Značajne žene muslimanke kroz historiju

[Heidi]

Rabija el-Adevija (801)

Jedan od najvažnijih mistika (ili sufija) u islamskoj tradiciji, Rabija el-Adevija je provela veći dio svog života kao robinja u južnom Iraku prije nego što je bila oslobodjena. Ona se smatra jednom od osnivača sufijske školi “božanske ljubavi”, koja naglašava ljubav prema Bogu zbog Njega samog, a ne iz straha od kazne ili želje za nagradom.

Kad su ga pitali zašto je uključio tako veliki dio o Rabiji u svojoj biografiji mistika (Tadkirat el-Evlija), naučnik iz 13. stoljeća Faridudin Attar (1220) je objasnio: “Poslanik (s.a.w.s.) i sam je rekao: “Bog ne gleda vanjsku formu. Korijen materije nije forma, nego unutarnja namjera. Čovječanstvo će biti uzdignuto prema njihovim namjerama.”

Lubna od Kordobe (984).

Robinja španjolskog porijekla Lubna je izrasla u jednu od najznačajnijih ličnosti u Emevijskoj palači u Kordobi. Ona je bila tajnica u palači halife Abdurahmana III (961) i njegovog sina Hakama b. Abdurahmana (976). Bila je i vješt matematičar i predsjedala je kraljevskom bibliotekom, koja je sadržavala preko 500.000 knjiga. Prema poznatom učenjaku Ibn Baskuvalu: “Ona je blistala u pisanju, gramatici i poeziji. Njeno poznavanje matematike je također ogromno, a bila je vješta i u drugim naukama. Niko u Emevijskoj palači nije bio plemenit kao ona. “(Ibn Bashkuwal, Kitab al-Silla, Kairo, 2008).

Malika al-Ḥurra Arva el-Sulejhi (1138)

Njeno puno ime je Arva b. Ahmed b. Muhamed el-Sulejhi. Od 1067. do 1138. vladala je kao kraljica Jemena. Bila je dobro upućena u razne religijske nauke, Kur’an, hadis, kao i poeziju i povijest. Hroničari je opisuju kao izuzetno inteligentnu osobu. Činjenica da je bila kraljica je naglašeno činjenicom da se njezino ime spominjalo na hutbama neposredno nakon imena fatimidskog halife al-Mustansir-billaha. Arva je imala najviši rang u jemenskoj fatimidskoj religijskoj hijerarhiji. Bila je prva žena u povijesti islama koja je imala takvu titulu i takvu vlast u religijskoj hijerarhiji. Njena vladavina je bila obilježena raznim građevinskim projektima i poboljšanju infrastrukture Jemena, kao i njegove integracije s ostatkom muslimanskog svijeta. Ona je možda jedini i najvažniji primjer neovisne kraljica u historiji islama.

Faṭima b. Ebu Kasim Abdurahman b. Muhamed b. Galib el Ensari (1216)

Fatima je bila jedna od najobrazovanijih žena u Endelusu krajem dvanaestog i početkom trinaestog stoljeća. Njezin angažman u pravnoj teoriji, sudskoj praksi, kao i misticizmi dovoljno govori o njenom poznavanju raznih islamskih znanosti. Ona je bila majka eminentnog profesora Ebu Kasima b. El Tajlasana. Prema učenjaku Ebu žzaferu el Garnatiju (1309.): “Ona je zapamtila nebrojene knjige pod vodstvom svog oca, uključujući al-Makkijev Tanbih, el-Hudaijev el-Sihab i Ibn Ubejdov Mukhtasar, od kojih je sva tri znala napamet. Ona je također napamet znala Kur’an. Sa svojim ocem je naučila Sahih Muslim, Ibn Hisamovu Siru [Poslanika a.s.], el-Mubaradov el-Kamil, el-Bagdadijev Nawadir i druga djela. “[Ebu Džafer Ahmed b. Ibrahim el-Garnati, Kitab Silla el-Silla (Bejrut, 2008.), str. 460].

(Izvor: loonwatch.com)

[Heidi]

Uticajne žene Endelusa u srednjem vijeku.

Žene muslimanke su oduvijek pisale historiju, kako islamsku tako i svjetsku. Njihov rad i zalaganje je ostavio traga na polju islamskih i svjetovnih nauka, i njihov značaj je ogroman. Međutim, koliko njih znamo, i da li nam je poznat njihov doprinos?

Ishraq al-Suwaydā ‘al-‘Arūdiyyah, sluga Abū al-Muṭarrif’a Abd al-Rahmana b. Ghalbūn al-Kurtubi al-Katiba. Boravila je u Valenciji i učila arpski jezik, gramatiku i literaturu od Abu Al- Mutarrifa tokom svog vremena u Kordobi. Najviše je bila skoncentrisana na učenje teorije i prezentacije poezije. Abū Davud Sulaymān b. Najah, stručnjak recitator Kur’ana, rekao je: „Pod njenim vodstvom sam učio o poeziji i u njenom prisustvu sam recitovao Abū ‘Alī’s Nawādir i Abū al-‘Abbās al-Mubarrad’s al-Kāmil. Ona je u potpunosti napamet naučila oba djela i često bi ih komentarisala. Umrla je u Denia, dok je bila u službi Al-Sayyida bt. Mujahida.

