Zene koje su obiljezile svjetsku historiju.

[Iskra]

Nedokucivost zenskog uma i njena snaga koja pociva upravo na briljantnosti istog vjekovima je bila enigma.i zagonetka i najvecim svjetskim misliocima. Ipak, i pored poslovicno.poznate umjesnosti zenskog uma ,mora se priznati da zivimo u muskom svijetu koji zeji tesko ili bar nerado priznaje zaslugu u bilo kojoj sferi njenog djelovanja. Ovdje bih htjela da spomenemo neke zene , koje su svojim djelovanjem dale.doprinos drustvu u kojem su zivjele.ili zive, i da kazemo.ponesto o njima.

KLEOPATRA

images (4).jpeg

Kao kraljica drevnog Egipta, Kleopatra je jedna od najpoznatijih vladarki u istoriji. Priče i mitovi koji su dovođeni u vezu sa njenim tragičnim životom inspirisali su brojne knjige, filmove i predstave, uključujući i dramu Vilijama Šekspira “Antonije i Kleopatra”. Kleopatra je postala jedna od najpoznatijih drevnih Egipćana i poslednji faraon kojeg je Egipat imao.

Kleopatra – život i vladavina

Poslednji vladar Makedonske dinastije, Kleopatra VII Tea Filopator rođena je 69. godine pre nove ere. Vladavina njene porodice uspostavljena je 323. godine p.n.e, nakon smrti Aleksandra Makedonskog, a završila se 30. godine n.e. aneksijom koju je Rim izvršio nad Egiptom.

Kleopatrin otac bio je kralj Ptolomej XII. Malo se zna o njenoj majci, ali postoje glasine o tome kako je ona mogla biti sestra Kleopatrinog oca, Kleopatra V Trifaena. Takođe se dovodi u pitanje i Kleopatrina nacionalnost. Dugo se verovalo da su njeni preci iz Grčke ali postoje i spekulacije o tome kako bi njena loza moga poticati iz Afrike.

51. godine p.n.e. Ptolomej XII je preminuo i ostavio tron osamnaestogodišnjoj Kleopatri i njenom bratu, desetogodišnjem Ptolomeju XIII. Vrlo je verovatno da su se njih dvoje venčali pošto su običaji tog doba nalagali da kraljica ne može vladati bez suvladara. Narednih nekoliko godina Egipat je pokušavao da se izbori sa brojnim problemima, počevši od nezdrave ekonomije, pa sve do poplava i gladi.

Metež na političkoj sceni takođe je obeležio ovaj period. Nedugo nakon što su došli na vlast, pojavili su se konflikti između Kleopatre i Ptolomeja XIII. Najzad, Kleopatra je izbegla u Siriju, gde je prikupljala vojsku kako bi zbacila svog brata sa vlasti i sama zauzela tron. U Egipat se vratila 48. godine p.n.e. sa svojim vojnim snagama i suočila se sa bratom.

Dolazak na tron

Otprilike u ovo vreme, građanski rat između Julija Cezara i Pompeja ugrožavao je Rim. Pompej je potražio utočište u Egiptu ali je po Ptolomejevom naređenju ubijen. Goneći svog rivala, Julije Cezar pratio je Pompeja u Egipat, gde je upoznao i zaljubio se u Kleopatru. U Cezaru, Kleopatra je pronašla saveznika i pristup ogromnoj vojnoj sili koja bi joj omogućila da svog brata liši krune i osigura sopstvenu vlast kao jedini vladar Egipta. Nakon što je Cezar pobedio Ptolomejeve trupe kod bitke na Nilu, postavio je Kleopatru na tron. Ubrzo, Ptolomej XIII pokušao je da se spase bekstvom, ali se udavio u Nilu.

Kleopatra i Cezar su 47. godine p.n.e. dobili sina kog su nazvali Cezarion. Međutim, Cezar nikada nije priznao očinstvo, a istorijske debate i danas se vode oko toga da li je zaista Cezar bio dečakov otac. Kleopatra je odlučila da pođe sa Cezarom kada se vraćao u Rim, ali se vratila u Egipat kada je Cezar ubijen 44. godnine p.n.e.
41. godine p.n.e. član drugog trijumvirata koji je vladao Rimom nakon Cezarove smrti, Mark Antonije poslao je po Kleopatru kako bi je ispitivao i bio siguran da je ona i dalje odana Rimu i palom vođi carstva.

Kleopatra se odazvala ovom zahtevu i svoj dolazak načinila spektakularnim. Nije štedela na raskoši, želeći da impresionira egipatskim bogatstvom i moći. Opčinjen njenom lepotom i ličnošću, Antonije se strasno zaljubio u Kleopatru i iz te ljubavi izrodilo se troje dece – Ptolomej Filadelf i blizanci Kleopatra Selena II i Aleksandar Helije.

Kao i Cezar pre njega, Antonije je bio upetljan u bitku za prevlast u Rimu. Njegov rival bio je Gaj Oktavije, poznatiji kao Oktavijan za kog se sumnjalo da je sin Julija Cezara. Antonije, koji je prezirao Oktavijana, video je u Kleopatri šansu za finansijsku i vojnu podršku koja bi mu olakšala vladavinu Rimskim carstvom. Kleopatra je takođe imala koristi. U zamenu za pomoć, tražila je povraćaj istočnog egipatskog carstva koje je uključivalo velike teritorije oko Libana i Sirije.

34. godine p.n.e. Antonije i Kleopatra vratili su se u Aleksandriju kao pobednici. Masa je pohrlila da vidi par na zlatnim prestolima koji su nošeni na srebrnim platformama. Kraj njih sedela su njihova deca. Antonije je razljutio svoje protivnike objavivši da je Cezarion zaista sin Julija Cezara i njegov zakoniti naslednik, a ne Oktavijan kojeg je poštovani rimski vođa usvojio. Oktavijan je, međutim, uzvratio udarac, objavivši rimskom narodu kako je Antonije predao rimska blaga Kleopatri i da planira da načini Aleksandriju novom rimskom prestonicom.

Smrt

31. godine p.n.e. Kleopatra i Antonije udružili su vojne snage kako bi pobedili Oktavijana u silovitoj bitki na moru, na zapadnoj obali Grčke. Okršaj je, kako se ispostavilo, bio poguban po Egipćane pa su Kleopatra i Antonije bili primorani da pobegnu nazad u Egipat. Antonije se ubrzo vratio na mesto bitke, gde je pogrešno obavešten o Kleopatrinoj smrti. Nakon što je čuo vesti, utučeni rimski vođa počinio je samoubistvo nožem. Kleopatra je pošla za svojim ljubavnikom u smrt i okončala svoj život ujedom egipatske kobre i tako, po egipatskom verovanju, osigurala svoju besmrtnost. Umrla je 12. Avgusta 30. godine p.n.e. Ljubavnici su zajedno pokopani, a Egipat je postao rimska pokrajina.

U vekovima koji su usledili nakon njene smrti, Kleopatra i njen život opčinili su istoričare, pisce i publiku širom sveta. Njena veza sa Markom Antonijem i njen kraj poslužili su kao ispiracija Vilijamu Šekspiru za komad “Antonije i Kleopatra” koji je napisao 1607. godine. Njena priča odjekuje takođe zbog onoga što je predstavljala u društvu u kojem su dominirali muškarci. U eri u kojoj je Egipat plivao u bitkama i problemima, Kleopatra je uspela da sve dovede u red i time dokaže da je sposobna za vođstvo kao i bilo koji muškarac.

[Arslan_11]

Nancy Matthews Elliott. Mama od Thomasa Edisona.
Iako je bila uciteljica, da nje nije bilo mozda Thomas Edison ne bi postao ono sto jeste.


As a young boy, Thomas Edison's teachers told him he was "too stupid to learn anything." He did not have much more success in the workplace, as he was fired from his first two jobs for not being productive. Even as an inventor, reports claim that Edison made 1,000 unsuccessful attempts at inventing the light bulb. Happily for night owls across the globe, attempt 1,001 worked out differently.

[Fatih]

A sta reci ovdje... Nema tu necega o cemu se moze dugo diskutovati. U samom ovome tekst je manje-vise sve i receno.

Jedino, mozda ova teorija inscesta (koji u tadasnjem Egiptu nije bio bas nesto neobicno) moze da otvori malo prostora nekom razmjenom znanja. Zaista, mnogo je prica o ovom paru ispricano, uz uvijek neke male razlike. Ja stvarno ne znam sta bih mogao jos navesti, osim gore napisanog. Ali, mozda @Max nas egiptolog i visokolog mozda ima sta dodati.

[Iskra]

A sta reci ovdje... Nema tu necega o cemu se moze dugo diskutovati. U samom ovome tekst je manje-vise sve i receno.

