Sarajka je napisao/la: ↑18 maj 2021, 23:16
Socrates je napisao/la: ↑18 maj 2021, 23:09
Bi l' se vratio?
Ne bih nikad. Kategorično. Ne bih o velikim riječima, kao što je domovina, ali Kanada je moja zemlja.
BiH je druga po redu ljubavi. Al' ima tu i Hrvatska.
Svejedno, zemlji rođenja možeš pomoći i da se nikad ne vratiš. Što ćeš ba dole? Samo da se iznerviraš ili da te iznerviraju? Ne ljudi, nego jednostavno čitav sistem upravljanja državom.
Ali, i da je najbolje, ne bih se vraćao.
Nije riječ o povratku. Iako ja jesam u ranim dvadesetim razmisljala o povratku u Sarajevo. Istinski. I zeznula se kod odabira studija radi toga. Ali nije to tema.
Nego uopćeno, šta voliš u Kanadi? Šta te ponukalo najviše da se asimiliraš? Je li daljina presudila? (Ne)mogućnost posjeta? Za razliku mene, koja sam na manje od 1000 km?
Ja znam i ovdje ljude koji se osjećaju slično kao ti. Zato su mi zanimljivi razlozi.
A mozes i HR usporediti. Od volje ti.
Meni je HR takodjer draga. Ali BiH i AT, pa onda negdje na trećem mjestu HR. Obožavam Jadran i obalu. Volim i ZG. Kako autoputom sve spojeno, more je iz ZG pristupačno i preko vikenda. To mi je nešto najbolje od svega u HR.
Ja sam se u Kanadi asimilirao prvi dan u školi, kad mi je prišla djevojčica i počela pričati sa mnom. I do dan danas mi je najbolja prijateljica.
Pa kad su njeni roditelji došli do mojih jednostavno da pitaju ako šta treba. I kada su ostale komšije pristale da čuvaju nas, pogotovo moju sestru, dok su moji obavljali važne stvari. Bez ikakvog stvaranja utiska da smo im nešto dužni. Pa onda neću dalje o tome kako su mojima Kanađani pomogli oko posla. Mojima je pomoglo što su znali engleski i prije dolaska.
Daljina? Ne znam. Moji su brzo počeli posjećivati BiH i Hrvatsku iz Kanade, pa se to pretvorilo u godišnji ritual. Pa onda čak i češće. Išao sam i ja dok nisam postao punoljetan. A onda sam želio da vidim sve drugo. Pogotovo u Sjevernoj Americi, koja je nepreglediva za deset života. Evropu sam proputovao, pogotovo zapadnu. Lijepo je sve to, Ali, ne bih ni tu mogao, mada sam i EU državljan.
Porodica? Tatina je porodica mala. Tetka je najvažnija, a ona je u Americi. Mamina je malo veća, ali i njih smo viđali. Nekad su oni dolazili nama. Hrvatska jeste moja zemlja, ali ni blizu kao BiH. U BiH sam doživio rat. To je nešto što zauvijek ostane. Svejedno, što i prije rekoh, za mene nema automatski mojih ljudi. Postoji samo čovjek, šta ja mislim o njemu i to je to. Ime mu nije važno. Religija i nacionalnost nisu važne. Iz koje zemlje dolazi nije važno.
A šta ja znam, možda ću stariji više ići dole, ali, ne vidim razloga. A eto, tu neku povezanost sa zemljom rođenja sam ispoštovao dolaskom na bosanske forume.
To je neka vrsta mog objašnjavanja samom sebi šta se dole desi kad sam bio dijete. Moji su jedno vrijeme razmišljali o povratku, ali, sestra bi to strašno teško primila. Pa su odustali. Možda im opet padne napamet, ali sumnjam.
Pišem nepovezano. Možda dodam još šta.
Pa ću ja draga gošćo 
1
❤
