Izbjeglištvo i ratne priče

Rat u BiH, te ratovi izazvani raspadom SFRJ. Zločini, presude, kronologija jedne agresije.
Moderator: Fatih, Max
Avatar
Ommadawn
Florida Man
Florida Man
Reactions: 14598
Postovi: 11017
Pridružen/a: 11 aug 2020, 19:23

Re: Izbjeglištvo i ratne priče

Post Postao/la Ommadawn »

Na jesen 1992 u mojoj ulici pojavio se jedan dječak po imenu Vlado. Bio je rodom iz Vareša, odakle je prvo prebjegao u Teslić da bi se kasnije smjestio u kuću jednog komšije koji je držao diskont.
Moram ovdje istaći da je taj komšija pomagao svima, nije gledao nacionalnost, nije izgubio obraz kad su mnogi izgubili, pa taman ga to nekad stavljalo u nevolje.
Znao je nekada da ljudima da i džabe “plati kad budeš imao/la” je bila njegova deviza.
Elem, Vlado je bio četiri godine mlađi od mene, oca je izgubio rano u nekoj nesreći u rudniku, živio je sa majkom i starijom sestrom. Bio je miran, dobar i osim naglaskom se nije ničim posebnim isticao. Često bi se zajedno igrali autića (ja sam se autića igrao do svoje 18-e :D) i jedne prilike sam dobio neke mandarine od tatinog prijatelja, koji nam je za razliku od mnogih pomagao. Dam Vladi i Srđi (s kojim je Vlado išao u školu) po jednu mandarinu i Vlado u znak zahvalnosti mi da mali tamnoplavi Land Rover.
Tek onako.
Znalo se dešavati da dok se igramo naiđe neki lokalni kreten i kaže “Igrate se sa balijama, budale jedne? Kakvi ste vi Srbi...” Bilo je djece koja su to poslušala (ukoliko ih roditelji već nisu “pravo podučili kako treba srbovati”) pa se tako grupisalo no ne i Srđo i Vlado. Srđo uprkos svojih tad deset godina bi znao reći “Proći će ovaj rat”. Vjerovatno ga je time podučila majka, s obzirom da je otac glumio malo većeg Srbina.
Ni Vlado tu nije reagovao. Sa njim se nisu igrali jer je bio siromašan i izbjeglica pa je htio ne htio imao nas kao alternativu, što mu i nije smetalo.
Mjesecima kasnije ja ću zauvijek odatle otići a sa sobom ću ponijeti nešto odjeće, nekoliko kaseta i neke autiće - tek da imam neku uspomenu na djetinjstvo.
Ponekad, kad se igram autića s kćerkom, sjetim se Vlade. Tamnoplavi Land Rover, proizveden u Holandiji, danas se nalazi u jednoj kutiji sa ostalim autićima.
6
4 slika 2 slika
You can jeer but you don’t understand
Any fragile soul can be a Florida Man
blinkonce
Reactions:

Re: Izbjeglištvo i ratne priče

Post Postao/la blinkonce »

Moji roditelji, sestra i ja smo iz Sarajeva izasli kroz onaj tunel spasa. Bili u Sarajevu skoro cijeli rat i tek sredinom '95 odlucili da odu. Ja sam tad bila beba, a sestra imala skoro 4 godine.
Ja nemam prica iz rata jer sam se rodila '94 pa se i ne sjecam nicega.
Avatar
Max
PRObehar
PRObehar
Reactions: 23533
Postovi: 16631
Pridružen/a: 23 jul 2020, 10:35

Re: Izbjeglištvo i ratne priče

Post Postao/la Max »

Po povratku iz Slovenije (septembar 92) smo bili na jednom selu nedaleko od Visokog, u nečijoj vikendici, mamine sestre, nana i dedo i dedin brat (svima rahmet) te mi djeca.

Muški su dolazili sa linija tu kada su slobodni....