Jedino, mozda ova teorija inscesta (koji u tadasnjem Egiptu nije bio bas nesto neobicno) moze da otvori malo prostora nekom razmjenom znanja. Zaista, mnogo je prica o ovom paru ispricano, uz uvijek neke male razlike. Ja stvarno ne znam sta bih mogao jos navesti, osim gore napisanog. Ali, mozda @Max nas egiptolog i visokolog mozda ima sta dodati.

Niko ne ocrkuje da komentirate nego da postate nesto o nekoj zeni koja po vama.zasluzuje da bude na ovoj temi. Ccc

[Fatih]

A sta reci ovdje... Nema tu necega o cemu se moze dugo diskutovati. U samom ovome tekst je manje-vise sve i receno.

Jedino, mozda ova teorija inscesta (koji u tadasnjem Egiptu nije bio bas nesto neobicno) moze da otvori malo prostora nekom razmjenom znanja. Zaista, mnogo je prica o ovom paru ispricano, uz uvijek neke male razlike. Ja stvarno ne znam sta bih mogao jos navesti, osim gore napisanog. Ali, mozda @Max nas egiptolog i visokolog mozda ima sta dodati.

Niko ne ocrkuje da komentirate nego da postate nesto o nekoj zeni koja po vama.zasluzuje da bude na ovoj temi. Ccc

Aaaa..OK. To da, halali, nisam razumio.

[hani_jong_un]

sve mame

[Fatih]

Rosa Parks





Priča je već dobro poznata... Bio je prvi prosinac 1955. godine. Četrdesetdvogodišnja crnkinja Rosa Parks, švelja u robnoj kući Montgomery Fair, u mjestu Montgomery, savezna država Alabama, vraćala se kući, s posla, popela na gradski autobus, sjela na sjedalo u petom redu, bio je to i prvi red sjedala za crnce u, kako su ga zvali, “Colored Section” dijelu autobusa.

Zakoni o segregaciji u Montgomeryju bili su vrlo komplicirani: crnci su kartu morali kupiti kod vozača, potom sići s autobusa i popeti se na stražnjim vratima. Autobus bi nekad i otišao prije nego što bi se oni opet stigli popeti, ostajali bi, s plaćenim kartama u rukama. Ako je dio za bijelce bio pun, a ušao još jedan bijelac, crnac je morao ustupiti mjesto i povući se u zadnji dio autobusa. Crnac nikad nije smio sjediti preko puta bjelačkog putnika, s druge strane reda.

Autobus kojim je Rosa Parks krenula kući ubrzo se napunio i vozač autobusa zatražio je od nje da ustane i mjesto oslobodi za jednog bijelca. Rosa je odbila, zbog prekršaja lokalnog zakona bila uhićena i u zatvor sprovedena. Bio je četvrtak tog dana; jamčevinu za nju odmah je platio Clifford Durr, bjelački odvjetnik čija supruga je Rosu Parks i uposlila kao švelju. Tu večer, nakon razgovora sa suprugom i majkom, Rosa je odlučila osporiti ustavnost zakona o segregaciji u Montgomeryju. Na ponoćnom sastanku predstavnika Ženskog političkog vijeća - Women's Political Council – i Nacionalne udruge za poboljšanje položaja crnaca – National Association for the Advancement of Colored People, bilo je odlučeno da će do jutra umnoženo biti 35.000 letaka, za distribuciju po svim crnačkim školama. Poruka je bila: Pozivamo sve crnce da u ponedjeljak, u znak prosvjeda, bojkotiraju gradske autobuse... Smijete jedan dan izostati iz škole. Ako radite, idite na posao taksijem ili pješice. Molimo vas sve, i djecu i odrasle, da u ponedjeljak ne koristite autobuse.

Bojkotirat će ih oni ne samo tog ponedjeljka, već punih 381 dan, a važno je pri tome znati da je autobusni prijevoz Montgomeryja ostvarivao čak 70% prihoda upravo na crncima, činili su dvije trećine korisnika.

U ponedjeljak, petog prosinca 1955., crnačko stanovništvo Montgomeryja krenulo je na posao ili pješice ili taksijima, koji su se zaustavljali na svakoj od autobusnih postaja i naplaćivali samo 10 centi po vožnji, koliko je koštala i autobusna karta.

Tog se jutra i Rosa Parks pojavila na sudu. Proces je trajao 30 minuta, bila je osuđena na plaćanje globe u iznosu od deset dolara, a za sudske troškove još četiri dolara.

Tog poslijepodneva, osnovana je bila i Montgomery Improvement Association, organizacija koja će biti ključna u vođenju bojkota autobusa u Montgomeryju i u svojoj uspješnoj kampanji privući pozornost cijele zemlje na rasnu segregaciju Juga. Za svog predsjednika odmah je postavila mladog svećenika jedne lokalne baptističke crkve – Martina Luthera Kinga. Kad se King obratio okupljenima, onim svojim sonornim glasom koji će kasnije postati poznat milijunima diljem svijeta, rekao je, između ostaloga: Dođe trenutak za svakoga kad mu bude dosta. Na kraju, pozvao je Rosu Parks da ustane kako bi je svi mogli vidjeti. Rosa nije govorila, nije niti trebala. Dovoljno je rječita bila njena šutnja – tu sam, s vama!

Njen čin građanskog neposluha, njena jednostavna odluka – da odbije ustati i svoje mjesto jednom bijelcu ustupiti – dovest će do “raspada institucionalizirane segregacije na američkom Jugu, otvoriti jedno novo razdoblje u borbi za građanska prava.”

Nenasilni bojkot autobusa u Montgomeryju bio je okončan tek odlukom Vrhovnog suda Sjedinjenih Država koji je neustavnim proglasio zakone Montgomeryja i time ukinuo segregaciju na njegovim gradskim autobusima. Dvadeset prvog prosinca 1956., dan nakon što je gradski prijevoz Montgomeryja bio legalno integriran, svijet će vidjeti onu sada slavnu fotografiju agencije United Press International – Rosa Parks u autobusu, na sjedištu koje je sama odabrala, glave okrenute ka prozoru, ruku sklopljenih u krilu – iz nje zrači tiha snaga. Na sjedištu iza nje – jedan bijelac, nimalo uznemirena izraza lica.

Za onu večer, prvog prosinca 1955., Rosa Parks će reći: Nisam sjela, i onda odbila ustati, zato što sam bila umorna, nisam bila ništa umornija tog dana nego bilo kojeg od svih prethodnih dana. Jedini umor koji sam osjećala, bio je umor od stalne predaje, stalnog popuštanja, od toga što su me tretirali kao drugorazrednog građana. Nisam se tog dana na autobus popela s namjerom da budem uhićena nego da odem kući, nakon posla, i uredno sam, kao i svi ostali, kartu platila.

Dobitnica mnogih visokih priznanja, među njima Nagrade za mir putem nenasilja i Predsjedničke medalje slobode, Rosa Parks ostaje, kako je to pisala pjesnikinja Rita Dove, inspiracija svim slobodoljubivim ljudima diljem svijeta, simbol ljudskog dostojanstva nasuprot brutalne vlasti. Ulijeva u nas vjeru u moć pojedinca, nadu da svatko od nas, kad čas kucne, može biti jednako odvažan kao što je i ona bila.

[Iskra]

Povijest poznaje nekoliko primjera kako su obične konkubine postale ne samo sultani, kraljice ili carice, već su također vladale sa svojim supružnicima ili čak pojedinačno. Jedna od tih legendarnih žena je Xiaody Lanhua. Poznata je kao carica Cixi, koju su ljudi zvali Zmajem zbog krvoločnosti i okrutnosti.

EDCX.png

djetinjstvo

Buduća Kineska carica, Cixi, rođena je u studenom 1835. godine u obitelji jednog od Manchu mandarina. Njezina je majka bila Tung Jia, koju su drugi zvali gospođa Hoi. U dobi od osam godina, Sayoda Lanhua i njezina obitelj napustili su Peking zbog novog oca. U isto vrijeme, zbog statusa roditelja, djevojka koja je navršila punoljetnost upisana je kao kandidat za carsku konkubinu. Prema tadašnjem običaju, nije se mogla udati sve dok vladar Srednjeg kraljevstva ne odluči da je ne želi vidjeti u svojoj palači.

"Dragocjeni ljudi"

U siječnju 1853. godine sud cara Xianfuna, koji je u to vrijeme već bio star 22 godine, objavio je natječaj za konkubine. Ukupno je bilo potrebno izabrati 70 djevojčica u dobi od 14 do 20 godina, čiji su očevi pripadali prvim trima činovima birokratske hijerarhije. U ovom slučaju, prednost su dali djevojčicama u kojima se 8 hijeroglifa datuma rođenja smatralo povoljnima.

Xiaoda Lanhua uspješno je prošla natjecanje i ušla u "Closed City" u Pekingu. U palači je bila u petom, najniži rang konkubina "Guiren" ("Dragocjeni ljudi"), a zvali su je po imenu njezin Manchu klan Ehenara.

