Napustila nas je Milka Babović, najveća sportska novinarka i komentatorica na ovim prostorima ikad. Omiljena u svakom kutku, od Triglava do Vardara, od Makarske do Banata. Ovaj tekst je u „Slobodnoj Bosni“ objavljen u februaru 2014., na tridesetu godišnjicu Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.
Napisala: MILKA BABOVIĆ
Mnogi slučajni susreti postaju vremenom prijateljstva. Ponekad jednostavno zato što međusobno zaiskre iskre prepoznavanja, koje se teško mogu riječima izreći, ali to što se osjetilo ostaje neizbrisivo uklesano u sjećanju. Tom se prvom osjećaju vremenom dodaju, malo po malo, razgovori, priče i pričice, daruju međusobne ispovijesti ispričane spontano, brige i radosti, pogreške i uspjesi... Tako nastaju ona trajna prijateljstva!
SARAJEVO, MOJ GRAD
I grad može postati takav dragi prijatelj. Kad prispijete u njega, on vas pozdravlja, postajete znanci. Na vama je da mu se približite, da pronađete skrivene draži, da saslušate priče o njegovoj prošlosti ne biste li bolje shvatili i lakše prihvatili njegovu sadašnjost koje vi, svojim dolaskom i boravkom, postajete dio. A ja sam u olimpijsko Sarajevo došla u svoj grad, u kojem sam proživjela rano djetinjstvo.
Sarajevo je već bilo dio moga ranijeg života. Imala sam šest godina kada sam prvi put došla. U njemu sam pošla u školu, svaki radni dan iz Daničićeve, uz zidove Tvornice duhana, ćilima do Marindvora, pa dalje ulicom pored Elektrane, uz prugu tramvaja s oznakom slova O vozio je obalom Miljacke do Baščaršije, gdje se okrenuo, promijenio oznaku O u A nazad je vozio Aleksandrovom. U toj uličici, baš nasuprot, Elektrane bio je pekar. Nisam bila jutrom prije škole ni gladna ni žedna, ali... još mi je nos pun onog divnog mirisa svježeg kruha. Nastavila bih obalom uz pa skrenula malo ulijevo i Mis Irbijinom ulicom, pored Sokolane došla do 13. osnovne škole. Sjećam se prekoputa škole bila je velika Kašikovićeva garaža, Koševskom ulicom se dolazilo do tetke Marije koja je pekla najbolji pekmez, onaj od neguljenih šljiva, crn kao katran a na crnom raženom kruhu slađi od meda. Pa... Pa tražiš još.
Znala sam gdje je na vojničkom groblju „moj ranjeni lav“, čudesni spomenik palim ratnicima, u Državnom muzeju najduže sam se zadržavala pred maketom potoka i vodenica, na trgu pred katedralom pred izlogom Tivara čudom sam se čudila da voda u zavrnutom kraju kaputa, po kojoj «plivaju» patkice od kaučuka, ne procuri. U onoj ulici što se spušta od Katedrale prema obali Miljacke, s krova zgrade u kojoj je bio Teokarevićev dućan vunenih tkanina, pao mi je snijeg na glavu, na moju gimnazijsku tamno plavu beretku na kojoj se gizdavo isticao mesingani broj dva, pa je svatko mogao saznati da sam ja već učenica drugog razreda gimnazije. Sanjkanje Trebevićkom cestom od Drugog šumara do željezničke rampe na pruzi iznad Kovačića...
Evo, sada mi je toplo oko srca. Znam da duljim, ali znam i zašto to činim: želim riječju izraziti koliko je Sarajevo bilo moj dom. Tek sam kasnije, nakon rata, kada sam dolazila sportom i poslom, upijala i one dojmove kojima se utire put prijateljstvu čovjeka i grada. Upoznala sam i Medresu, zavoljela Baščaršiju, ne zaobilazila Daire, postala svjesna nenametljive spontanosti ljudi. S tim kapitalom uspomena, došla sam u olimpijsko Sarajevo. Programsko vodstvo Zagrebačke televizije me je «prekomandovalo» u studenom 1983. do kraja Igara. Nije bilo prelaznih teškoća i privikavanja novoj sredini. I nije bila sasvim nova Sarajevska televizija se pripremala za ZOI '84. Temeljito!
Već za ZOI '80. u Lake Placidu u novoj zgradi i s novom tehnikom, sav posao za redovni program bio je vježba, učenje za ZOI '84. Zagreb je poslao mene i kolegu realizatora Vladimira Dadu Knezocija. Tada smo se srodili. Mnogi su me pitali kako sam doživjela odluku da na Zimskim olimpijskim igrama u svojoj zemlji neću biti u novinarskoj reporterskoj ekipi. Nisam se toga ni sjetila. A bila sam: jer sam unaprijed znala da se od mene očekuje da onih večeri, kada se prenose klizačka natjecanja, budem pripremljena na komentarskom mjestu. I bivala sam.
Raspored u „organizacijsko-provedbenu borbenu olimpijsku jedinicu“ tako ju je netko nazvao bio je još jedan radni zadatak. Pokušala sam odgovoriti zašto su baš mene poslali.