Kćerka Fa’iza al-Kurtubia i supruga Abu ‘Abd Allah b. ‘Uttāba. Njeno ime nije sačuvano. Ona je bila među onima koji su bili poznati po ogromnom znanju i sposobnosti pamćenja. Studirala je egzegeze, gramatiku, arapski i poeziju sa svojim ocem i studirala je pravo i misticizam sa svojim mužem. Upoznala je Abu Dawuda nakon što je stigao u Valenciju i naučila sedam načina čitanja Kur’ana od njega. Ubrzo nakon toga, putovala je na istok kako bi obavila hadž, ali je umrla u Egiptu za vrijeme povratka u al-Andalus.

Zejneb BT. Abī Omer Yūsuf b. ‘Abd Allah b. Muhammad b. ‘Abd al-Barr al-Numayrī. Učila je sa ocem i boravila s njim u Sharq al-Andalusu. Ona je bila jedna od pravednih žena.

Fatimah bt. Abī ‘Ali al-Husein b. Muhammad al-Ṣadafī. Iako je njena porodica porijeklom iz Zaragoze, živjela je u Murciji. Ona je bila jedna od dobrih asketa koja je napamet naučila Kur’an i živjela svoj život u skladu sa tim pravilima. Udala se za Abū Muhammada ‘Abd Allah b. Musa b. Burṭulah, imama iz Murcije. Imali su nekoliko djece, uključujući i sina po imenu Ebu Bekr ‘Abd al-Rahman.

Zejneb, kćerka [Almohad] kalife Abū Ya’qub Yūsuf b. Abī Muhammed ‘Abd al-Mu’min b. ‘Alī [r. 558 / 1163-580 / 1184]. Rođena je u Andalusu i udala se za rođaka Abū Zayda b. Abī Hafsa. Studirala je dijalektičku teologiju ( ‘ilm al-kalam) i druge nauke sa Abu’ Abd Allah b. Ibrāhīmom. Ona je bila odličan učenjak, vrlo inteligentna i najučenija žena svog doba.

Fatima bt. Abī al-Qasim ‘Abd al-Rahman b. Muhammad b. Ghālib al-Ansari al-Sharrāṭ. Porijeklom iz Cordobe, bila je poznata kao Umm al-Fath. Napamet je naučila Kur’an uz pomoć oca. Osim toga, savladala je bezbroj knjiga pod vodstvom svog oca, uključujući i al-Makki je Tanbīh, al-Qudā’ī Al-Shihab, i [Ibn ‘Ubayd] al-Ṭulayṭalī je Mukhtasar. Također je napamet učila Kur’an pod vodstvom velikih asketa poput Abu ‘Abd Allah al-Andūjarī i asketa Abu’ Abd Allah b. al-Mufaḍḍala. Umrla je u 613 p.n.e [1216] i sahranjena je na groblju u Umm Salamah uz svog oca i brata.

(Izvor: balandallus.com)

[Heidi]

Šajar El-Durr (1257)

Ona je bila udovica Ejubijskog sultana Saliha Ejuba (1240-1249) i odigrala važnu ulogu u egipatskoj politici nakon smrti njenog muža. Bila je najvjerovatnije turskog porijekla, a svoj život je započela kao robinja u Ejubijskom sudu. Postala je vladar (ili Sultana) Egipta do 1250, a njena vladavina se općenito smatra početkom Sultanata Memluka u Egiptu. Bila je duboko upletena u pripreme odbrane sjevernog Egiptu protiv Sedmog križarskog rata, porazivši krstaše (iako ona sama nije bila prisutan) u bici kod Fariskura (1250) i zarobivši francuskog kralja Luja IX. Ona je bila vrlo efikasan vođa države i njeno ime se spominjalo na hutbama i na kovanicama pod naslovom “Malikat al-Muslimin” (Kraljica muslimana). Međutim, bilo je teško za ljude da prihvate da njima vlada isključivo žena i u augustu 1250, kao rezultat raznih pritisaka, udala se za svog glavnog zapovjednika ‘Izz el-Dina Ajbeka, koji je postao prvi sultan Memluk. Uprkos brak, Šajar el-Durr je održala svoju moć i bila je čak u stanju da osigura da državnih dokumenti nose imena oba suverena, a ne samo Ajbek.

