će pogoditi tisuće turskih izvoznika i to u vrijeme kada je gospodarstvo te zemlje u teškom stanju, navodi Al-Arabiya.
Podsjećamo: još krajem prošloga mjeseca na snagu je stupila odluka saudijske vlade o zabrani uvoza turskih proizvoda (očito je ona i bila povod za spomenutu oštru Erdoganovu reakciju, op. GN.). Turski medij Cumhuriyet je 27. rujna napisao kako je još prošle godine Rijad naredio neformalni embargo za turske proizvode, poput tekstila i proizvoda s kratkim rokom trajanja, dok su na svojim granicama Saudijci držali stotine turskih kamiona i tisuće turskih pošiljki u svojim zračnim lukama. Oni su propušteni tek na intervenciju turske diplomacije.
Međutim, sada je zabrana donijeta službeno i nikakva diplomacija, barem za sada, neće je moći spriječiti.
Potpuni trgovinski rat pokrenula je najmoćnija arapska država Saudijska Arabija protiv svoje najveće konkurentice za utjecaj na Bliskom istoku i u islamskom svijetu uopće – Turske.
Jučer je predsjednik Gospodarske komore Saudijske Arabije Ajlan al-Ajlan pozvao na bojkot „svega turskoga“, uvoza iz te zemlje, dok je „obvezom svakoga Saudijca, tvrtki i potrošača“ nazvao prekid bilo kakvih veza s Turskom u sferi investicija i turizma.
Ovaj poziv na bojkot uslijedio je nakon što je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan 1. listopada u turskom parlamentu izjavio kako su pojedine zemlje Perzijskog zaljeva „nanišanile“ Tursku i „provode politiku destabilizacije bliskoistočne regije“ (info, Al-Arabiya). Erdogan je kazao kako „ne treba zaboraviti, kako te zemlje još do jučer nisu postojale i, vjerojatno, neće postojati sutra“. „Međutim, mi nastavljamo držati naš stijeg u toj regiji zauvijek, uz dozvolu Allaha“, kazao je turski predsjednik.
Ako se odluka saudijske Gospodarske komore bude provodila u potpunosti, to će pogoditi tisuće turskih izvoznika i to u vrijeme kada je gospodarstvo te zemlje u teškom stanju, navodi Al-Arabiya.
Podsjećamo: još krajem prošloga mjeseca na snagu je stupila odluka saudijske vlade o zabrani uvoza turskih proizvoda (očito je ona i bila povod za spomenutu oštru Erdoganovu reakciju, op. GN.). Turski medij Cumhuriyet je 27. rujna napisao kako je još prošle godine Rijad naredio neformalni embargo za turske proizvode, poput tekstila i proizvoda s kratkim rokom trajanja, dok su na svojim granicama Saudijci držali stotine turskih kamiona i tisuće turskih pošiljki u svojim zračnim lukama. Oni su propušteni tek na intervenciju turske diplomacije.
Međutim, sada je zabrana donijeta službeno i nikakva diplomacija, barem za sada, neće je moći spriječiti.
0
Nemaš dopuštenje za pregledavanje privit(a)ka dodan(og)ih postu.
Re: Saudijska Arabija pokrenula potpuni trgovinski rat protiv Turske
Ako mislis na Saudijce, upravu si. Nije im prvi put. Kako se su bili okomili na Qatar sa svojim satelitima, covjek se zapita zasto ne koriste svoje veze sa USA da malo "smire" Izrael? Erdoganu se moze svasta nesto zamjeriti. Ali, boli ih sto ih je podsjetio na to, kako su stvorene njihove drzave, uz ciju pomoc i na ciju stetu.
3
3
Tokom cijelog tvog zvota, u tebi se bore dva vuka, dobar i zao. Pobijedice onaj koga vise hranis.
Re: Saudijska Arabija pokrenula potpuni trgovinski rat protiv Turske
Saudija americki poltroni,dobro im je i rekao erdogan 
Jos sta su uradili od cabe napravili babilonski toranj :face
Jos sta su uradili od cabe napravili babilonski toranj :face
1
1
ALPHA ET OMEGA
Re: Saudijska Arabija pokrenula potpuni trgovinski rat protiv Turske
Moze im se. Bogate se na racun religijskog turizma i nafte. A jos iza leđa imaju Ameriku.
0
Re: Saudijska Arabija pokrenula potpuni trgovinski rat protiv Turske
Fatih je napisao/la: ↑04 okt 2020, 16:01Ako mislis na Saudijce, upravu si. Nije im prvi put. Kako se su bili okomili na Qatar sa svojim satelitima, covjek se zapita zasto ne koriste svoje veze sa USA da malo "smire" Izrael? Erdoganu se moze svasta nesto zamjeriti. Ali, boli ih sto ih je podsjetio na to, kako su stvorene njihove drzave, uz ciju pomoc i na ciju stetu.
Kako su samo licemjerni.
0
Re: Saudijska Arabija pokrenula potpuni trgovinski rat protiv Turske
NEBI MOZDA VJEROVAO
UZIMAJU OD Amera za GODISNJI BUDZET,kredu
ET KOLIKO su bogati
i oni ce da nekom uvode sankcije
0
-
Heidi
- Lemon Addict
- Reactions: 27201
- Postovi: 18937
- Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
- Lokacija: Kosmicki raspor
Re: Saudijska Arabija pokrenula potpuni trgovinski rat protiv Turske
Saudijci su sinonim za licemjerstvo.
0
Re: Saudijska Arabija pokrenula potpuni trgovinski rat protiv Turske
..a turci cvijeće...sad bi ovi u Armeniji tribali reć da se ne petljaju u unutarnje stvari njihove zemlje.. :face ko neki...
0
-
Heidi
- Lemon Addict
- Reactions: 27201
- Postovi: 18937
- Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
- Lokacija: Kosmicki raspor
Re: Saudijska Arabija pokrenula potpuni trgovinski rat protiv Turske
Ne mislimo ni da su Turci cvijece, uopste ne kontas o cemu pisemo.
0
Re: Saudijska Arabija pokrenula potpuni trgovinski rat protiv Turske
...ma kontam doduše nisam expert za taj dio svijeta al uopćeno kužim..prelamaju se dvi politike i vjerojatno ni jedna nije u pravu..a nećemo navijat zato što nam je turska bliže srcu...ne meni al mnogima...što je opet ok ne zamjeram samo konstatiram..
0
Re: Saudijska Arabija pokrenula potpuni trgovinski rat protiv Turske
bez neke pompe,zablude
trenutno,taj rat,rjesava vece probleme
ne njihove,vec tudje
narod gine ko muhe
trenutno,taj rat,rjesava vece probleme
ne njihove,vec tudje
narod gine ko muhe
0
-
Heidi
- Lemon Addict
- Reactions: 27201
- Postovi: 18937
- Pridružen/a: 29 jul 2020, 13:50
- Lokacija: Kosmicki raspor
Re: Saudijska Arabija pokrenula potpuni trgovinski rat protiv Turske
Ni meni nije jasno kako neko navija za crkvu pa sam ziva.
0