Činjenice su same odgovarale bila sam najstariji sportski urednik. Od osnutka zagrebačkog TV programa 1957. surađivala sam u organizaciji i funkcioniranju press centara. To jeste bilo korisno iskustvo, ali daleko dragocjenije je bilo ono iskustvo koje sam sticala u zemlji i inozemstvu kao korisnik reporter, kome nisu izbjegle ni dobri primjeri, ali i propusti.
Naš odjel, ne sjećam se kako mu je bilo službeno ime, vodio je Zoran Udovičić, direktor Radio-televizije Sarajevo. Njegova tajnica Zdenka Pregelj, koji sam tek tada upoznala, bila je više nego vrhunski poznavalac našeg posla i nenadmašivi organizator. Ona me je uvela u moj dio posla.
SENTIMENTALNO PUTOVANJE VREMEPLOVOM
Sve u svemu, trebalo je ispuniti zahtjev da sve što olakšava posao svim pripadnicima mass medija moramo osigurati. I još preko toga, ako trenutak zahtijeva. Pripremajući ovaj tekst slijedila sam staro pravilo što sam naučila od svoga novinarskog učitelja Hrvoja Macanovića: „Ne oslanjaj se na sjećanje, ono često zavede, prevari. Uvijek provjeri!“ Zato sam uzela u ruke knjigu Hvala Sarajevo!
Bilo je to sentimentalno putovanje vremeplovom. Ali i nenadano saznanje da sam cio olimpijski program, u to ubrajam i svečanosti otvaranja i zatvaranja, osim klizanja, gledala na televizijskom ekranu u svojoj sobi, radnom mjestu na sedmom katu televizijskog doma. Treba podsjetiti da je radni dan svih službi završavao u dubokoj noći, tek kad bi i zadnji reporter svojim gledaocima na Zapadu poslao zadnju vijest iz svog i malenog TV studija, iznajmljenog u sarajevskom TV domu. Slike mi se nameću! Zbilo se to onih dana kada su silni snijeg, vijavice i vjetar prijetili da poremete satnicu, da nametnu organizatoru, ali i svim TV postajama u svijetu neizrecivo složene brige. Bilo je nešto iza jednog sata poslije ponoći. Stajala sam uz prozor i gledala kako vjetar trga one zastavice na rasvjetnim stupovima, kako se milijuni snježnih pahuljica komešaju u tom svjetlu i nesmiljeno slažu na tlu.
Stražarila sam uz telefone, čekajući najnovije obavijesti s Jahorine i Bjelašnice, sa staza na Trebeviću. Svaku je trebalo odmah proslijediti dalje. U tom trenu u sobu je ušao kanadski komentator i zapitao mogu li mu dostaviti dvije zastavice da bi njima ukrasio pozadinu s kojeg će voditi izvještaj dnevnih zbivanja. Sa svoga mjesta uz prozor, tek lagano okrenuta Kanađaninu digla sam telefonsku slušalicu za izravnu vezu s vatrogascima i najmirnijim glasom upitala kolegu kada počinje emisija. Odgovor je bio „za 25 minuta“. Nasmiješila sam se i potvrdila, a da nisam bila svjesna kako ću to riješiti. Javio se dežurni vatrogasac. Još nisam ni spustila slušalicu a već su tri vatrogasca dovezla sklopive ljesteve, istegla ih i sa stupa skinula dvije mokre zastavice. U hipu sam ih imala u rukama i pozvala Kanađanina da dođe po njih. Na licu mu se zrcalila nevjerica kroz koju je probijala radost! Kasnije sam saznala da je tu epizodicu sa zastavicom pomenuo u svom javljanju. A ja sam u obvezatnom izvještaju zahvalila vatrogascima.
Prve slike, po dolasku u Sarajevo, neizbrisive su. Pionirske trojke, svi u svojim uniformama, sa olimpijskim oznakama na rukavima, naoružane ljestvama, spužvama i kantama tople vode peru stakla prometnih semafora, pa zeleno, žuto i crveno svjetlo najednom bljesne oslobođeno slojeva čađi i prašine. Ili, slika iz zgrade u kojoj je stanovalo dosta gostiju-gledalaca iz cijeloga svijeta: predvorju za stolom sjede po dva starija pionira ili pionirke. Na stolu pred njima su imenici gostiju, stanodavaca, kat na kojem su smješteni. A birani su tako da su mogli pristojnim engleskim, te njemačkim ili francuskim pomoći posjetitelljima. Treći je pomagao kad je trebalo donijeti prtljagu do lifta.
A njihovi roditelji, starije sestre i braća lopatama su se borili sa snijegom, građani nisu rogoborili što se voze tramvajom svih olimpijskih dana dok im automobili stoje na parkiralištima, sarajevskim se taksistima nije skidao osmijeh sa lica, a to nije bila niti gluma niti golo zadovoljstvo što „posao ide“. I oni su surađivali. I tisuće i tisuće anonimnih suradnika bili su, u suštini, članovi jednog mnogoljudnog organizacijskog odbora. Njihovih imena nema u prikazima dobitnika olimpijskih medalja. Ali, oni su ih zaslužili, pa makar i ovakovim sjećanjem. A pri tom ne bismo smjeli zaboraviti ni vojnike i njihove starješine.
Nadčovječanskim naporima, čeličnom voljom i ponosom su dobili tešku bitku sa snijegom. I... Program je nastavljen!