Međutim, ona se odlučuje da eliminiše svog muža 1257 godine (iz političkih razloga, osim što je otkrila da je bio uključen u aferu s drugom ženom ili tražio drugu ženu [izvori su nejasne o ovom pitanju]) i ubija ga u kadi. Kada je ovo otkriveno, ona je svrgnuta i brutalno ubijena, čime se njena vladavina tragično završila.

Zejneb b. Ahmed (1339)

Ona je možda jednn od najeminentnijih islamskih učenjakinja iz XIV stoljeća. Zejneb je pripadala Hanbelijama i boravila u Damasku. Stekla je veliki broj diploma ili certifikata u raznim oblastima, posebno hadisu. U ranom XIV stoljeću, naučila je napamet knjige kao što su Sahih Buhari, Sahih Muslim, Muwatta “Malik b. Anas itd. Među njenim učenicima je sjevernoafrički putnik Ibn Battuta (1369), Taj el-Din el-Subki (1355), el-Zehebi (1348), a njeno ime se pojavljuje u nekoliko desetina isnada Ibn Hajar al-Asqalanija (1448). Važno je istaći da je Zejneb bila samo jedna od stotina žena učenjaka hadisa u srednjem vijeku u muslimanskom svijetu.

Sadžida el-Hurra (1542)

Sadžida el-Hurra potiče iz kraljevine u Granadi, ali je bila prisiljena da je napusti nakon što je bila okupirana od strane kršćanske Španije u 1492. Kao i mnogi muslimani Endelusa, i ona se naselila u Maroku i, zajedno sa suprugom, vladala gradom Tetouan na sjevernoj obali. Nakon smrti njenog muža u 1515, ona je postala jedini vladar grada, čiji su snaga i stanovništvo porasli, nakon što je još muslimana iz Endeluzije prešlo u Iberiju u ranom XVI stoljeću.

Iz nekoliko razloga, uključujući i želju da se osveti za uništenje Endalusa i prisilno pokrštavanje muslimana tamo, okrenula se piratima i pretvorila Tetouan u veliku bazu pomorskih operacija protiv Španije i Portugala. Ona je dogovorila saveza sa poznatim Otomanskim pomorcem, admiralom Hajrudinom Barbarossom, u Alžiru, i zajedno su zadali ozbiljan udarac Španskom imperijalnom moći u Sjevernoj Africi i na zapadnom Mediteranu.

Važno je napomenuti i to da muslimanski izvori ne govore mnogo o Sadžidi el-Hurra, i većina informacija o njoj potiče iz španskih i portugalskih dokumenata, koji naglašavaju njene sposobnosti kao gusara i kraljice, kao i destruktivnosti u racijama protiv južne obale Iberijskog poluotoka.

Sultanija Kösem (1651)

Mnogi od nas su poprilično upoznati sa Rokselanom ili sultanijom Hurem, sultanijom-suprugom sultana Sulejmana I (1520-1566). Međutim, sultanija Kosem je mnogo manje poznata javnosti. Kao naložnica (tada supruga) turskog sultana Ahmeta I (1603-1617), majka sultana Murata IV (1623-1640) i Ibrahima (1640-1648), a nana sultana Mehmeda IV (1648-1687), ona je imala ogroman utjecaj i smatra se možda najmoćnijom ženom u historiji Osmanlija. Prvobitno Grkinja sa imenom Anastasia, ona je zarobljena u mladim godinama i dovedena u Osmansku Palaču, gdje je postala naložnica sultana Ahmeta I. Prema savremenom izvoru, Cristoforo Valier, u 1616, Kosem je bila najmoćniji saradnik sultana: “ona može učiniti ono što ona želi sa sultanom i posjeduje njegovo srce apsolutno, nikada joj nije rekao ne.” Između 1623 i 1632, ona je služila kao regent za svog sina Murad IV, koji je preuzeo prijestolje kao maloljetnik. Sve do atentata 1651 godine, koji je bio rezultat dvorskih intriga, ona je imala veliki uticaj na politiku Osmanlija.

(Izvor: Ballandalus)

[Iskra]

U Halebu, sjevernoj Siriji, u vrijeme Abasije, deseti vijek, živjela je genijalna muslimanka pod imenom Merjem el-Astrolabi. Bila je stručnjak za atematiku i rješavanje komplikovanih nejednačina što joj je pomoglo da projektuje astrolab. Radila je u centru za astrrnomiju u palati vladara Sejfu-Devle od 944. do 967. gdje je radila na usavršavanju svog projekta.

Merjemin otac je bio astronom u Halebu i radio je na projektovanju i proizvodnju astonomskih aparata i pomagala. Njegova kćerka Merjem je radila na pronalaženju i konstruisanju astrolaba i zbog toga je u historiji i poznata kao Merjem Astrolabijka.

Prvi astrolab je proizveden još u Aleksandriji oko 320.godine prije Nove ere, ali taj astrolab nije bio usavršen i dovoljno dobar. Zasluge za njegovo usavršavanje i razvoj pripadaju muslimanima i to ovoj ženi Merjem, koja je jedna od prvih žena naučnika u muslimanskom društvu.