Tetak (najmladji zet) je bio u nekim specijalcima nešta i vječto bi donesi tih nekakvih pušaka, pištolja mitraljeza i ja sam to čistio i podmazivao kao "zadatak".
Samo da Vam dočaram tog tetka. Često smo kampovali a on je imao onaj gumenjak sa tomos motorom, bio je toliki da bi on sjedi nazad da vozi a mi svi naprijed da se čamac ne prevrne nazad usljed njegove težine. To je bilo odprilike 90-te.

92- septembar, meni nepunih 13 godina (vidjeli ste me vazda sam bio žgoljo) ja njegovu uniformu oblačim, tamam mi.

Čovjek je u roku od 4 mjeseca sletio od tolike debljine na jedva nekih 60 kg.

Obzirom da je nas tu bilo kamara a grah i leća su jedino dostupni bili to se kuhalo u kazanima. Grah sam nekako nakon toga i pregrmio i mogu ga jest.
Ali leću....

I dan danas mi onaj njen miris u nozdrvama..... Nikako ne mogu da se natjeram da joj i primirišem....
4
1 slika 3 slika
I say what I think, I think what I say
Avatar
Max
PRObehar
PRObehar
Reactions: 23533
Postovi: 16631
Pridružen/a: 23 jul 2020, 10:35

Re: Izbjeglištvo i ratne priče

Post Postao/la Max »

joj jedne prilike donese garu da ga podmažem i očistim


e to sam gledao jedno 15 minuta odakle da mu priđem
:valja
3
1 slika 2 slika
I say what I think, I think what I say
Avatar
Ommadawn
Florida Man
Florida Man
Reactions: 14598
Postovi: 11017
Pridružen/a: 11 aug 2020, 19:23

Re: Izbjeglištvo i ratne priče

Post Postao/la Ommadawn »

Moj komšija, prijeratni alkos i galamdžija, čovjek kojeg nije bilo prijatno sresti pijanog u stubištu.
Stari i stara govorili, ne daj Bože rata, ovaj bi nas sviju poklao.
Dođe rat. I sad ono svi stoje predvečer pred ulazom zgrade.
Kad eto njega u uniformi i Kalašom.
- Kako je ljudi?
- Evo jebiga...
Sjede, zapali cigaru i ovako će:
- Dok je mene živog, dok sam ja u ovoj zgradi, nijednom komšiji neće faliti dlaka s glave. Nijednom.

I prilikom jedne neugodne situacije dokazao je da je čovjek koji to stvarno tako i misli. Hvala mu za to.
10
7 slika 2 slika 1 slika
You can jeer but you don’t understand
Any fragile soul can be a Florida Man
Avatar
Ommadawn
Florida Man
Florida Man
Reactions: 14598
Postovi: 11017
Pridružen/a: 11 aug 2020, 19:23

Re: Izbjeglištvo i ratne priče

Post Postao/la Ommadawn »

Jedna priča koju sam davno napisao na švedskom jeziku. Zapravo radi se o jednom svjedočenju jednog događaja u Banjaluci 1993 godine. Moja nastavnica švedskog bila je oduševljena radom. Ja sam ga preveo na naš jezik.

