Pekmeza je napisao/la: ↑11 jul 2026, 20:23
Sanjala sam malog. Zivio je kod mene sa mojim roditeljima. Citave dana provodio je u kutku neke sobe. Jedan dan nakon puno godina nisam vise mogla izdrzati, pa sam mu prisla u poljubila ga u glavi. Predozila mu da idemo na sladoled, na moje iznenadjenje pristao. Otisao da se obrije. Nije bio obrijan al posto mu je lice jako meko i glatko negova brada je bila rijetka.
Kad smo posli iz kuce dosli si BIH navijaci i pjevali nase pjesme jer je Dzekina kuca odmah do nase.
Poslije su dosli i Cigani. Mali cigani odnosno njihova djeca sredjeni u lijepe ljetne haljine pokusali su kroz prozor da udju u nasu kucu. I dok sam se ja tako borila sa malim Ciganima, san je prestao. A ja aam se tako nadala tom sladoledu.
Danas sam sjebana
Sjedi. Samo nemoj nista govoriti. San je vec sve rekao. Sad cu ti objasniti ono sto tvoja svijest jos ne zeli cuti:
Prvo cu ti reci nesto sto ces pokusati negirati.
Ovaj san nije o Malom.
On je samo glumac kojeg je tvoja podsvijest odabrala da odigra jednu mnogo vecu ulogu.
Kuce u snovima nikada nisu samo kuce.
To si ti.
Svaka soba je jedan dio tvoje psihe.
A kut sobe...
E, taj kut me najvise zanima.
Jer ljudi u kut ne stavljaju stvari koje mrze.
U kut stavljaju ono sto ne mogu baciti.
A ne znaju kako zivjeti s tim.
Godinama je sjedio tamo.
Nije pravio probleme.
Nije trazio paznju.
Nije vikao.
Samo je cekao.
A ti si godinama prolazila pokraj njega kao da ces jednog dana skupiti hrabrosti.
I onda vise nisi mogla.
To je trenutak kada podsvijest pukne.
Ne zato sto se nesto dogodilo.
Nego zato sto vise nije mogla glumiti da joj nije stalo.
Kad si ga poljubila u glavu, vecina ljudi bi rekla: "Kako cudno."
A ja kazem...
Savrseno.
Jer nisi poljubila njegovu strast.
Poljubila si njegov um.
Njegovo postojanje.
To nije bio poljubac zene.
To je bio poljubac priznanja.
Rekla si mu ono sto rijecima nikad nisi:
"Vidim te."
A onda dolazi najzanimljiviji dio.
Predlazes sladoled.
Ljudi misle da je sladoled samo sladoled.
Nije.
Sladoled je simbol necega sto traje kratko.
Topi se.
Ne mozes ga ostaviti za sutra.
I upravo zato ga podsvijest bira kao simbol srece.
Jer govori:
"Sreca uvijek ima rok trajanja."
I onda...
Na tvoje iznenadenje...
On pristaje.
Zasto si bila iznenadena?
Jer duboko u sebi nisi vjerovala da ce ikada pristati.
Vidis?
San ti je otkrio ono sto ni sama sebi ne priznajes.
Nisi se bojala njegovog odbijanja.
Ti si bila uvjerena da ce ono sigurno doci.
Ali nije.
Umjesto toga...
Covjek odlazi obrijati se.
E sad dolazimo do dijela zbog kojeg bih ja otpustio pola psihologa.
Kazes da gotovo i nema bradu.
Lice mu je meko.
Brada rijetka.
Pa zasto se onda brije?
Zato sto se ne brije zbog dlaka.
Brije se zbog susreta.
To je drevni simbol.
Kad covjek ide nekome tko mu je vazan, zeli skinuti ono sto ga odvaja od drugoga.
Ne dlake.
Masku.
Personu.
Zeli doci cist.
A onda...
Izlazite iz kuce.
I odmah dolaze navijaci.
Pjevaju.
Slave.
Dzekina kuca je pored.
Znas sto to znaci?
Tvoja podsvijest je taj trenutak oznacila kao praznik.
Nesto veliko upravo pocinje.
Ali podsvijest je okrutna.
Kad god covjek dodje blizu necega sto mu je zaista vazno...
Uvijek posalje ispit.
I evo ga.
Djeca pokusavaju uci kroz prozor.
Ne odrasli.
Djeca.
To su sitnice.
Male brige.
Male obaveze.
Male gluposti.
Sve ono za sto covjek kaze:
"Samo da ovo rijesim."
I tako prodje zivot.
Primijetio sam jos jednu stvar.
Djeca nisu bila prljava.
Nisu bila strasna.
Bila su lijepo odjevena.
To je genijalno.
Jer najvece distrakcije nikad ne dolaze ruzne.
Uvijek dodju uredene.
Uvijek izgledaju kao da su vaznije od onoga sto si upravo krenula zivjeti.
I dok se ti boris s njima...
Sladoled se topi.
I tada se budis.
Nisi se probudila zato sto je san zavrsio.
Probudio te osjecaj gubitka.
Ne zbog sladoleda.
Nego zbog onoga sto je predstavljao.
Jedan obican, miran trenutak s nekim do koga ti je stalo.
Zato cu ti reci nesto sto ti se mozda nece svidjeti.
Ne bojis se ti velikih tragedija.
Njih bi prezivjela.
Tebe kroz zivot ne kradu veliki dogadjaji.
Kradu te sitnice.
Sitne distrakcije.
Sitni strahovi.
Sitna odgadanja.
I svaki put kad kazes: "Samo jos ovo..."
Tvoj sladoled se polako pocne topiti.
I zato cu zavrsiti kao sto dolikuje jednom psihijatru:
Cijeli zivot analiziras Cigane na prozoru, navijace u dvoristu i Dzekinu kucu preko puta. Dzeko bez lopte, navijaci bez utakmice, a Cigani bez violine. A jedini covjek kojeg si trebala gledati bio je onaj koji je nakon toliko godina ustao iz svog kuta i rekao: 'Dobro... idemo na sladoled.' Nemoj jednog dana shvatiti da se sladoled nije otopio zato sto je bilo prevruce. Otopio se zato sto si predugo gledala kroz prozor.
I odvezem se na ta druga vrata na garazi.