Arapi i muslimani su pretekli druge narode u proizvodnji i usavršavanju ovog uređaja, tako da su radili na njegovoj preciznosti, obliku i veličini sve dok nije postao poput komada umjetničkog djela na ruci čovjeka.

U islamskoj civilizaciji astrolab je naišao na praktičnu i svakodnevnu primjenu. Pomoću njega određivana je strana kible, a također, služio je i za određivanje sunčevih stupnjeva, udaljenosti i položaja sunca na nebu i na taj način korišten je u praktičnom određivanju namaskih vremena.

Astrolab je bio od velike koristi i muslimanskim vojnim, ali i trgovačkim flotama, a na njegovom principu proizvedeni su i mnogi drugi uređaji.

astrolabe4.jpg

[Iskra]

Fatima al-Fihri, osnivačica prvog svjetskog sveučilištaModel visokog obrazovanja kakav danas poznajemo zasluga je Fatime al-Fihri, Arapkinje koja je u 9. stoljeću osnovala Sveučilište al-Qarawiyyin u Fezu (Maroko). 

Model visokog obrazovanja kakav danas poznajemo zasluga je Fatime al-Fihri, Arapkinje koja je u 9. stoljeću osnovala Sveučilište al-Qarawiyyin u Fezu (Maroko). Guinness World Records i UNESCO ovo Sveučilište prepoznaju kao najstariju i kontinuirano postojeću obrazovnu ustanovu na svijetu.

Tko je bila Al-Fihri?

Fatima al-Fihri bila je muslimanka iz Tunisa, rođena u trgovačkoj obitelji koja je cijenila žensko obrazovanje. Iako je veći dio podataka o njenom ranom životu izgubljen, poznato je da su Fatima i njezina sestra Miriam bile školovane i predano religiozne.

Početkom 9. stoljeća, zajedno s mnogim drugim Arapima, tijekom razdoblja teških migracija, obitelj Al-Fihri napustila je Tunis i emigrirala u Fez u potrazi za boljim mogućnostima. Fez se prema tadašnjim standardima smatrao užurbanom, kozmopolitskom metropolom. Nazivan je i “muslimanskim zapadom” gdje umjetnost i znanost cvjetaju usporedo s religioznom tradicijom. Iako su prve godine u novom gradu bile teške, Fatimin otac Mohammad postaje uspješan trgovac i nakon smrti ostavlja veliko nasljedstvo kćerima. 

Uočavajući sve veći nedostatak prostora u džamijama zbog dolaska izbjeglica iz islamske Španjolske, Al- Fihri zajedno sa sestrom odlučuje uložiti naslijeđeni novac u nešto što će biti od koristi njihovoj lokalnoj zajednici. Sestre započinju izgradnju prostora koji će moći prihvatiti sve, kako imigrante tako i domaće stanovnike. Mariam se posvetila izgradnji Andaluzijske džamije, dok Al-Fihri osniva džamiju Al-Qarawiyyin imajući u planu još nešto veće.

Osnivanje prvog Sveučilišta

Uočivši potrebu za dodatnim obrazovanjem, 859. godine nove ere Fatima al-Fihri osniva džamiju i Sveučilište al-Qarawiyyin koje dobiva ime po njenom rodnom gradu.

Izgrađena zgrada bila je duga 30 metara, imala je dvorište, molitvenu dvoranu, knjižnicu i školske prostorije, a Fatima je upravljala svim pojedinostima izgradnje. Tijekom dvije godine u duhu ramazanske tradicije, al-Fihri je postila sve do završetka projekta i osnivanja obrazovnog centra.

Upravo je koncept sveučilišta kakav danas poznajemo rezultat rada Fatime al-Fihri. Najstarije europske institucije kao što su Sveučilište u Bologni (osnovano 1088.) i Sveučilište u Oxfordu (osnovano oko 1096.), inspirirani su Al-Fihrinom idejom visokog obrazovanja još iz 859. godine. Sveučilište al-Qarawiyyin bilo je pionir u izdavanju diploma različitih stupnjeva, nošenja rese i akademske odore, izlaganja usmene obrane i mnogih drugih praksi vezanih uz visoko obrazovanje.

[Heidi]

@Crvena Nit evo tema

[Crvena Nit]

Žene vakifi u Bosni i Hercegovini


Među domaćim hajir-sahibijama i vakifima bilo je podosta žena. One su osnivale samostalne vakufe, ali i one koje su priključivale drugim, već postojećim vakufima. Žene su osnivale džamije, medrese, tekije, naročito česme, javne i privredne objekte, ali su najčešće ostavljaje novčane vakufe. Njihovi vakufi usmjeravani su u vjerske, obrazovne, kulturne i socijalne svrhe.