Karijera u palači

Godine 1854. buduća carica Cixi dobila je titulu konkubine 4. klase, a 1856. treći. Budući da je po prirodi iznimno pametna i ambiciozna djevojka, Ekhenara se sprijateljila s mladom caricom Tsyan. Prema legendi, to je olakšala činjenica da je, nakon što je saznala za predstojeći pokušaj supruge Nebeskog Sina, konkubina spriječila svoju gospodaricu da pije iz čaše u kojoj je bio otrov.

Carica je bila neplodna, što je cijelom sudu dalo mnogo tjeskobe. Prema običaju palače, muž joj je ponudio da odabere samu konkubinu za nastavak utrke. Tsyan je, ne razmišljajući dvaput, nazvao svoje vjerno povjerenje. Tako je Ehenara dobila status "dragocjene konkubine" i počela se često sastajati s vladarima nebeskih.

"Obiteljski život"

U palači takvo što uopće nije bilo. Štoviše, poznato je da je car preferirao kineske sluškinje Manchurijaca, stoga Ehenar, koji se nije imao što bojati od natjecanja carice Tsyan, budno je promatrao kako će djevojke koje voli nestati iz palače bez traga. Prema legendi, nakon gubitka jedne od kineskih žena, ljuti car je pozvao Predragocjenu konkubinu na sebe, kako kažu, na tepih. Međutim, održala je predstavu sa suzama i molbama, a na kraju je rekla da je trudna. Ta je vijest zadovoljila sud, ali mnogi su sumnjali, budući da je Sin neba patio od jake ovisnosti o opijumu i, prema riječima liječnika, samo bi mu čudo moglo pomoći da začne dijete.

Rođenje sina

Godine 1856. Yehenara je proizveo dječaka po imenu Zaychun. Šuškalo se da je ona zapravo igrala trudnoću i oponašala rađanje djeteta, dajući službenici Chuin carskom sinu djeteta.

Bilo kako bilo, nakon što je postala majka nasljednika, Yekhenar je stekao ogromnu težinu na dvoru, tim više što je car s vremenom ozbiljno bolestan, počeo joj je prenositi sve više moći. Tako je postupno postala stvarni vladar Srednjeg kraljevstva.

Carica Dowager Cixi

22. kolovoza 1861. Nebeski Sin je predao duha. Odmah je okrenuo žestoku borbu za prijestolje. Carica Tsyan bez djece smatrala je glavnom ženom. Prema postojećem običaju, automatski je dobila visoku titulu "Huantai-hou". Međutim, već sljedećeg dana nakon smrti Syanfyena Yegenara, tijekom tvrdoglave borbe iza kulisa, dobila je i titulu udovičke carice i izabrala novo ime Cixi, što se prevodi kao "Milosrdni". U isto vrijeme, Tsyan joj nije bio suparnik, iako je pripadala formalnom prvenstvu.

namjesništvo

Politička moć zakona jednako je pripadala objema caricama. Uskoro, međutim, Tsyan je predao uzde svom bivšem prijatelju i počeo voditi osamljeni život. Usprkos tome, 1881. umrla je od trovanja. Odmah su se pojavile glasine da je Csisi umiješan u njezinu smrt, jer je postalo poznato da je par sati prije njezine smrti poslala kolače riži udovici carici.

Čak i ako su bili neutemeljeni, smrt starije udovice Xianfang učinila je Cixi jedinim vladara regenta. Štoviše, u ovom statusu mogla je ostati do 17. obljetnice kneza Zaichuna. Usput, njezin sin nije bio zainteresiran za nju i nije posvetila vrijeme njegovom odgoju. Kao rezultat toga, tinejdžer se prepustio orgijama, au vrlo mladoj dobi dijagnosticirana mu je spolna bolest.

"Dobrovoljna ostavka"

Kada je sin dostigao punoljetnost, kineska carica Cixi ponašala se vrlo oprezno. Ova mudra i proračunata žena izdala je uredbu u kojoj je svima priopćila da je njezina vladavina gotova, i da je prenijela svu moć u državi na njezina nasljednika. Međutim, uopće se nije htjela povući, pogotovo jer je bila svjesna da mladi vladar ne može vladati zemljom i da ima velike zdravstvene probleme.

Smrt nasljednika

Carica Cixi, čija je fotografija prikazana gore, dugo nije ostala bez posla. Godinu dana kasnije Zaichun je obavijestio ljude da je dobio male boginje. U one dane, u Kini, pretpostavljalo se da preživjeli od ove bolesti prima blagoslov bogova, tako da je poruku primio svatko s radošću. Međutim, tijelo mladića je već bilo oslabljeno spolnom bolešću, a nakon 2 tjedna je umro.

Druga regency

Čini se da bi smrt njezina sina trebala natjerati bivšu priležnicu da se povuče i tugovati zbog njezine tuge, pogotovo zato što je njezina trudna snaha također neočekivano umrla mnogo prije rođenja. Međutim, carica Cixi nije htjela pustiti uzde. Učinila je sve kako bi četverogodišnji Zeitian, sin princa Chuna i njezine sestre Wanzhen, izabran za novog nasljednika. Tako je budući car bio Cixijev nećak, koji je također postala majka posvojiteljica. Kao što se i očekivalo, sve do dobi većine dječaka po zemlji bila je vladavina udovice carice, a nijedno važno pitanje nije riješeno bez njezina sudjelovanja.

Početak Guangxua

Za razliku od Cixijevog sina, nasljednik je bio dovoljno ambiciozan, a žena je shvatila da će morati naporno raditi kako bi zadržala vlast nad sudom i Kinom u njezinim rukama.

Međutim, Cixi je pokušao ne kršiti tradicije, a kada je 1886. car, koji je izabrao slavno ime Guansu, imao 19 godina, objavio je da je sada slobodan od pritvora i povukao se u svoju palaču. Istovremeno je budno pratila poslove u zemlji i na dvoru, a također je kontrolirala djelovanje Sina neba. Da bi olakšala taj zadatak, u ožujku 1889. udovica carice Kine, Cixi, osobno je odabrala kćer njezina brata, generala Guija Xiang Lun-Yu, kao svoju ženu. Tako je njezin Manchu klan postao najmoćniji u zatvorenom gradu i nije imao konkurencije.

Sukob s mladim cara

Početkom 1898. postalo je jasno da Guangxu simpatizira pristalice reformi. Isprva je carica udovica smatrala da je to maženje. Međutim, uskoro je obaviještena o približavanju Guangxi s poznatim znanstvenikom i političarem Kang Yuwei i upoznavanjem s njegovim memorandumima. Rezultat komunikacije mladog vladara i vođe reformatora postao je takozvani "Sto dana reformi". U roku od tri mjeseca, uz malo, car je izdao 42 odredbe o modernizaciji obrazovnog sustava i vojske, o kupnji nove poljoprivredne opreme u inozemstvu, o izgradnji željeznica, poboljšanju gradova, itd.

Neuspjela urota

Štoviše, car je u palaču primio poznatog generala Yuan Shikaija. Cixi je osjećala da miriše poput vojnog udara u zraku i počela poduzimati korake kako bi situaciju držala pod kontrolom.

Njezine sumnje nisu bile neutemeljene, budući da je mladi car doista podijelio s Yuan Shikaijem plan prema kojem su reformatori htjeli uhititi udovicu caricu i usmrtiti njezine najodanije osobe. Iako je general obećao da će Guansuyju služiti vjerno i shvatiti opasnost od uhićenja, otkrio je planove urotnika rođaku Cixija - generalu Junluu, koji zauzima mjesto zapovjednika glavnog grada. Potonji je sve izvijestio caricu. Razjareni Cixi je otišao u palaču i zatražio odricanje Guangxua s prijestolja.

Dana 21. rujna 1898. car je odveden na otok Intai, koji se nalazio unutar granica Zabranjenog grada, i stavljen u kućni pritvor. Cixi je zabranio pristup svima koji su mu bili bliski, uključujući njegovu voljenu konkubinu, Zhen Fei, i eunusi koji su služili caru morali su biti zamijenjeni svaki dan tako da jedan od njih ne bi počeo suosjećati s kraljevskim zarobljenikom.

Yihetuan ustanak

Događaji koji su se odvijali unutar Zabranjenog grada privremeno su ometali Caricu od eksplozivne situacije u zemlji. I bilo je nešto o čemu treba brinuti, jer je u Kini počeo Ihetuanski ustanak. Njeni vođe zahtijevali su očuvanje patrijarhalnog života i protjerivanje Europljana, što je bilo u potpunosti u skladu sa stajalištima Cixija. Istodobno su se borili protiv Manchusa, koji je više od jednog stoljeća vladao u Kini.