Bio je kasni februar, vracao sam se od tetke koja je stanovala u naselju Borik. Dan djelomicno oblacan, poneki zracak sunca bi se pojavio ali ne bi ulijevao nadu ni u sta. Grad je izgledao uzasno siv, prljav i neko bi rekao da je svaki grad takav u to doba godine kada se snijeg pocne polako topiti a ono sto se do tada krilo pod snijegom pokazivati. Ali ni taj izgovor ne bi bio dovoljan. Vrijeme je bilo samo pojacivac atmosfere koja je vladala gradom. Na ulicama tek poneki automobil, jer je nestasica goriva - uglavnom vojna vozila, popularni "Pinz-Gaueri" i poneki prasnjavi i ohrdani lokalni autobus. Saobracaj uglavnom cine konjska kola.
Prelazim preko mosta kojeg zovu Venecija, u cijoj se blizini nalazi jedan od najpopularnijih kafica "K-4" vlasnistvo Milorada Karalica, nekadasnjeg uspjesnog rukometasa i prijatelja mog oca. Nadomak kafica nalaze se teniski teren, kosarkasko igraliste te studentski dom ali zjape prazni. Hladan vjetar sto ga rijeka Vrbas nosi mi brije lice, navlacim jos vise svoju kapu preko glave da bih zastitio usi. Prelazim cestu i spustam se niz mali blatnjavi putic koji ide uz Vrbas. Priblizavam se ustanovi za dusevno oboljele bolesnike i alkoholicare, popularno i pezorativno nazvanoj "Ludara". Nekada prije, ovdje je bilo porodiliste i ja imam tu cast sto sam medju zadnjima sto se tu rodio. 1979 godine porodiliste se preselilo u tada novootvorenu bolnicu na brdu Paprikovac. Ogradjena je visokom ogradom a u dvoristu stoje pacijenti trazeci od ponekog prolaznika cigaretu.
Priblizavsi se bolnici, u susret mi ide jedan zaljubljen par. On odjeven u tamno-smedju koznu jaknu, crne pantalone i cipele "loafarice". Visok, smedja kosa i frizura a lá Esad Plavi.
Ona malo niza u mini-suknji, nekoj jaknici do pasa i cipelama sa stiklom - ne bas najbolja obuca za ovaj blatnjavi putic ali ocigledno joj je svejedno jer ni u njenom hodu nema ni malo gracioznosti. On je obgrlio, ona se skupila uz njega i tako idu. Zaljubljen par, rekao bi neko. Mozda, kazem ja.
Obraca im se jedan od onih s druge strane ograde. Ne vlada bas najbolje govorom te mimikom sa dva prsta pokusava ih zamoliti za jednu cigaretu. Ogradi prilazi jedan drugi covjek s brkovima koji ima staru i iskrzanu koznu jaknu i kacket na glavi. Obraca im se dubokim glasom "Oprostite momce, imate li mozda jednu cigaretu-dvije, molim vas?".
Frajer usporava ali se ne zaustavlja, vadi iz unutrasnjeg dzepa kutiju sa cigaretama, uzima jednu cigaretu, stavlja je u usta i pali je upaljacem. A onda zamahne rukom i baci kutiju preko ograde.
Nasta guzva. Ljudi se pobacase na zemlju oko kutije, kao da se radi o kilogramu zlata, pocese otimati jedan od drugog, gotovo blizu da izbije i tuca kada shvatise da je kutija zapravo prazna. Razocarani sa tugom u ocima, ne shvativsi zasto se neko tako okrutno nasalio sa njima.
Njih dvoje se zacerekase, zabavljeni ovim prizorom a on prokomentarisa "Jeste li popusili vec?". Osjecao sam se uzasno.