Od 1.092 vakufname koje se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci 249 pripadaju ženama. Ovom prilikom ćemo spomenuti samo one najznačajnije koje su ostavile vrijedne objekte islamske kulture, prije svega džamije ili medrese, značajne koristonosne objekte ili velike novčane iznose kojima su kreditirani ondašnji privrednici.

Šahdidar, supruga Gazi Husrev-bega

Gazi Husrev-begova supruga Šahdidar, oslobođena robinja Gazi Husrev-begove sestre Neslišah, jedna je od nekoliko sarajevskih vakifa koje su u ovom gradu podigle džamije.

Šahdidar je svega desetak metara zapadno od Gazi Husrev-begovog hamama između 1541. i 1556. godine podigla manju mahalsku džamiju sa drvenom munarom. Bila je poznata kao Džamija za Banjom. Uz nju je dobrotvorka podigla i mekteb gdje će se „podučavati lijepom odgoju i Kur’anu djeca siromaha i siromašna djeca i to ona koja još nisu sazrjela.“ Za održavanje džamije i mekteba izdvojila je 100.000 srebrnih dirhema. Ona je, također, uvakufila kuću u Jahja-pašinoj mahali i još jednu kraj njene džamije. Odredila je da se kuća u Jahja-pašinoj mahali nakon njene smr- ti proda za 15.000 dirhema. Za upravljanje vakufom odredila je istog mutevelliju koji je upravljao i Gazi Husrev-begovim vakufom.

Džamija je spaljena u provali Eugena Savojskog 1697. godine, te ponovo u požaru 1879. godine i nije više obnavljana. Manje mezarje je ekshumirano 1950. godine. Na mjestu džamije podignuta je 1898. godine veća zgrada u neomaurskom stilu u okviru Dženetića vakufa, na tri sprata, s potkrovljem i poslovnim prostorima u prizemlju.

Dudi-bula

Dudi bula je još jedna vakifa koja je u Sarajevu podigla džamiju. Iz imena se vidi da je bila učena žena i da je bila muallima. Njena džamija je izgrađena između 1528. i 1540. godine na Mejtašu, tačno na mjestu današnje škole i opservatorijske stanice. Nijedna džamija nije bila bez mekteba, pa ni ova, pogotovo kad se zna da je i sama vakifa poučavala vjeri djevojčice iz svoje i obližnjih mahala. Pošto se vakufnama nije sačuvala to se ne zna šta je sve Dudi-bula ostavila za izdržavanje džamije i mekteba. I njena džamija je gorjela 1697. godine, ali je kasnije obnovljena da bi konačno bila porušena 1927. godine, a mezarje ekshumirano. Ovdje je nakon Drugog svjetskog rata podignut Dom izviđača sa kino-salom i drugim sadržajima, te manjom opservatorijom. Danas je tu osnovna škola.

Kerima-hatun, supruga Sinan-vojvode, sagradila je 1552. godine manju mahalsku džamiju iznad Vratnik-mejdana koja je više poznata kao Džamija Sinan-vojvode. Ona je sagradila i jedan mekteb i turbe koji su stradali u rušiteljskom pohodu na Sarajevo Eugena Savojskog 1697. godine. Danas je džamija poznata kao Porčina ili Mala džamija na Mejdanu ili Džamija pod orahom, ali bi joj trebalo vratiti izvorni naziv – Džamija Kerime-hatun. Riječ je o manjoj mahalskoj džamiji sa drvenom munarom oko koje se nalazi manji harem.

Fatima-kadun, kći umrlog hadži Mehmed-bega (vjerovatno Karađoz-bega) živjela je u Mostaru u 16. stoljeću. Ona je u Mostaru prije 1580. godine podigla džamiju oko koje se formirala Mahala Fatime-kadun. Bila je to lijepa i prostrana džamija sa kamenom četvrtastom munarom, jedina tog oblika u Mostaru. Nalazila se na Carini, na uglu ulica Titove i Kazazića (Demirovića). Srušena je 1947. godine čime je načinjena velika šteta kulturnom naslijeđu Mostara. Nije poznato šta je sve ova vakifa ostavila za izdržavanje svoje džamije. Taj vakuf je 1913. godine ubirao prihode od tri mukate za zemljišta i kirije za jedan dućan.

Habiba-hatun spada u prvi red bosanskih, posebno vakifa Jajca. Ona je u Jajcu prije 1604. godine podigla džamiju oko koje je nastala Mahala džamije umrle Habibe-hatun. Za njeno izdržavanje izdvojila je 40.000 akči i prihod od četiri dućana. Džamija Habibe-hatun preživjela je požar 1658. godine, a posljednji put se u izvorima spominje 1693. godine. Vjerovatno je riječ o prvobitnoj džamiji na mjestu današnje Esme-sultan džamije, koju je naj- prije obnovio mir Mustafa (Mustafa-beg), a nakon njega Esme-sultan (Ismihan), supruga paše Muhsinovića. Amber-hatun je tuzlanska vakifa iz nepoznatog vremena, ponajprije iz 16-17. stoljeća. Ona je u mahali Tušanj u Tuzli podigla mahalsku džamiju i za njeno izdržavanje ostavila znatan imetak. Narodno predanje kaže da je za gradnju džamije utrošila sav svoj miraz. Ovaj vakuf je u 18. stoljeću imao pravo iskorištavanja slane vode od 12 dana godišnje, a to je bio veliki prihod.