Na početku Ikhetuanskog ustanka carica je izdala dekret o potpori pobunjenicima. Ona je čak odredila nagradu za svakog ubijenog stranca. Osim toga, kada je 20. lipnja 1900. počela tzv. Opsada veleposlanstva, carica nije poduzela korake da zaštiti diplomate i 3000 kineskih kršćana tamo, a sljedećeg dana otvoreno je objavila rat Savezu, uključujući i Rusko carstvo.

let

Otvoreni izazov za osam najmoćnijih vojnih sila svijeta u to vrijeme (Kraljevina Italija, SAD, Francuska, Austro-Ugarska, Japan, Njemačko carstvo, Rusija i Ujedinjeno Kraljevstvo) bio je nesmiljen potez. Odmah nakon toga počela je intervencija stranih vojnika, a 13. kolovoza 1900. pristupili su Pekingu.

To su bili najteži dani u životu carice Cixi. Odmah je zaboravila na svoje zavjete da nikada neće napustiti glavni grad i počela se pripremati za let. Svjestan da bi car Guangxu mogao biti korišten od strane neprijatelja protiv nje, carica Cixi, čija biografija čita kao zanimljiv roman, odlučila ga je povesti sa sobom u grad Taiyuan. Hrabra žena odlučila je ostati tamo sve dok se situacija u glavnom gradu ne normalizira i ne počnu pregovori s pobjednicima. Imala je plan u slučaju nemogućnosti pronalaženja zajedničkog jezika s čelnicima Saveza. Ona se sastojala u bijegu u Xi'an, gdje je, s početkom jeseni, zbog vremenskih uvjeta, teško moglo doći do intervencijskih postrojbi.

Da bi bez problema stigao do Taiyuana, Cixi je naredio da joj odseče nokte i njezine najvernije priležnice, da oblači sve u jednostavnu odjeću i da veže kosu na gomile, poput običnih.

Budući da je glavna konkubina Guangxi bila previše aktivno molila da je ostavi sa svojim voljenim u Pekingu, carica udovica naredila je mladoj ženi da bude bačena u bunar u blizini Palače mira i dugovječnosti.

pregovori

Dok se carska povorka carice kretala prema Xianu, Li Hongzhang je pregovarala u njezino ime u glavnom gradu. Obavijestio je vodstvo Saveza da je došlo do nesporazuma i Cixi traži od europskih zemalja da joj pomognu u suzbijanju ustanka Ihetiuan. Već 7. rujna 1901. potpisan je Završni protokol, a carica je otišla kući. Bila je tako sretna što je sve riješeno, da je, stigavši ​​u grad Weifang, s velikom pompom proslavila svoj 66. rođendan.

Posljednje godine života

Nakon povratka u glavni grad, carica Cixi živjela je poznati život, iako više nije mogla imati poseban utjecaj na živote Kineza izvan Zabranjenog grada. Do posljednjeg izdisaja okrutni diktator mrzio je cara Guansua. Kad je žena osjetila da su joj dani odbrojani, naredila mu je da ga otruje arsenom. Tako je pretposljednji kineski car preminuo 14. studenog 1908., a sljedeći dan svijet je doznao da je Cixi (carica) umrla.

Carica seksualnog života

Unatoč glasinama o njezinim vezama s muškarcima, nisu poznati ni Cixi. Dakle, ili je žena vješto skrivala svoje veze ili je imala druge interese. Jedina više ili manje uvjerljiva priča povezana s rođenjem Guangxua. Posebno, neki povjesničari vjeruju da je on sin Cixija iz jednog od dvorjana kojeg je posvetila podizanju svoje sestre.

[storm]

Marie Curie


((polj.) Maria Salomea Skłodowska-Curie, Varšava, 7. studenoga 1867. - Passy, 4. srpnja 1934.), francuska kemičarka i fizičarka poljskog podrijetla. Rođena je u Poljskoj gdje je provela rane godine, no 1891., sa 24 godine odlazi studirati u Pariz. Na Sveučilištu u Parizu (Sorbona) diplomirala (1893.), doktorirala (1903.) i radila kao prva profesorica od 1906. Iz velike mase uranijevog smolinca kemijskim putem izolirala je vrlo malenu količinu novoga kemijskog elementa radija, koji je milijun puta radioaktivniji od uranija (1898.). Otkrila je i istraživala radioaktivnost. Drugi radioaktivni kemijski element koji je otkrila u čast njezinoj domovini nazvan je polonij. Dobila je Nobelovu nagradu za fiziku sa suprugom P. Curiejem i A. H. Becquerelom 1903., a 1911. Nobelovu nagradu za kemiju. Bila je prva članica pariške Académie de médicine od 1922., prva ravnateljica Radijskog instituta u Parizu. Njezina mlađa kći Eva napisala je majčinu biografiju, a starija kći Irène Joliot-Curie dobila je Nobelovu nagradu za kemiju 1934. U čast bračnomu paru Curie nazvana je mjerna jedinica aktivnosti radioaktivnog izvora kiri, kemijski element kirij, radioaktivni mineral kirit, po Curie-Skłodowskoj nazvan je planetoid (7000 Curie) i radioaktivni mineral sklodovskit.

Maria Skłodowska je rođena u Varšavi u Poljskoj, koja je tada bila dio Ruskog Carstva. Njene prve godine života bile su ispunjene tugom, obilježene najprije smrću sestre i četiri godine kasnije smrću majke. Isticala se svojom marljivošću i radnim navikama, odbijala je čak i hranu i san da bi učila. Nakon što je završila srednju školu, doživjela je živčani slom. Zbog njenog spola i ruske odmazde Poljskoj, zbog Siječanjske bune, nije se mogla upisati na sveučilište i zato je morala nekoliko godina raditi kao guvernanta. Naposlijetku, uz novčanu pomoć starije sestre, preselila se u Pariz te je počela studirati kemiju i fiziku na Sorboni, gdje je kasnije postala prva žena - predavač.

Na Sorboni je upoznala i udala se za Pierrea Curiea, koji je tu također predavao. Zajedno su proučavali radioaktivne materijale, posebice uranij i uranijev smolinac, koji je bio radioaktivniji nego uran izlučen iz njega. Godine 1898. donijeli su logičan zaključak da uranov smolinac sadrži neku nepoznatu komponentu, radioaktivniju od urana. Dana 26. prosinca 1898. Marie Curie je objavila postojanje nove tvari.

Nakon nekoliko godina neprekidnog rada i pročišćavanja nekoliko tona uranovog smolinca uspjeli su, naposlijetku, izolirati dva nova kemijska elementa. Prvog su nazvali polonij po Poljskoj, a drugog radij zbog njegovog jakog intenziteta radioaktivnosti.

Marie Currie, Pierre Curie i Henri Becquerel podijelili su Nobelovu nagradu za fiziku 1903. godine. Obrazloženje Švedske akademije znanosti bilo je:

"Kao priznanje za izuzetne zasluge koje su iskazali zajedničkim istraživanjem fenomena radioaktivnog zračenja, kojeg je otkrio profesor Henri Becquerel."
Marie Curie je bila prva žena koja je osvojila Nobelovu nagradu.


Marie Curie, slika za Nobela, 1911.
Osam godina kasnije, 1911. godine, dobila je Nobelovu nagradu za kemiju:

"Kao priznanje za njene zasluge za unaprijeđenje kemije otkrivanjem elemenata radija i polonija, izolacijom radija i proučavanjem osobina i spojeva tog osobitog elementa."
Marie je napravila neobičan potez, naime, nije patentirala proces izolacije radija i tako su ga znanstvena društva mogla neometano istraživati.

Bila je prva osoba koja je osvojila, ili podijelila, dvije Nobelove nagrade. Jedna je od dvije osobe koja je dobila Nobelovu nagradu u dva različita područja (drugi je Linus Pauling) i jedina žena koja je dobila dvije Nobelove nagrade.

Nakon muževljeve smrti navodno je imala aferu s fizičarom Paulom Langevinom, oženjenim čovjekom koji je ostavio svoju ženu, što je rezultiralo novinskim skandalom koji su izmislili i potaknuli Marieni akademski protivnici kako bi okaljali njen ugled. Unatoč njenoj slavi cijenjene znanstvenice koja je radila za Francusku, stav javnosti naginjao je ksenofobiji – ona je bila strankinja iz nepoznatog područja (Poljska se još uvijek promatrala kao zemljopisno područje pod vlašću ruskog cara), koje je bilo poznato po znatnoj židovskoj populaciji (Marie je bila ateist, odgajana kao katolik, no to, izgleda, nije bilo važno). Francuska je u to vrijeme još uvijek osjećala posljedice afere Dreyfus, tako da je efekt skandala na javnost bio još uočljiviji. Kao čudna podudarnost pojavljuje se činjenica da je unuk Paula Langevina oženio unuku Marie Curie.

