Klub serije i filma: Train Dreams (2025) - do 23.04.

[Nierika]

Prvi utisak mi je da je film dosta poetičan i intiman, imala sam osjećaj da se jednim dijelom dešava u stvarnom svijetu a drugim u snolikoj nekoj stvarnosti što naslov i sugeriše.

Nema puno vanjskih dešavanja (poslovi, život s porodicom, požar) tako da definitivno mislim da se više bavi emocijama i promišljanjima.

Vjerovatno ima više poruka, jedna od ideja bi mogla biti o ovozemaljskoj prolaznosti, u jednoj sceni Robert govori kako su mu ti trenuci (između poslova, s porodicom) najsretniji u životu iako to tada nije znao nego je kasnije osvijestio.

Glavni lik mi je dobroćudan, ima kompleksan unutarnji svijet koji kao da oblikuje vanjsku stvarnost i kroz njegovu perspektivu pratimo priču. Ima unutarnju snagu i mudrost neku, možda malo previše dreamy.

Hmm, mislim da se jesam mogla povezati s likom zbog ovoga što sam pomenula iznad, jer je perspektiva filma takva da imamo uvid u njegov emotivni svijet, nije distanciran iako mu se desi tragedija koja me btw podsjetila na zaplet filma Manchester by the sea. Po emocijama i na kratki animirani film Father and daughter iz 2000. godine, mislim da su oba ova filma Oscara osvojili ili su bili nominovani.

Sporiji tempo filma mi je okej, odgovara tematici, ovo nije toliko film o historijskim događajima, ratovima i sl nego intimna priča o ljubavi i nošenju s gubitkom.

Nisam toliko aktivno razmišljala o prolaznosti vremena nakon gledanja filma al’ se jesam prisjetila različitih dešavanja i doživljaja iz života, potaknuo me film na prisjećanje.

Među upečatljivijim scenama i simbolima su mi kad Arn Peeples prepričava svoje dogodovštine, sahrane drvosječa s okačenim cipelama, potresna mi je scena u kojoj Robert u bunilu zamišlja šta se desilo njegovoj porodici.

I prije nekoliko godina sam gledala film Stars at Noon koji mi se svidio, mislim da je isti pisac napisao knjigu po kojoj je adaptiran scenarij za oba filma. Isto je atmosferičan i emotivan film i nema puno vanjskih dešavanja.

[Nierika]

Onaj dio kad spava na mjestu gdje je bila koliba....

.....
Nekako sam se potajno nadala da ce se vratiti. Da su pobjegle na vrijeme.

Dio kad čeka da se vrate je potresan fakat, realističnije mi je da su se uspjele izvući, nije usred noći počeo požar? Još je rijeka šta već u blizini, al' se vjerovatno i koliba i sve oko njih zapalilo a nigdje nikoga. Ja sam razvila OCD od silnog provjeravanja jesam li šta ostavila uključeno kući. :I

[Nierika]

Šta mislite, koja je glavna poruka filma?

Svaki život (pa i smrt) ima svoju "intrinsic" (urođenu?) ljepotu, bez obzira koliko se čini beznačajan. Glavni lik ne ostavlja ništa vidljivo iza sebe i pored mukotrpnog rada i njegove ljubavi za (izgubljenom) porodicom. Ne ostavlja potomke, "po njemu se ništa neće zvati", da parafraziram Duška Trifunovića. Vožnja avionom pred kraj ga, međutim, povezuje sa svim ostalim sličnim ljudima koji su tako ("beznačajno") proživjeli na ovoj predivnoj planeti, povezuje ga sa "pobratimstvom lica u Svemiru", kao što Tin Ujević napisa.

Ovo je rečeno poetski u duhu filma.
I ja sam zapamtila scenu s kineskim radnikom i na početku kad govori da je ne znam koliko kineskih porodica deportovano iz grada, nema puno tih historijskih odrednica.
Ovo da su oba filma u istoj konkurenciji, za best picture? Za scenarij mislim da je jedan u kategoriji za najbolji originalni scenarij a drugi za adaptaciju po knjizi, meni su i nominacije praktički Oskari.

[Nierika]

Koja scena vam je ostala najviše u sjećanju i zašto?
Najviše mi je ostala u sjećanju scena vezana za prirodu i drveće – pad stabla i osjećaj koliko je ljudski život malen u odnosu na vrijeme, šume i svijet koji traje prije i poslije nas. Ta scena savršeno sažima duh filma bez ijedne velike rečenice.

Mene je pad stabla podsjetio i na onu filozofsku misao/pitanje da ako stablo padne a u blizini nije bilo nikoga da li se to stvarno desilo, zato sam mislila da film nije potpuno u realizmu.