Taj vakuf je 1913. godine posjedovao 10 parcela zemlje koju je izdavao pod kesim i murabehu od glavnice u iznosu od 32 krune. Višak se trošio za plaće mutevelliji, imamu, muallimu, dvojici muezzina, za rasvjetu i porez. Parcela zvana Blato, koja je pripadala ovom vakufu, izdavana je 1931. godine uz zakup od 600 dinara godišnje.
Sultan-Fatima – Za princezu Sultan-Fatimu, čiji su se nišani nalazili u haremu Careve džamije u Foči, zna se da je bila kćerka sultana Ibrahima I (1640-1648), a supruga Jusuf-paše, rodom iz Vrane u Dalmaciji (po Evliji Čelebiji iz Šujice kod Livna). Ova dobrotvorka je u Foči podigla džamiju, vjerovatno u prvoj polovini 16. stoljeća. Evlija Čelebija je spominje kao vrijednu građevinu pokrivenu olovom, što znači da je bila masivnija građevina i sa kamenom munarom. Džamija je tokom vremena pretrpjela mnoge izmjene da bi na kraju dobila oblik skromnije mahalske džamije sa drvenom munarom. Nalazila se u Sultan Fatiminoj mahali, iznad same desne obale Drine, zapadno od Careve džamije. Srušena je 1943. godine i više nije obnavljana.
Od tri fočanska hamama jedan je zadužbina Fatime-sultanije. Ovaj vakuf je 1889. godine imao prihod od glavnice u iznosu od 360 forinti, a višak se trošio za plaću službenicima džamije.

Hadži-Badže-kaduna velika je tuzlanska vakifa. Ona je u Tuzli nepoznate godine podigla medresu koja je bila poznata pod njenim imenom Hadži-Badže-kadun medresa. Ova medresa je, zapravo, postojala uporedo sa Behram-begovom medresom, iako se ne zna koja je od njih starija. Jedna od njih, možda baš Hadži-Badže-kadunina, spominje se 1674. godine u izvještaju biskupa Olovčića kao „kolegij nevjernih softi.“

Za njeno izdržavanja vakifa je ostavila veliki imetak, više dućana, magaza i oko 105 dunuma zemlje na području Tuzle, Slavinovića, Vršana i Priluka. Vakufska komisija u Tuzli predložila je 1890. godine Zemaljskom vakufskom povjerenstvu u Sarajevu plan gradnje medrese iz prihoda Hadži-Badže-kadun va- kufa. Ova nova medresa građena je svakako na temeljima stare Hadži-Badže-kadun medrese. Vjerovatno je stara zgrada izgorjela u velikom požaru koji je zadesio Tuzlu 1871. godine. Tada je izgorjela jedna džamija, mekteb i medresa, mnogo dućana i drugih objekata. Bila je locirana u samom centru Tuzle nedaleko od Poljske kapije. Djelovala je najmanje do kraja 19. stoljeća. Ovaj vakuf je 1913. godine na ime kirija za dućane i magaze, za murabehu od glavnice, te za kesim od zakupa zemljišta godišnje naplaćivao 4.638 kruna što je onda bio znatan novac.

Zgrada medrese imala je prizemlje sa dućanima i magazama, a na spratu se odvijala nastava. Kad je medresa prestala sa radom u njenim prostorijama je djelovala mektebi-ibtidaijja. Zgrada je nacionalizirana 9. jula 1959. godine.

Esme-sultan, supruga paše Muhsinovića

Najljepša i najvrjednija džamija u Jajcu je potkupolna džamija Esme-sultan koju je, prema nazivu i narodnoj tradiciji, sagradila Esme sultan (Sultan Esma-han) u drugoj polovini 18. stoljeća, odnosno iz temelja obnovila stariju koju je 1749. godine podigao čauški ćehaja Mir Mustafa (Mustafa-beg). U tarihu stoji ime mir Mustafe, a u narodu je džamija isključivo poznata kao Esme-sultan džamija. Očito da vakifa iz pijeteta nije htjela uklanjati tarih svoga prethodnika.

O vakifi se ne zna mnogo, zabilježeno je predanje kako se razboljela, pa joj je rečeno da će ozdraviti ako utemelji tri vakufa na mjestu gdje se sastaju dvije rijeke. Odabrala je Jajce u kojem je izgradila (obnovila) potkupolnu džamiju i dva mosta na Vrbasu. Kompleksu ove džamije pripada šadrvan pod kubbetom, imamska kuća sa dva imamska stana, kancelarijama Medžlisa, učionicom i abdesthanom, jedna manja bosanska kuća desno od munare (još nije obnovljena) i harem u kojem je bilo nekoliko nišana bez natpisa.