Tijekom Prvog svjetskog rata zagovarala je upotrebu mobilne radiografije u liječenju ranjenih vojnika. Odmah nakon početka rata unovčila je svoju i muževu zlatnu medalju Nobelove nagrade za ratne napore. Godine 1921. putovala je SAD-om gdje je bila trijumfalno dočekana. Tu je željela prikupiti sredstva za istraživanje radija. U svojim kasnijim godinama bila je razočarana velikim brojem liječnika i proizvođača kozmetike koji su koristili radioaktivne materijale bez opreza.

Marie Curie je umrla 1934. godine u lječilištu Sallanches pored Passyja. Uzrok smrti bila je leukemija, najvjerojatnije uzrokovana prevelikim izlaganjem radijaciji tijekom višegodišnjeg istraživanja.

Godinu dana nakon smrti Marie Curie, njena starija kćer, Irene Joliot-Curie i njen suprug Frédéric Joliot, dobili su Nobelovu nagradu za kemiju.

Pepeo Marie Curie i njezinog supruga je 1995. godine premješten u pariški Panteon.

Kiri (simbol: Ci) je mjerna jedinica za radioaktivnost, a nije SI mjerna jedinica. Određuje se kao:

1 Ci = 3,7 × 1010 raspada atomske jezgre u sekundi
To je otprilike radioaktivnost 1 grama izotopa radija-226, kemijskog elementa koji su otkrili izumitelji radiologije Maria Skłodowska-Curie i Pierre Curie, pa je njima u čast dodijeljen taj naziv. Kiri se dosta često koristi u praksi, jer SI izvedena mjerna jedinica 1 bekerel, ima prilično malu vrijednost, a prestavlja jedan raspad atomske jezgre u sekundi. Vrijedi:

1 Ci = 3,7 × 1010 Bq = 37 GBq

[laga-nini]

Marie Curie


((polj.) Maria Salomea Skłodowska-Curie, Varšava, 7. studenoga 1867. - Passy, 4. srpnja 1934.), francuska kemičarka i fizičarka poljskog podrijetla. Rođena je u Poljskoj gdje je provela rane godine, no 1891., sa 24 godine odlazi studirati u Pariz. Na Sveučilištu u Parizu (Sorbona) diplomirala (1893.), doktorirala (1903.) i radila kao prva profesorica od 1906. Iz velike mase uranijevog smolinca kemijskim putem izolirala je vrlo malenu količinu novoga kemijskog elementa radija, koji je milijun puta radioaktivniji od uranija (1898.). Otkrila je i istraživala radioaktivnost. Drugi radioaktivni kemijski element koji je otkrila u čast njezinoj domovini nazvan je polonij. Dobila je Nobelovu nagradu za fiziku sa suprugom P. Curiejem i A. H. Becquerelom 1903., a 1911. Nobelovu nagradu za kemiju. Bila je prva članica pariške Académie de médicine od 1922., prva ravnateljica Radijskog instituta u Parizu. Njezina mlađa kći Eva napisala je majčinu biografiju, a starija kći Irène Joliot-Curie dobila je Nobelovu nagradu za kemiju 1934. U čast bračnomu paru Curie nazvana je mjerna jedinica aktivnosti radioaktivnog izvora kiri, kemijski element kirij, radioaktivni mineral kirit, po Curie-Skłodowskoj nazvan je planetoid (7000 Curie) i radioaktivni mineral sklodovskit.

Maria Skłodowska je rođena u Varšavi u Poljskoj, koja je tada bila dio Ruskog Carstva. Njene prve godine života bile su ispunjene tugom, obilježene najprije smrću sestre i četiri godine kasnije smrću majke. Isticala se svojom marljivošću i radnim navikama, odbijala je čak i hranu i san da bi učila. Nakon što je završila srednju školu, doživjela je živčani slom. Zbog njenog spola i ruske odmazde Poljskoj, zbog Siječanjske bune, nije se mogla upisati na sveučilište i zato je morala nekoliko godina raditi kao guvernanta. Naposlijetku, uz novčanu pomoć starije sestre, preselila se u Pariz te je počela studirati kemiju i fiziku na Sorboni, gdje je kasnije postala prva žena - predavač.

Na Sorboni je upoznala i udala se za Pierrea Curiea, koji je tu također predavao. Zajedno su proučavali radioaktivne materijale, posebice uranij i uranijev smolinac, koji je bio radioaktivniji nego uran izlučen iz njega. Godine 1898. donijeli su logičan zaključak da uranov smolinac sadrži neku nepoznatu komponentu, radioaktivniju od urana. Dana 26. prosinca 1898. Marie Curie je objavila postojanje nove tvari.

Nakon nekoliko godina neprekidnog rada i pročišćavanja nekoliko tona uranovog smolinca uspjeli su, naposlijetku, izolirati dva nova kemijska elementa. Prvog su nazvali polonij po Poljskoj, a drugog radij zbog njegovog jakog intenziteta radioaktivnosti.

Marie Currie, Pierre Curie i Henri Becquerel podijelili su Nobelovu nagradu za fiziku 1903. godine. Obrazloženje Švedske akademije znanosti bilo je:

"Kao priznanje za izuzetne zasluge koje su iskazali zajedničkim istraživanjem fenomena radioaktivnog zračenja, kojeg je otkrio profesor Henri Becquerel."
Marie Curie je bila prva žena koja je osvojila Nobelovu nagradu.


Marie Curie, slika za Nobela, 1911.
Osam godina kasnije, 1911. godine, dobila je Nobelovu nagradu za kemiju:

"Kao priznanje za njene zasluge za unaprijeđenje kemije otkrivanjem elemenata radija i polonija, izolacijom radija i proučavanjem osobina i spojeva tog osobitog elementa."
Marie je napravila neobičan potez, naime, nije patentirala proces izolacije radija i tako su ga znanstvena društva mogla neometano istraživati.

Bila je prva osoba koja je osvojila, ili podijelila, dvije Nobelove nagrade. Jedna je od dvije osobe koja je dobila Nobelovu nagradu u dva različita područja (drugi je Linus Pauling) i jedina žena koja je dobila dvije Nobelove nagrade.

Nakon muževljeve smrti navodno je imala aferu s fizičarom Paulom Langevinom, oženjenim čovjekom koji je ostavio svoju ženu, što je rezultiralo novinskim skandalom koji su izmislili i potaknuli Marieni akademski protivnici kako bi okaljali njen ugled. Unatoč njenoj slavi cijenjene znanstvenice koja je radila za Francusku, stav javnosti naginjao je ksenofobiji – ona je bila strankinja iz nepoznatog područja (Poljska se još uvijek promatrala kao zemljopisno područje pod vlašću ruskog cara), koje je bilo poznato po znatnoj židovskoj populaciji (Marie je bila ateist, odgajana kao katolik, no to, izgleda, nije bilo važno). Francuska je u to vrijeme još uvijek osjećala posljedice afere Dreyfus, tako da je efekt skandala na javnost bio još uočljiviji. Kao čudna podudarnost pojavljuje se činjenica da je unuk Paula Langevina oženio unuku Marie Curie.

Tijekom Prvog svjetskog rata zagovarala je upotrebu mobilne radiografije u liječenju ranjenih vojnika. Odmah nakon početka rata unovčila je svoju i muževu zlatnu medalju Nobelove nagrade za ratne napore. Godine 1921. putovala je SAD-om gdje je bila trijumfalno dočekana. Tu je željela prikupiti sredstva za istraživanje radija. U svojim kasnijim godinama bila je razočarana velikim brojem liječnika i proizvođača kozmetike koji su koristili radioaktivne materijale bez opreza.

Marie Curie je umrla 1934. godine u lječilištu Sallanches pored Passyja. Uzrok smrti bila je leukemija, najvjerojatnije uzrokovana prevelikim izlaganjem radijaciji tijekom višegodišnjeg istraživanja.

Godinu dana nakon smrti Marie Curie, njena starija kćer, Irene Joliot-Curie i njen suprug Frédéric Joliot, dobili su Nobelovu nagradu za kemiju.

Pepeo Marie Curie i njezinog supruga je 1995. godine premješten u pariški Panteon.

Kiri (simbol: Ci) je mjerna jedinica za radioaktivnost, a nije SI mjerna jedinica. Određuje se kao:

1 Ci = 3,7 × 1010 raspada atomske jezgre u sekundi
To je otprilike radioaktivnost 1 grama izotopa radija-226, kemijskog elementa koji su otkrili izumitelji radiologije Maria Skłodowska-Curie i Pierre Curie, pa je njima u čast dodijeljen taj naziv. Kiri se dosta često koristi u praksi, jer SI izvedena mjerna jedinica 1 bekerel, ima prilično malu vrijednost, a prestavlja jedan raspad atomske jezgre u sekundi. Vrijedi:

1 Ci = 3,7 × 1010 Bq = 37 GBq

..neki zločesti kazu da je samo muzu prala epruvete.. nedavno gleda film o njoj rijetkost da muz i zena pokupe Nobelovu..