Nikada prije, a ni kasnije, nisam pozeljeo da uz sebe imam makar punu kutiju cigareta pa da im bacim, da ih obradujem, da pokazem srednji prst tom tipicnom predstavniku svih djilkosa koji su sad glavni frajeri u gradu (ili to bar pokusavaju biti). Pa makar i batine dobio od njega, bilo bi vrijedno. Sutim, gledam u njih i gutam a urlao bih iz sveg glasa. Do tog momenta osjecao sam se uzasno jadno, obucen u iznosene i kratke farmerke, ruznu i nemodernu jaknu, imavsi samo srecu da mi nigdje ne pise ime i prezime da bih bio oznacen i da svaka budala moze raditi sa mnom sta mu je volja. Ali od tog momenta osjecao sam se bolje. Osjecao sam se bolje jer sam shvatio da te ni odjeca ni tvoje ime i prezime nece uciniti jadnim koliko tvoje ponasanje. Dobio sam prosvjetljenje.
Brko sa kacketom jednako razocaran kao i njegove kolege, obrati se tom uhljupu rijecima "Ovo ti bas nije trebalo..." na sta se ovaj okrenu, nasmija i rece "Mrs u picku materinu ludjace". Okrenu se i nastavi dalje smijajuci se i gotovo sam siguran da se tako smijao cijelim putem, mozda cak i do "K-4".
Niko ne zna pricu tih ljudi sa druge strane ograde ni sta ih je zapravo dovelo tu. Mozemo samo pretpostavljati. A i ne moramo. Ko smo to mi da ih osudjujemo, na kraju krajeva?
Ali dajem sebi (i drugima) za slobodu da pretpostavim ko je taj zaljubljeni par. On vjerovatno neki seljacic, ranije u zivotu isfrustriran, ponizavan, mozda bas da je nekoliko godina ili cak mjeseci hodao ovuda spustene glave isprepadan gradskim svjetlima. Preko noci se na ko zna koji nacin domogao para, pa sebi priustio finu odjecu a onda i lijepu djevojku.
Ona, vjerovatno neko iz radnicke porodice ciji su roditelji sisli sa nekog od okolnih sela u vrijeme industralizacije i pokusali se adaptirati tu u gradu. Bezuspjesno. Otac je cesce potezao iz flase nego rukom iz dzepa, osim kada bi joj majku sakom par puta pokusao usutjeti. Ona je imala srecu sto joj je majka priroda dala jedini adut, makar i kratkotrajan - ljepotu koja bi znacila eventualan izlaz iz te camotinje. Nijedna kulturna i fina djevojka, koja ima nesto damsko u sebi ne bi hodala sa onakvim djilkosem i papkom, niti bi se smijala njegovoj niskoj i okrutnoj sali sa ljudima koji su odbaceni od drustva. Ne, takve djevojke su se prodavale za mnogo vece frajere i mangupe.
Suma sumarum, doslo je vrijeme kada su sada oboje mogli da makar na trenutak izlijece svoje komplekse nize vrijednosti. Vjerujem da ih nisu izlijecili do dana danasnjeg, da se svoga postupka (a nadam se da ih je bilo manje) nimalo ne stide.
On ce uci u kafic, naruciti sebi whiskey ili stock - ona ce Coca-Colu ili neki drugi sok. Mozda kafu. Kasnije ce otici negdje dalje - do njegovog stana, do njegovih kola. On ce je odvesti na obliznje brdo, izjebati. I tako jos par puta dok je ne zamijeni za neku drugu, slicnu njoj. Ona ce malo patiti, plakati i pokusati pronaci nekog slicnog njemu. Sto i nece biti tesko. Jer takvima se grad upravo punio.
4
2 slika 2 slika
You can jeer but you don’t understand
Any fragile soul can be a Florida Man
Avatar
Hannibal
Pjur seks
Pjur seks
Reactions: 22273
Postovi: 16507
Pridružen/a: 28 jul 2020, 15:58
Lokacija: s2p

