Neki dan sam svidio onu
vješticu sa Dobrinje, moju bivšu koleginicu. Kaže mi prijateljica neku noć, "Ti, (moje ime) nemaš loše mišljenje o ljudima, ali nekako ona kao da te je baš dosta povrijedila". Nije naročito, no kako sam u odsustvu sklopio mozaik postala mi je dodatno odbojna, a ona i dalje sa sobom nosi onu čudnu auru zbog koje mi je oduvijek na neobičan način bila repulsive. Kao da šejtan prokleti spava i hoda sa njom. Taj jebeni isti osjećaj nelagode se nije promjenio do dan danas.
Jedne prilike ja i prijateljica idemo i čakulamo do njenog ulaza, kad ona sa svojom novom "žrtvom" ide sa druge strane prilaza i dolaze iza nas, vidim da ona namjerno uspori da sluša šta mi pričamo, zaboravila je ona da i nisam bio toliko naivan i da itekako imam "super-moći" opservacije ljudi. No kasnije sam joj dao signal da stanemo sa strane i vidim gdje zapravo idu (da ih se nekako barem otarasimo), jer mi se stvorio taj osjećaj da je usporila da snimi moju situaciju "sa nekom ženskom". Kada sam joj kasnije rekao da je to naša nekadašnja koleginica, rečemi u šali "A šo mi nisi rekao ranije, da te uhvatim za ruku".

“I don't like 'em putting chemicals in the water that turn the freakin' frogs gay!”