[Heidi]

Hipatija iz Aleksandrije



https://voxfeminae.net/strasne-zene/hip ... ih-sukoba/

[Iskra]

Blazena Majka Tereza

Majka Tereza rođena je 27. kolovoza 1910. kao Agnes Gonxha Bojaxhio (Agnes Gondža Bojadžio) u Skopju koje je tada bilo pod vlašću Otomanskog carstva. Kada joj bilo devet godina poginuo je njezin otac Nikola, građevinski poduzetnik, i o njoj skrbi majka Drana. Protivno običajima tog vremena i pondeblja Drana je otovrila tkaonicu i trgovinu tkaninama kako bi uzdražvala obitelj. Uz Agnes imala je s Nikolom još dvoje djece (Lazar i Ageja). Od malih nogu Agnes Gonxha redovito odlazi u crkvu i pjeva u crkvenom zboru, a kada joj je bilo 12 godina poželjela je postati časnom sestrom. Jedno vrijeme školovala se i u Zagrebu. Do tog dijela njezina životopisa svi će se složiti, no tu nastaju i prvi prijepori. Dok Albanci tvrde kako je Majka Tereza Albanka dotle se s makedonske strane tvrdi kako je njezin otac bio Cincar (Vlah). Također ne postoji pouzdan podataka u kojoj je rimokatoličkoj crkvi i kada krštena.


Dalje opet slijedi dio oko kojeg se svi slažu. Kada je napunila 18 godina molila je da je prime u loretinski red. Njezina je želja uslišena i uskoro je pozvana da pristupi u sjedište reda koja je bilo u mjestu Rathfarnam (Irska) nedaleko Dublina. Skopje je napustila 28. rujna 1928. i krenula put Irske. U red je primljena 12. listopada iste godine i dobila ime Tereza, po svojoj zaštitnici, svetoj Tereziji od Liuseuxa. Nakon dva mjeseca provedenih u Irskoj priključuje se loretinskom redu u indijskoj pokrajini Bengal, točnije u njezinu najvećem gradu Calcutti. U Calcutti će 17 godina raditi u školi Svete Marije, a potom će postati ravanteljica iste. Dolaskom u Indiju stupa u novicijat u mjestu Darjeeling. Prve zavjete polaže 25. svibnja 1931., a vječne 24. svibnja 1937. i otada se naziva Majkom Terezom. Živući u Calcutti, tijekom 30-ih i 40-ih godina XX. stoljeća podučava u srednjoj školi Svete Marije.



Vozeći se 10. rujna 1946. vlakom od Calcutte do Darjeelinga osjetiti će Božji poziv da pruži pomoć siromašina. Dvije godine kasnije (1948.) napustiti će svoj red uz dopuštenje crkvenih vlasti, a uz to dopušteno joj zadržati status časne sestre. Svoj život posvećuje pomaganju siromašinima, a 7. listopada 1950. osniva i svoj red - Misionari ljubavi prema bližnjem svom. Članice ovog reda morale su se obvezati na nestupanje u brak, siromaštvo i pokornost. Iste godine, 7. listopada, red će priznati i pod svoje okrilje uzeti Rimokatolička crkva. Do kraja života Majke Tereze red će brojati preko tri tisuće sestara i djelovati će u preko sto zemalja svijeta, a oformiti će se i muški ogranak reda (1963.) - Braća misionara ljubavi. U Hrvatsku, točnije Zagreb, Misionarke ljubavi stići će 1979., a 1980. godine svoju će kuću otvoriti i u komunističkom Istočnom Berlinu. Uspjeti će utemeljiti i 15 misijskih kuća i u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Prvenstveni cilj reda je bio pomaganje bolesnicima od gube, umirućima i napuštenoj djeci. Također red će raditi na osnivanju sirotišta, ljekarni, porodilišta, škola i centara za neudane majke. Za sve što je činila uručene su joj brojne nagrade. Tako joj je u travnju 1962. vlada Indije uručila nagradu Padmashri Medal. Papa Pavao IV 6. siječnja 1971. uručio joj je nagradu za mir Ivan XXIII. Godinu dana kasnije (1972.) u studenome indijska vlada uručuje joj nagradu Jawaharlal Nehru za međunarodno razumijevanje. Za posvećenost siromašnima 10. prosinca 1979. u Oslu primila je Nobelovu nagradu za mir. Godinu dana kasnije (25. travnja 1973.) dodijeljena joj je nagrada Templeton za širenje vjere. Skupština grada Zagreba proglasila je Majku Terezu počasnim građaninom grada Zagreba 19. srpnja 1990. Iste godine hrvatske vlasti uručile su joj hrvatsku diplomatsku putovnicu.


U listopadu 1985. održala je govor na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, a povodom četredeset godina ove međunarodne insitucije. Na Badnjak iste godine otvara prvu kuću za oboljele od AIDS-a u New Yorku i naziva je Dar ljubavi. Narednih godina, prvenstveno u Sjedinjenim Državama, otvarati će još kuća za pomoć oboljelila od ove strašne bolesti. Kada se slutila američka invazija na Irak u siječnju 1991. šalje pismo američkom predsjedniku Georgeu Bushu te iračkom predsjedniku Saddamu Husseinu u kojem, između ostalog, kaže: "Molim Vas, izaberite put mira... U kratkom roku možda će biti pobjednika i pobijeđenih u ovom ratu kojeg se svi užasavamo. Ali to nikada ne može i nikada neće opravdati patnju, bol i gubitak ljudskih života koje će uzrokovati vaše oružje." Nažalost, njezin apel za mir niti jedan od dvojice predsjednika nije poslušao. Osim ljubavi svesrdno se zalagala i za međuljudsku ljubav te je u jednoj svojoj misli upozorila na uzroke suvremenih problema: "Ljubav počinje u našim domovima; ljubav živi u domovima i zato je danas toliko patnje i nesreće u svijetu... Izgleda da su danas svi u užasnoj žurbi, nestrpljivi da postignu što veći uspjeh, razvoj, bogatsvo i tome slično, a djeci pripada toliko malo vremena njihovih roditelja. Roditelji nemaju vremena jedno za drugo i tako u obiteljima počinje narušavanje mira u svijetu."


Pred smrt zamolila je papu Ivana Pavla II da nad njom obavi egzorcizam. Prema danom objašenjenu nije bila opsjednuta nečistim silama već su je one neprestano uzenmiravale. Preminula je 5. rujna 1997. u Caluctti u 21:30 h. Njezino je tijelo preneseno u crkvu sv. Tome pokraj samostana Loreto (prvi samostan u koji je stigla po dolasku u Indiju). Stotine tisuća ljudi različitih vjera iz Indije i svijeta došlo je posljednji puta oprostiti se od Majke Tereze. Sahrana je upriličena 13. rujna kada je njezino tijelo u procesiji nošeno ulicama Calcutte. Njezin je grob uskoro je postao mjesto hodočašća gdje se ljudi različitih vjera dolaze moliti.


Premda je prema propisima Rimokatoličke crkve potrebno čekati barem pet godina od nečije smrti kako bi započeo postupak za proglašenjem istog svetim u slučaju Majke Tereze proces je započeo već nakon dvije godine. Među čudima potrebnim za kanonizaciju priznato je izlječenje jedne Indijke koja se molila Majci Terezi i tako se oporavila od tumora na želucu. Šest godina nakon njezine smrti (19. listopada 2003.) papa Ivan Pavao II proglasio je Majku Terezu blaženom na prepunom Trgu sv. Petra u Vatikanu. Proces beatifikacije Majke Tereze najkraći je u povijest (četiri godine), a ubrzan je na inzistiranje pape Ivana Pavla II. U trenutku početka ceremonije beatifikacije u Rimu albanski i inozemni alpinisti postavili su na vrh albanske planine Korab statuu Majke Tereze.


No, Majka Tereza je imala i svoje oštre kritičare koji su je optuživali za mnogošto. Od toga da je uzimala novac od osoba koje su suđene zbog kriminalnih radnji (Charles Keating); da su se računala i odjeća poklonjena njezinu redu preprodavala te da je položila vijenac na grob komunističkog diktatora Envera Hodže. Zamjeran joj je i odonos prema pobačaju koji nipošto nije dopuštala te ondos prema oboljelilma od AIDS-a, što je jednom prilikom komentirala: "To je pravedna kazna za neprilično seksualno ponašanje." U Albaniji i na Kosovu mnogi trgovi i ulice danas nose njezino ime.

1200px-Mutter_Teresa_von_Kalkutta.jpg

[R4IN]

Brkata princeza: Bila je simbol lepote, muškarci se ubijali zbog nje, Evropljanke je mrzele!