Re: Izbjeglištvo i ratne priče

Post Postao/la Hannibal »

jednom dok smo bjezali od murije drug se prodere aezakmii, bila sifra aezakmi na jednoj igrici da te murija vise ne ganja haha
2
2 slika
pričo razne gluposti, govorijo sam svašta
a mnoge bi sad želele da mi budu tašta 😊
Iskra
PRObehar
PRObehar
Reactions: 36460
Postovi: 37522
Pridružen/a: 22 jul 2020, 22:18

Re: Izbjeglištvo i ratne priče

Post Postao/la Iskra »

Ja stvarno na ovu temu nemam šta da kažem, ne sjećam.se ničeg, a i nisam.bila tu....Ali neke stvari kod dede a.r maminog babe, nikad nisam razumjela. Važio za čovjeka teškog karaktera, tvrdog i po mnogo čemu neumoljivog. Kad se moja rodica nakon neuspjelog braka s bosancem , udala za predivnog njemca , na tom dogadjaju sam više puta čula: hvala Bogu pa dedo / babo nije živ. To me jako začudilo pa sam jedne prilike inzistirala da mi mama objasni zašto je to tako. Je li dedo mrzio druge nacije? Ljude druge vjere? Zašto?
Imao je kuću u Starom dijelu grada, vikendicu na Palama, radionicu, bio je majstor metalac, kaže, vrijedila je ta radionica ko dobar stan u centru. Cijeli je život radio dva posla, školovao djecu, sticao i gradio. Kad su granate uništile kucu, srbi zapalili vikendicu, djeca mu otišla u svijet...on i nana su prešli u našu kuću. Teško je to.podnijeo. Nekako su ga nagovorili 94 da dodje u Njemačku. Mi ih zvali sebi, tata bio sredio sve papire za njega i nanu...nece. Rekki, bliza je Bosna iz Berlina vec iz Dohe. Nije dugo izdržao, 96 se vratio , opet u našu kuću . Kažu uvijek je govorio, nek su djeca zdravo a ko je napravio dvije kuće napravit će i treću. I tako je i bilo. Nije čekao.nikakvu pomoć ni od koga, bio je majstor na dobrom.glasu i za vrlo kratko vrijeme sve je opet stekao. Ali za njega više ništa nije imalo.smisla jer nije imao kome da radi. Dajdze su ostale u Njemačkoj, rekli su da se neće vraćati...mama isto. Nikako to prebolio nije. Patio je za njima a iz Sarajeva nije htio. Kad su bili Bajrami pa se iskupimo, grlio je nas djecu, i govorio...šta dusmani uradise, svoje sam.krvi željan. ...a za nas djevojčice uvijek govorio , pazite na curice, s kim će i za koga će, to vam je amanet...
Kad sam ja došla u Bosnu živjela.sam kod njih i iskreno malo se plasila.dede , jer je on po pričama svih bio autoritet. Njegova je bila zadnja. Ne spominji mu rat, stradanja, ni ništa što je bilo.
Išla s njim na Pale...zemlju i ruševina koju je htio kupiti neki srbin dao je u bescjenje,...s riječima: za sta ce mi pare, kome ću ih?

Bio je pošten čovjek, vrijedan, jak... Kad je saznao da je bolestan skuoio je djecu i naredio...kuca da se proda, radionica isto, nece ni u grobu biti rahat ako zna da ono sto je gradio opet propada. Umro je 8 mjeseci nakon nane a.r. Tiho. Mislim da je otišao duboko nesretan, što su mu se djeca razišli.po svijetu...Nije bio nacionalista, nije nikog mrzio...on se samo teško nosio sa nedostajanjem...I nije jedini u našoj porodici takav...
A ja , ja sam danas sretna što sam upoznala tog diva od čovjeka, za kojeg ništa nije bilo nemoguće, koji je mogao čini mi se sve što poželi, u čijem zagrljaju sam bila tako lijepo Uspavana mnogo puta...ali nikad neću zaboraviti svu tugu koju je na svoj način nosio u sebi i koju je u rijetkim trenutcima pokazivao, sjedeći pored mene i govoreći...Nek si nam vallahi došla.
3
2 slika 1 slika
Avatar
Malena
Etablirani član
Etablirani član
Reactions: 7807
Postovi: 4556
Pridružen/a: 22 jul 2020, 09:44

