Malena je napisao/la: ↑20 aug 2021, 10:58 Kad posmatram trenutnu situaciju u našoj državi, jad i čemer. Samo nazadluk, nikako naprijed da se krene. Pa me uhvati huja i onda kažem ma idemo i mi trbuhom za kruhom, gdje bilo. I napravim viziju u glavi, gdje, kud, kako, šta... ovo ono... Ma i posao nam nađem, i djecu u škole upišem, i stan zbavim, ma sve sve sve. Ideala...
I kad zamislim taj korak da napravim prema tamo nekoj drugoj zemlji, drugoj državi, drugom svijetu... obuhvate me korijeni iz zemlje oko stopala, ma zalijepe me za zemlju bolje nego UHU ljepilo. Nema šanse da odlijepim.
Pa mi pred oči dođe moja "Malena", pa mi dođe moj prelijepi djever, pa mi dođe daidžić što je samo 4 mjeseca bio stariji od mene, pa prijatelji, pa sva djeca iz ulice... Pa mi projure moja putešestvija u periodu '92-'97. g.
Tad mi srce zadrhti i duša zatreperi s pitanjima:
- gdje ima ljepša rijeka od moje Drine?
- gdje ima ljepša livada od moje Sadbe?
- gdje ima ljepših jabuka, šljiva, krušaka...?
- gdje ima hladnije vode od Vrutka?
- gdje ima mirisnijeg hljeba?
- gdje ima svježijeg mlijeka?
- gdje ima veće tišine i mira nego pod dudom u Zakući?
- gdje ima ljepši zalazak sunca od zalaska u Barama?
- gdje ima više graje od moga komšiluka?
- gdje ću biti mirnija nego u svom na svom?
Nekom zvuči glupo, nekom zvuči smiješno, nekom ovako, nekom onako, meni zvuči patriotski.
Neće do vijeka trajati ludilo među ljudima. Valjda će nekad doći vrijeme kad će i BIH nekom biti Njemačka.
Iako nema teksta, duša mi drhti kad čujem himnu BIH. Iako kreirana bez mašte, meni je najljepša naša zastava.
Iako je duša prepuna rana i ožiljaka, nada još uvijek postoji.
Citam.te i mislim Hocu kuci
Osim ovo malo dragih ljudi i rodbine ovdje nista nije moje. I nista me ne drzi