C0097EB2-483E-4269-A64D-DBEECB7C2EA2.jpeg

Nasir el Din Šah Kadžar bio je persijski šah koji je vladao sredinom 19. veka. Kao i većina onovremenih tamošnjih vladara imao je mnogo žena (samo u njegovom haremu bilo ih je 84). Na ovaj broj treba dodati i bar desetak zvaničnih supruga, pa da bude jasno koliko je žena šah u svakom momentu imao na raspolaganju.

A kako je obezbediti potomstvo bio glavni prioritet svakog vladara, Nasir el Din Šah Kadžar imao je pravi “buljuk” dece – zabeleženo je ostalo 21 dete, 11 prinčeva i 10 princeza.

Najinteresantnija od sve šahove dece bila je princeza Fatemah Kanum Esmet al-Dovleh, ćerka šaha i jedne od njegovih zvaničkih žena Taj al-Dovleh.

Lepotica sa brkovima

Važila je za očevu mezimicu i najlepšu od sve šahove dece. Danas se smatra jednom od najfotografisanijih žena na šahovom dvoru. Većinu fotografija, naravno, načinio je njen otac, koji je bio pasionirani fotograf.

Nasir je dugo oklevao da Esmet uda, tražeći za nju “dostojnog muža”. Postoji legenda da se 13 mladića ubilo jer ih je ona odbila, mada je ovde verovatno reč o neistini. Kako je, kao i sve žene onog vremena, najraniju mladost provela u haremu, okružena isključivo ženama, teško da je Esmet imala priliku da razgovara i tako odbije čak 13 muškaraca.

Kao što ih fotografija koje danas imamo možemo da vidimo – Esmet je bila sve samo ne lepotica zanosnih oblina kakve danas Zapadnjaci zamišljaju kada se pomene harem.

Princeza je bila niska i, blago rečeno, ugodno popunjena. Glave i vrata pokrivenih bogato ukrašenom maramom, na licu su joj glavni aduti bili spojene obrve i tamni, vrlo izraženi brkovi. Na prvi pogled, čini se kao da se radi o muškarcu!

Ipak, tadašnji kriterijumi lepote bili su takvi, posebno u visokoj klasi. Što je žena bila jača i deblja, to je bila lepša, a posebno se to odnosilo na žene iz vladajuće dinastije. One su jele najbolju hranu i nije im bilo dopušteno prečesto da se kreću.

Maskularni izgled, koji je uključivao to da je žena jaka i dlakava, tako je postao svojevrsi simbol lepote u Iranu 19. veka, pa je samim tim Esmet bila prava lepotica!

9C8EC409-BAAF-461F-BC32-338D7016CD01.jpeg

Evropljanke su bile zgrožene

Na šahovom dvoru mogli su se često videti strani poslanici, fotografi i umetnici. Ako su se u njihovoj pratnji nalazile njihove supruge, one važnije su dobijale priliku da se upoznaju sa pripadnicama šahove porodice.

Supruga izvesnog belgijskog poslanika 1877. godine upoznala je pricezu Esmet i nakon toga u svom dnevniku zapisala da je “zgrožena”.

– Iznad njene gornje usne princeza ima jasno vidljive crne brkove koji joj daju muškobanjast izgled – zapisala je Evropljanka i Esmet još na nekoliko mesta u dnevniku oslovila kao “brkata princeza”.

Ipak, valja reći i da je Esmet bila daleko više od samo “lepog lica”. Suprotno tradiciji, naučila je da svira klavir i smatra se prvom Irankom koja je ovo učinila. I sama je postala fotograf.

Izgleda da je otac imao dosta poverenja u nju jer joj je dozvolio da bude stalna družbenica evropskih dama koje su posećivale dvor. Ovo navodi na zaključak da je skoro sigurno govorila i bar jedan strani jezik.

Srećni izabranik bio je iranski plemić

Na kraju, šah je Esmet udao za Dust Muhamad Kana, sina uglednog iranskog plemića. Nakon toga o njoj se malo zna iako je poznato da je ostala na dvoru i i dalje imala intenzivne razgovore sa posetiteljkama sa Zapada.

Kao i otac, i ona je postala pasionirani fotograf i u svom novom domu je napravila mali studio. Fotografisala je muža i svoju decu. Par ih je imao petoro.
Zabeleženo je i da je Fatemah Kanum Esmet al-Dovleh umrla 1905. Bila joj je tek 31 godina i sahranjena je pored voljenog oca.

[R4IN]

Nekad su carstva ratovala radi jedne zene a ove danas mrka kapa..

[Ramzess]

Ching Shih, piratska kraljica



Ching Shih je bila kineski gusarski vođa koji je terorizirao Kineska mora tijekom razdoblja cara Jiaqing iz dinastije Qing početkom 19. stoljeća. Zapovijedala je sa preko 1800 džunkova (tradicionalnih kineskih jedrenjaka) u kojima je bilo 60.000 do 80.000 pirata - muškaraca, žena, pa čak i djece. Ušla je u sukob s glavnim državama, poput Britanskog carstva, Portugalskog carstva i dinastije Qing.

Ching Shih i podvizi njene posade otada su predstavljeni u brojnim knjigama, romanima, video igrama i filmovima o piratstvu, piratima i njihovom načinu života u Kini, ali i širom svijeta. Na osnovu svog ogromnog piratskog utjecaja i postignuća i zapovijedajući ogromnom flotom od oko 1500–1800 brodova kojima je tokom svog vrhunca upravljalo 80 000 mornara, općenito je prihvaćena kao najuspješniji gusar u povijesti.

[Iskra]

Benazir Bhutto je bila šef Pakistanske narodne stranke i bila je prva žena premijera Pakistana

 

benazir-bhutto-9211744-1-402.jpg

Popularno poznata kao Željezna dama Pakistana, Benazir Bhutto otvorila je vrata politike za žene u Pakistanu. Ne samo da je postala prva žena koja je predvodila veliku političku stranku, već je postala prva i do danas jedina premijerka Pakistana. Dva je puta u životu služio ovom moćnom položaju. Rođena u uglednoj političkoj obitelji, bila je izložena političkim mislima i vjerovanjima od malih nogu. Zatvor i kasnije pogubljenje njenog oca Zulfikar Ali Bhutto doveli su Benazir u središnju fazu pakistanske politike dok je naslijedila oca kao titularnog šefa Pakistanske narodne stranke. Većina njenih ideala bila je usredotočena na demokratsku i socijalno kapitalističku politiku. Njezina karizmatična prisutnost u kombinaciji s političkom štedljivošću i nesputanom hrabrošću stekla joj je nadimak 'Željezna dama'. Većina njezinih suvremenika i rivala s poštovanjem se obraćala njoj kao "B.B". Tijekom mandata premijera od 1988. do 1990. i 1993. do 1996. vodila je nekoliko političkih i ekonomskih politika za industrijski razvoj i rast. Zalagala se za denacionalizaciju državnih korporacija i zauzela se odlučno protiv sindikata i krutog tržišta rada. Međutim, visoka razina korupcije, eskalacija nezaposlenosti i gušenje recesije doveli su do kraja njezinog upravljanja. Da biste saznali više o njenom životu i profilu, pomaknite se dalje.

Djetinjstvo i rani život

Benazir Bhutto je rođen Zulfikar Ali Bhutto i Begum Nusrat Ispahani. Bila je najstarija od četvero braće i sestara. Njezin otac bio je bivši premijer Pakistana. Kao takva, bila je od mladih godina izložena političkim idejama i politikama.

Rano obrazovanje završila je u Pakistanu i otišla u SAD kako bi se upisala na koledž Radcliffe na Sveučilištu Harvard. 1973. diplomirala je na komparativnoj vladi s diplomom diplomiranih umjetnosti.

Od 1973. do 1977. Studirala je filozofiju, politiku i ekonomiju u Lady Margaret Hall, Oxford, Velika Britanija.

1976. postala je prva Azijka koja je izabrana za predsjednika Oxford unije.

Politička karijera

Po povratku u Pakistan 1977, zajedno sa svojom obitelji stavljena je u kućni pritvor nakon detronizacije njezina oca Zulfikara Ali Bhutta s premijerskog mandata i dolaska generala Mohammada Zia ul-Haqa na vlast.

Naslijedila je vođstvo političke stranke svog oca, Pakistanska narodna stranka (PPP) i provela sljedeće dvije godine organizirajući skup kako bi primorala generala Haqa da odbaci optužbe za ubojstvo protiv svog oca.

Protiv lokalnog priznanja krivnje i međunarodnog pritiska, Zulfikar Ali Bhutto obješen je u travnju 1979, nakon čega je uhićen i premješten u središnji zatvor u Larkani. 1981. godine zatvorena je u pustinjskoj ćeliji u provinciji Sindh.

Podlegnuvši ogromnom međunarodnom pritisku, njoj je zajedno s obitelji 1984. godine dozvoljeno da putuje u inozemstvo radi medicinske pomoći. Nakon oporavka, nastavila je s političkim progonom, postajući lider u egzilu za JPP, podižući svijest o stanju političkih zatvorenika i kršenju ljudskih prava u režimu Zia.