Re: Izbjeglištvo i ratne priče

Post Postao/la Malena »

smajlic je napisao/la: 10 sep 2020, 21:32 Mi smo bili u Radakovu u izbjeglistvu, ondje gdje je sad dzamija
iz Foce tj iz sela podaleko od Foce smo bjezali preko brda ispod Zelengore pa na Trnovo pjeske i onda na Igman busem pa u Zenicu
mama, tetka, brat i ja i jos bruku zena i djece

znam da je mama isla po gradu, molila da joj prodaju mlijeka za nas jer smo imali nepunih 5 i 6 godina i nismo htjeli jesti rizu svaki dan
i trazila ko ce nas pustiti da se okupamo jer smo svi dobili vaske usput a u toj skoli se naravno nije moglo kupati

samo joj je jedna zena pomogla od toliko svijeta

al hajd', hvala Bogu prezivjelo se
Prvi put čitam ovu temu.
Kad si bila u Radakovu i u kojoj školi? Jel u Crkvicama?
1
1 slika
Dragulj ne gubi vrijednost i kad padne u blato, a prašina ostaje prašina i kad se do neba digne
Avatar
smajlic
emoji hanuma
emoji hanuma
Reactions: 31440
Postovi: 19376
Pridružen/a: 27 jul 2020, 08:29

Re: Izbjeglištvo i ratne priče

Post Postao/la smajlic »

Malena je napisao/la: 09 okt 2020, 20:35
Prvi put čitam ovu temu.
Kad si bila u Radakovu i u kojoj školi? Jel u Crkvicama?
bas u Radakovu, ne znam tacno, mozda juni '92, nije bilo tad ove dzamije
Screenshot_20201009_204742_com.google.android.apps.maps.jpg
0
Nemaš dopuštenje za pregledavanje privit(a)ka dodan(og)ih postu.
Zivot se desava sada, a ravan stomak nam ne treba da ga zivimo. :sret
Avatar
Malena
Etablirani član
Etablirani član
Reactions: 7807
Postovi: 4556
Pridružen/a: 22 jul 2020, 09:44

Re: Izbjeglištvo i ratne priče

Post Postao/la Malena »

Ja sam bila '93. godine u Crkvicama
Zenica.jpg
2
2 slika
Dragulj ne gubi vrijednost i kad padne u blato, a prašina ostaje prašina i kad se do neba digne
Avatar
Veca
Etablirani član
Etablirani član
Reactions: 1973
Postovi: 1449
Pridružen/a: 31 aug 2020, 15:33
Lokacija: Sikirevci!

Re: Izbjeglištvo i ratne priče

Post Postao/la Veca »

Malena je napisao/la: 09 okt 2020, 20:35
smajlic je napisao/la: 10 sep 2020, 21:32 Mi smo bili u Radakovu u izbjeglistvu, ondje gdje je sad dzamija
iz Foce tj iz sela podaleko od Foce smo bjezali preko brda ispod Zelengore pa na Trnovo pjeske i onda na Igman busem pa u Zenicu
mama, tetka, brat i ja i jos bruku zena i djece

znam da je mama isla po gradu, molila da joj prodaju mlijeka za nas jer smo imali nepunih 5 i 6 godina i nismo htjeli jesti rizu svaki dan
i trazila ko ce nas pustiti da se okupamo jer smo svi dobili vaske usput a u toj skoli se naravno nije moglo kupati

samo joj je jedna zena pomogla od toliko svijeta

al hajd', hvala Bogu prezivjelo se













Prvi put čitam ovu temu.
Kad si bila u Radakovu i u kojoj školi? Jel u Crkvicama?
...belcim kad i ti! :pusa
0
Bice kad se sjetim :kez
Avatar
Dina
Queen's gambit
Queen's gambit
Reactions: 10471
Postovi: 6214
Pridružen/a: 28 jul 2020, 00:35

Re: Izbjeglištvo i ratne priče

Post Postao/la Dina »

Nažalost, nisam bila toliko mala da se ne sjećam...