Obnovljena Esme-sultan džamija spada u red potkupolnih džamija srednje veličine. Građena je od kamena na kvadratnoj osnovi i pokrivena povisokim kubbetom. Nad predvorjem nema uobičajenih kupolica, pokrivena je kosim limenim krovom. Uz desni zid prislonjena je kamena munara visoka pedesetak metara. Iznad ulaza je stihovani tarih na turskom jeziku. Računajući tambur džamija ima čak četiri niza prozora od kojih su tri gornja izvedena na luk. Džamija je najsličnija Buzadži hadži-Hasanovoj džamiji u Logavinoj ulici u Sarajevu.

Srušili su je Srbi 1993. godine, ali je kasnije obnovljena u svom autentičnom obliku. Čeka se na uređenje harema i obnovu bosanske kuće nedaleko od munare.

Ziba-hanuma Arnautović-Kopčić

Godine 1903. izgorjela je u velikom požaru i stara džamija u mahali Varoš u Travniku, vjerovatno iz 16. stoljeća. Na istom mjestu podigla je Ziba-hanuma Arnautović-Kopčić 1906. godine novu džamiju, u neomaurskom stilu. Presvođena je kubbetom u arapskom stilu. Pred ulazom je visoko predvorje. Vakifa je za izgradnju džamije utrošila 12.000 kruna.

Suprugu Mar’aš-paše je u 18. stoljeću sagradila Lukačku džamiju u Travniku. Džamija je izgorjela u požaru 1903. godine, a obnovio ju je baron Stefan Burijan.
Treća značajna travnička vakifa je Šerifa-hanuma Vilić, rođena Hafizadić, supruga mir Ahmed-bega ćehaje, bosanskog defterdara, u više navrata kajmekama bosanskog valije. Ona je 1839. godine obnovila česmu kraj Šarene džamije. Ista vakifa je podigla česmu kraj Travničke kapije u Jajcu 1846. godine. I njen muž bio je vakif. Između ostalog, obno- vio je Ramadan-begovu džamiju u Jajcu. Sestre Tuzlić – Ne smijemo zaboraviti ni dvije vakife iz novijeg doba Tuzle, sestre Tuzlić, kćerke Osman-begove. Hafiza-hanuma Tuzlić temeljito je obnovila Jalsku džamiju u Tuzli 1890. godine, pa od tada ona nosi naziv Hafiz-hanumina džamija. Starije zdanje Jalske džamije pripisuje se nekoj djevojci koja je sagradila džamiju od svog djevojačkog ruha, a naziv Jalska dobila je jer se nalazi kraj same obale rijeke Jale, nedaleko od mosta koji vodi u tuzlansku čaršiju. Tahira-hanuma, hudovica iza Bekir-bega Gradaščevića, starija Hafiza-hanumina sestra, bila je najznačajnija vakifa Tuzle, pa vjerovatno i Bosne i Hercegovine. Umrla je 23. augusta 1922. godine i ukopana u haremu Jalske ili Hafiz-hanumine džamije. Nije imala djece pa je sav svoj imetak uvakufila u formi evladijjet vakufa.

Evo šta je ona uvakufila: u čaršiji jedan dućan-magazu s miljićem; veliku zidanu zgradu sa svim što je uz nju, koju drži pod zakupom i u njoj je smješteno Kotarsko predstojništvo, Poreska uprava, Gruntovnica i Katastar i u njenom susjedstvu u Trg ulici jednu magazu sa svim što je uz nju, i iznad ma- gaze kuću; u mahali Polje, pored rijeke Jale, uz niže navedenu zidanu kuću, jedan kućni miljić s baščom i avlijom; opet u mahali Polje jednu novu zidanu kuću sa svim što se uz nju nalazi i posebnim putem, te jedan miljić zvani „Čajir“ u Džindić-mahali; jedan dućan zajedno s miljićem; pet parcela u Hudeču sa svim što je u njima, još jednu parcelu, dvije kuće s miljićem i četiri parcele s vrtovima i šljivik zvani „Hudeč“; u Pascima (kod Husina) dvije parcele i jedan miljić „Šljivik-bašča“; ponovo u Hudeču 14 parcela, sedam poznatih njiva, pet čestica šikare, dvije čestice gaja; ponovo u Pascima devet parcela, potom zemljište zvano Polje, Ada i Pridor i kod kuće osam poznatih čestica njiva i jedan suvat; u Husinu 18 parcela zvanih: Palučak, Slatine, Bare, Maline, Krušici i Krčevine šest njiva, dvije livade, šest pašnjaka, tri suvata, jednu kuću i ostalo što se uz nju nalazi; u džematu Bistarac četiri parcele, dva šljivika zvana „Sadnice“, te pored kuće jedan šljivik i avliju sa svim što se tu nalazi. Ova uvakufljena dobra Tahira-hanumu Tuzlić stavljaju u sami vrh bosansko-hercegovačkih vakifa, i muških i ženskih.