Godine 1986. vratila se u Pakistan nakon dvije godine samo-izgnanstva nakon ukidanja borilačkog zakona i pokrenula nacionalnu kampanju za otvorene izbore.

Tajanstvena zračna nesreća 1988. godine uzrokovala je smrt generala Haqa, ostavivši vakuum u pakistanskoj politici i potrebi izbora.

Na izborima 1988. godine, stranka PPP na čelu s njom se pojavila kao pobjednica, osvojivši najveći postotak mjesta u Narodnoj skupštini. Određena je na mjesto premijera 2. prosinca 1988. te je tako postala prva žena premijera muslimanske države.

Tijekom svog prvog mandata premijera nije se mogla mnogo boriti protiv problema siromaštva, korupcije i kriminala. Nadalje, njezin cilj prebacivanja pakistanskog polupredsjedničkog sustava u parlamentarni sustav također se pokazao kao neuspjeh, jer je većinu predloženih zakona konzervativni predsjednik Ghulam Ishaq Khan stavio na veto.

1990. godine, nakon neuspjeha u suzbijanju korupcije i nezaposlenosti i padu ekonomskog grafikona zemlje, predsjednik Khan ju je svrgnuo s položaja premijera koristeći Osmi amandman s optužbama za korupciju, nepotizam i despotizam.

Na izborima 1990. koji su se dogodili nakon protjerivanja, njezina stranka nije uspjela upisati pobjedu, a čelnik oporbe Nawaz Shariff naslijedio je stolicu. Prihvatila je svoj poraz i preuzela ulogu Vođe oporbe.

Nakon ostavke Nawaza Sharifa i predsjednika Khana 1993. godine, održani su izbori i ista stranka pobijedila je PPP. Izabran je za drugi mandat za premijera Pakistana. Za predsjednika je imenovala Farooqa Legharija.

Tijekom izborne kampanje Benazir je obećao potpore za poljoprivredu, obećao partnerstvo vlade i gospodarstva i snažno se zalagao za ženski glas. Međutim, jednom kad je bila na vlasti, nije bila u stanju provesti nijedan svoj program i jadno je propala.

Nije bila u stanju obuzdati rasnu napetost koja je bila u vrhuncu Karachija niti korupcijske afere što je samo pogoršalo ekonomski položaj zemlje. Nadalje, ženskim pitanjima se nije bavilo, jer nisu provedene nikakve reforme, a kontroverzni zakoni su umjesto toga stroži.

Obećala je program denacionalizacije i liberalizaciju gospodarstva tijekom svog drugog mandata, ali ništa se od toga nikada nije dogodilo. Kao takva, povećala se inflacija i nezaposlenost, uzrokujući pad životnog standarda ljudi.

Uz sve veću korupciju i smrt mlađeg brata, vjerodostojnost njene vlade opadala je. Bila je suočena s oštrom kritikom koja je postala jako nepopularna u javnosti, što je rezultiralo smjenom njezine vlade 1996. godine.

1997. godine preselila se u Dubai zajedno sa svojom djecom kako bi izbjegla optužbe za korupciju od strane vlade Nawaz Sharif. Njezin suprug Asif Ali Zardari bio je zatvoren i zatvoren.

Od 1996. do 1999. postala je vođa opozicije u egzilu u Parlamentu. Godine 1999. sudjelovanje Pakistana u Kargilskom ratu uzrokovalo je međunarodnu sramotu za zemlju i ometalo Šerijev javni imidž. Benazir je iskoristio situaciju i prikupio podršku za sebe.

Željela je vratiti svoju stranku PPP u akciju, ali kada su oružane snage Pakistana usvojile državni udar, ona je isto podržala. Nakon što je general Pervez Musharraf došao na vlast, njen zahtjev za odbacivanjem optužbi za korupciju odbijen je. Kao rezultat toga, ostala je u egzilu u Londonu i Dubaiju.

2002. godine, kada je Pervez Musharraf izmijenio pakistanski ustav, zabranjujući premijeru da obnaša više od dva mandata, njezina šansa za obnavljanje funkcije opet je bila narušena. Nadalje, zabrana pojedincu da osuđuje mjesto na stranačkoj funkciji onemogućila joj se da se takmiči na izborima.

2007. se vratila nakon što je odslužila osam godina samonametnutog progonstva. Musharraf je sve optužbe protiv nje pomilovao i na snagu je stupio sporazum o podjeli moći između Bhutta i Musharrafovog vojnog režima.

Po povratku sudjelovala je u pripremi za parlamentarne izbore 2008. godine. Međutim, isto je prekinuto zbog njezina atentata u prosincu 2007.

Nagrade i dostignuća

Posthumno je proglašena za jednog od sedam dobitnika nagrade Ujedinjenih naroda za oblast ljudskih prava.

Osobni život i naslijeđe

Udala se za Asifa Ali Zardarija 18. prosinca 1987. Par je bio blagoslovljen s dvije kćeri i sina.

Nakon što se vratila u Pakistan, dok je sudjelovala u parlamentarnim izborima, ubijena je 27. prosinca 2007. Odlazila je na skup za kampanju za PPP u Liaquat National Baghu, kada ju je ustrijelio pucanj dok je mahala okupljenima krov njezina automobila. Nakon toga, eksploziv je detoniran u blizini vozila u kojem je poginulo oko 20 ljudi

Prevezena je u Opću bolnicu Rawalpindi gdje je do večeri proglašena mrtvom. Trodnevno žalovanje proglasio je predsjednik Pervez Musharraf.

Kako bi odala zahvalnost i poštovanje doprinosima koje je dala u političkom scenariju zemlje, vlada Pakistana je preimenovala međunarodnu zračnu luku Islamabad u Međunarodnu zračnu luku Benazir Bhutto, Muree Road of Rawalpindi u Cesta Benazir Bhutto i Opću bolnicu Rawalpindi kao bolnicu Benazir Bhutto ,


Bila je prva žena premijera Pakistana i prva žena koja je predvodila veliku političku stranku u muslimanskoj državi.

[bagra]

Jeanne d'Arc

meni jedna od omiljenih
malo ono ko opicena bila.
al na pozitivan nacin
vise manje
glasove cula, s neba

from wikipedia:

Ivána Orleánska (fr. Jeanne d'Arc; Domrémy, 6. siječnja 1412. - Rouen, 30. svibnja 1431.), francuska junakinja i svetica rimokatoličke crkve.
Osobni grb Ivane Orleanske

Rođena je 6. siječnja 1412. u skromnoj seljačkoj obitelji u mjestu Domrémyju.[1] Bila je jedno od petero djece (dva brata i tri sestre) seoskog zemljoposjednika Jacquesa i domaćice Isabelle (rođ. Romée) d'Arc. [1]Kako je bila dijete siromašnih roditelja, nikada nije naučila čitati i pisati, a vrijeme je provodila u planini čuvajući stada i pjevušeći pjesme i nije se razlikovala od druge djece onog doba iz njezina staleža. Ono što ju je činilo ponešto drukčijom jeste da je svakodnevno išla u crkvu ispovijedati se, a oni koji su je poznavali svjedočili su kako je bila iznimno pobožna i dobroćudna. Kada joj je bilo 13 godina, doživjela je prva ukazanja, a prema njezinim riječima ukazivali su joj se sveti Mihovil te svete djevice i mučenice Katarina i Margareta, koje će joj objaviti kako je njezina zadaća osloboditi Francusku od Engleza i svečano okruniti kralja.

Mlada i neuka Ivana Orleanska, na čelu samo nekoliko stotina Francuza, zauzela je 29. travnja 1429. grad Orléans i natjerala engleske osvajače u panični bijeg. Snažni oslobodilački zanos zahvatio je potom cijelu Francusku. Toj mladoj seljanki, rođenoj 1412., kojoj su "glasovi s neba" naredili da spasi Francusku od engleskih osvajača, povjerio je kralj Karlo VII. vodstvo jednog odreda. Ona je oslobodila opsjednuti Orléans, pobijedila Engleze kod Pataya, a zatim povela kralja na krunidbu u Reims. Kod Compiègnea pala je, međutim, u ruke pristaša engleskoga kralja, koji su je izručili Englezima. Crkveni sud ju osuđuje, po diktatu Engleza, na smrt kao krivovjerku i vješticu. Spaljena je živa na lomači 30. svibnja 1431. u Rouenu. Mrtva junakinja rehabilitirana je prigodom revizije procesa 1456., a Katolička crkva (papa Benedikt XV.) proglasila ju je 16. svibnja 1920. sveticom. Druga nedjelja u mjesecu svibnju, posvećena njezinoj uspomeni, slavi se u Francuskoj kao nacionalni praznik.

Spomendan joj je 30. svibnja.