Živjeli smo na teritoriji današnj RS... Tu su Srbi bili većina, tako da smo jedno jutro osvanuli sa tzv. stražama po gradu, hotelima punim srpskih dobrovoljaca, vojske, oružja na sve strane... Sve moje komšije su bile Srbi, imam ih i u porodici :oo

Tata je bio vojno lice, doduše, oficir u rezervnom sastavu, ali, da, imali smo oružja u kući...
Jednu veče tzv. Arkanovci su nam došli na vrata, kao pretres, traže oružje, neko nas prijavio...
Naš komšija, inače glavni u sds-u za to područje, ugledan čovjek, se zauzeo za nas, garantovao, jedva ih ubjedio da odu...
Njegova supruga, inače babica po zanimanju koja je pomogla mojoj mami da me donese na svijet, tu noć je ostala s nama...
Dok smo onako preplašeni slušali krike kod komšije, hrvata, s druge strane rijeke, ona je ubjeđivala roditelje da bježimo...
Rekla je - "Drugi put vam nećemo moći, nećemo smjeti pomoći!"
Ali, mi smo već bili pod prismotrom, i nikad nam nisu dozvoljavali da idemo svi iz kuće, na izlazu iz ulice bila je kontrola, i straža...
Tako smo, dan prije, ja i brat poslani kod tetke, sa ušivenim novcem u odjeći i djedovom adresom u Njemačkoj...
Tata i mama su naredni dan ponijeli alat, kao da idu kod mamine mame, na selo, da joj nešto pomognu...
Napravili su krug, i sastali se s nama, kod tetke...
Telefon se prisluškivao, nikome ništa nismo smjeli reći...

A onda smo krenuli kroz šumu, nepoznatim putevima... Pa smo zalutali :face
Sjećam se kako smo odjednom čuli njihove vojnike kako se smiju, pričaju, zveče konzervama...
Naišli smo na nekog "našeg" čovjeka kojemu je tata dobro platio da nas provede do susjednog grada...
A taj čovjek je tražio sina koji je dan ranije nestao, u toj istoj šumi...

Kada smo konačno stigli, noseći samo ono na sebi, umorni... Tata je zaplakao, to je bilo prvi i jedini put u životu da ga vidim da plače...
Brat je isjekao našu mrežu za ljuljanje, prije nego smo otišli, da se drugi ne ljuljaju u njoj... Bila sam ljuta na njega!
A on je bio ljut jer nije otišao na matursko veče...
Mislila sam kako ćemo se jednog dana vratiti... Nismo, nikad.
Tata je tek nedavno smogao snage da ode i vidi našu kuću, previše ga boli...
Bio je to zadnji dan kada se još moglo pobjeći kroz šumu...

Edit, drugi put vam napišem kako smo zaglavili u okruženju, i bili doslovno gladni :tugi
9
7 slika 1 slika 1 slika
İnsanın en iyi yoldaşı onu seven değil, anlayan kişidir. Anlamakla başlar yolculuk.
Avatar
Malena
Etablirani član
Etablirani član
Reactions: 7807
Postovi: 4556
Pridružen/a: 22 jul 2020, 09:44

Re: Izbjeglištvo i ratne priče

Post Postao/la Malena »

Danas smo za porodičnim ručkom prizvali sjećanja, doduše ona malo smješnija iz rata, a vjerovali ili ne bilo ih je. Nasmijali smo se.
Ali svima u očima je bila sjeta zbog onih koji više nisu s nama.
Drži me još uvijek.
:tugi
4
2 slika 1 slika 1 slika
Dragulj ne gubi vrijednost i kad padne u blato, a prašina ostaje prašina i kad se do neba digne
Avatar
Ommadawn
Florida Man
Florida Man
Reactions: 14598
Postovi: 11017
Pridružen/a: 11 aug 2020, 19:23

Re: Izbjeglištvo i ratne priče

Post Postao/la Ommadawn »