Njena vakufnama legalizirana je kod Šeriatskog suda u Tuzli 7. juna 1908. godine. Vakifa je za mutevelliju odredila sarajevskog gradonačelnika Mustafu Esad-efendiju Kulovića.

Iz sredstava njenog vakufa, između ostalog, obezbjeđivane su dvije stipendije (po 700 kruna) dvojici studenata teologije i četverici studenata društvenih i egzaktnih nauka. Fatima Kanita-hanuma, kći poznatog kadije i muderrisa Mehmeda Sa’id-efendije Hajrića-Homarije, supruga Mustafa-paše Babića, spada u red prvih sarajevskih vakifa iz novijeg vremena. Ona je 1848. godine uvakufila jednu vodenicu sa četiri okna na Zujevini, a da se prihodi troše za učenje Kur’ana i plaće muderrisima Đumišića medrese, te za vaiza u Vekil-harč (Hadžijskoj) džamiji u Sarajevu. Od istih prihoda će se održavati česma i njen vodovod u Sagr hadži-Alijinoj mahali i za održavanje okolne kaldrme. Ista vakifa je 1857. godine obnovila Timur-hanovu džamiju u Berkuši koja je u izvornom obliku sagrađena 1560. godine. Za održavanje džamije ona je uvakufila jednu manju kuću i berberski dućan u Bravadžiluku.

Iste godine obnovila je džamiju Hitrog Sulejmana na Pajama, sagrađenu 1578. godine. Ova džamija je obrušena od udara groma 1796. godine, a Hajrićka ju je iz temelja obnovila i sagradila munaru. Najzad, ona je iz temelja obnovila i džamiju Hodže Sinana Volodera u Golodarici i uz nju podigla mekteb.

Bega Begeta, kći Omer-begova, živjela je u Seonici kod Konjica u 19. stoljeću. Ona je oko 1880. godine u Seonici podigla manju džamiju sa drvenom munarom koja ide s krova. Džamija je bila pokrivena kamenim pločama, a ne drvenim parmacima kao što je uobičajeno kod ovakvih džamija. Naprijed je manje predvorje čiji se krov naslanja na tri drvena stuba. Džamija je doskora bila u ruševnom stanju, ali je, srećom, nedavno obnovljena u izvornom obliku.Vjerovatno je, po običaju, vakifa za izdržavanje džamije ostavila određeni vakuf.

Hadži-Derviša-hanuma Smailagić – Naj- značajnija vakifa Bosanske Gradiške. Ona je 1899. godine osnovala vakuf u okviru kojeg je izgrađena i Hadži-Hanumina medresa, na temeljima starije medrese.

Do posljednjeg rata nad ulazom su postojala dva tariha na turskom jeziku, ali su uzrat uništena. Snimak onog starijeg je sačuvan i preveden na bosanski jezik

Iz njega se razumije da je prvobitnu medresu na ovom mjestu podigla neka dobrotvorka Aiša 1748. godine i kraj nje pazar (dućane) za njeno izdržavanje. Drugi tarih je vjerovatno govorio o gradnji ove novije zgrade od strane Derviš-hanume Smailagić kakvu danas poznajemo. Prestala je s radom prije 1932. godine.

Godine 1913. njen vakuf se sastojao od slijedećih nekretnina: pet kuća, veće zgrade mektebi-ibtidaijje, trećine prihoda od jedne parcele, murabehe od gotova novca u iznosu od 162 krune. Ukupan prihod iznosio je 1832 krune. Novac se trošio za održavanje medrese i drugih zgrada, podmirivanje drvarine i rasvjete medrese, za plaću imamu i muderrisu i druge potrebe. Vakufnama hadži-Hanume Smailagić iz 1899. godine zapisana je u Sidžilu vakufnama II u Gazi Husrev-begovoj biblioteci (str. 13, red. br. 348).

Vakifa Šaha-hanuma iz Bijeljine podigla je prvu džamiju u Šepku kod Zvornika 1912. godine. Izgradnju džamije plaćala je dukatima. Za njeno izdržavanje uvakufila je 30 dunuma zemlje, a taj vakuf u manjem obimu postoji i danas. Džamija je porušena 1987. godine kako bi se na istom mjestu izgradila nova koja je otvorena 1989. godine. I tu su porušili Srbi 1992. godine, a onda je iz temelja izgrađena nova, potkupolna s dvošerefnom munarom, i otvorena u ljeto 2005. godine.

https://www.halalmagazin.com/2019/10/17 ... rcegovini/