Ovo nisam nigdje napisao ali evo ovdje ću.
Nakon 7 mjeseci ležanja u fočanskoj bolnici, moja nena koja je pukim slučajem preživjela strijeljanje (metak joj je prošao kroz lijevo oko ali se odbio i izašao kroz sljepoočnicu, četnik je bacio u goruću kuću ali je požar samo zahvatio stopalo - imala je ukupno 9 operacija) razmijenjena je u Goražde. Tamo je sa ostalim izbjeglicama bila smještena u nekoj školi. Nakon što se uspjela oporaviti jedan dan je hodala kroz Goražde i vidjela olupinu od Folcike kraj nekog mosta. Sjela je tu i počela da plače. Naišao je neki vojnik i upitao je šta se desilo na šta mu je odgovorila “Moj sin je nekad imao ovakav auto. Ne znam je li živ on i njegova porodica”. Kad je pitao gdje joj je sin, rekla mu je da je u Banjaluci i kako joj je neki doktor u Foči rekao da su svi muslimani u BL ubijeni ili protjerani. Tad je taj vojnik sjeo pored nje, zagrlio je i plakao s njom, a tu je naišao još jedan i plakao s njom.
Vrlo brzo do nje je nakon nekoliko dana stigao i moj amidža iz Sarajeva - kasnije mi je pričao da je taj put ostavio teške traume. Tad joj je amidža rekao da smo živi (javljeno mu je putem radio-amatera - ti ljudi zaista danas zaslužuju Nobelovu nagradu ako iko) i da idemo u Švedsku.
Tokom napada na Goražde u proljeće 1994, ona je evakuirana helikopterom u Sarajevo, gdje je bivala u bolnici i gdje su joj uradili neke korekcije. Vrlo brzo nakon toga, tačnije krajem 1994 godine ona je, pomoću mog oca, stigla u Švedsku. Kaže da joj je bilo drago kad je čula da smo živi ali da je najviše plakala kad sam je ja, dok je boravila u sarajevskoj bolnici, prvi put uspio dobiti na telefon i prvo što sam je pitao “imaš li šta jesti?”. Kaže “drago dijete, u tim godinama se razmišlja šta ćeš lijepo na sebe obući, kako se dotjerati, kakva fina cura da se u tebe zagleda...”
Uglavnom, dosta toga mi je ispričala šta je doživjela i u fočanskoj bolnici, kakve neprijatnosti je imala, te dječaka zvanog Kemo, koji se tu zadesio i krio, a koji je dolazio i pričao s njom (kasnije smo putem nekih novina slučajno saznali da je živ), te o čistačici Koviljki koja joj je krišom donosila hranu i pazila je.
6
3 slika 3 slika
You can jeer but you don’t understand
Any fragile soul can be a Florida Man
Avatar
Fatih
PRObehar
PRObehar
Reactions: 6951
Postovi: 6464
Pridružen/a: 23 jul 2020, 15:14

Re: Izbjeglištvo i ratne priče

Post Postao/la Fatih »

Koliko puta sam razmisljao da i ja napisem ovdje nesto. Ali, cijeli taj rat, pa cini mi se da nema mjeseca, u kojem mi se nije desila neka prekretnica u zivotu. "Saltao" me zivot, kao nikog svoga...
2
2 slika
Tokom cijelog tvog zvota, u tebi se bore dva vuka, dobar i zao. Pobijedice onaj koga vise hranis.
Avatar
Malena
Etablirani član
Etablirani član
Reactions: 7807
Postovi: 4556
Pridružen/a: 22 jul 2020, 09:44

Re: Izbjeglištvo i ratne priče

Post Postao/la Malena »

@Ommadawn na fb ima jedna grupa, ne znam tačan naziv javim kad provjerim, ima dosta slika evakuacija. Tu sam i ja našla sliku baba kad je evakuisan '94. Možda ima i tvoja nana :zbunj
0
Dragulj ne gubi vrijednost i kad padne u blato, a prašina ostaje prašina i kad se do neba digne
Odgovori

Natrag na “Rat u BiH”