Spomenik mojoj frustraciji
-
Bobi
- Etablirani član
- Reactions: 4705
- Postovi: 3890
- Pridružen/a: 18 sep 2020, 18:56
- Lokacija: NY, US
- Kontakt:
Re: Spomenik mojoj frustraciji
Ko piše ove duge postove, skrolam 5 sekundi nisam došao na početak pa ne vidim?
1
1
Re: Spomenik mojoj frustraciji
Kad vise nemas kome (Jedna kafa, jedna stolica i nijedan razlog za paniku.)
Jesi sretan?
Ne znam.
Kako ne znas?
Prestao sam provjeravati.
Prije si znao.
Prije sam znao i sta tudja sutnja znaci.
I?
Uglavnom nisam znao nista.
Sjedio sam sam.
To je, izgleda, trebalo zvucati tuzno.
Nije.
Stolica preko puta mene bila je prazna.
Nekad bih u njoj odmah vidio nekoga.
Nju.
Neku buducu.
Neku izgubljenu.
Neku koja ce tek doci.
Covjek stvarno nema mira
ni kad je sam.
Uvijek nekog posadi preko puta.
Ovaj put nisam.
Stolica je bila stolica.
Veliki napredak.
Jesi nasao nekoga?
Nisam.
Nikoga?
Nikoga.
Pa kako mozes tako?
Kako?
Sam.
Slegnuo sam ramenima.
Normalno.
To nije normalno.
Po cijem pravilniku?
Po ljudskom.
Onda sam vjerovatno tehnicki neispravan.
Budalo.
Znam.
Nekad sam mislio
da samoca znaci
da ti neko fali.
Sad sam shvatio
da ponekad znaci samo
da trenutno nema nikoga.
Nevjerovatno.
Bez metafore.
Bez tragedije.
Bez muzike.
Samo nema nikoga.
Ne nedostaje ti ljubav?
Nedostaje.
Pa?
Pa nista.
Kako nista?
Ne mora se svaka glad odmah nahraniti.
To zvuci kao izgovor.
Moze biti.
Bojis se opet?
Malo.
Eto.
Ali ne bojim se zene.
Nego?
Sebe kad od zene pocnem praviti religiju.
Kod kuce sam skuhao kafu.
Jednu.
Namjerno.
Nekad bi mi ta jedna soljica
izgledala kao dokaz poraza.
Kao da je svaka kuhinja
u kojoj nema dvije soljice
neuspjela ljubavna prica.
Sad sam gledao svoju.
Sta gledas?
pitao sam sam sebe.
Soljicu.
Dobro.
Odlicno.
Nista ne znaci.
Pio sam.
Bila je prevruća.
Opekao sam jezik.
Eto ti dubine.
rekao sam.
Ponekad mi je ipak nedostajalo.
Ne ona.
Nego ono stanje.
Da nekome posaljes:
Jesi budna?
i da od tri tacke na ekranu
napravis mali privatni svemir.
Da neko kaze:
Dodji.
i da ti cijeli dan dobije smisao.
Da se imas kome javiti
kad ti se dogodi nesto glupo.
To mi je falilo.
Najvise gluposti.
Velike stvari covjek nekako prezivi sam.
Ali kome kazes:
Danas sam cuo onu nasu pjesmu
u nekom glupom supermarketu.
I stajao izmedju mlijeka i jogurta
kao idiot.
E, to su problemi.
Jedne veceri mi je telefon zazvonio.
Njen broj.
Srce je napravilo ono staro.
Jedan glupi trzaj.
Tijelo stvarno kasni za mozgom.
Halo?
Hej.
Hej.
Sta radis?
Pogledao sam oko sebe.
Pricam s tobom.
Budalo.
Sta si radio prije?
Jeo.
Sam?
Da.
Tisina.
Onaj stari ja bi odmah krenuo.
Sta znaci tisina?
Zali me?
Nedostajem joj?
Provjerava teren?
Hoce nazad?
Stao sam.
Jesi jos tu?
Jesam.
Sto sutis?
Ne znam sta da kazem.
To je bilo sve.
Tisina je napokon dobila potvrdu proizvodjaca.
Nije znacila nista.
Jesi dobro?
Jesam.
Stvarno?
Stvarno.
Ne zvucis tuzno.
Ne trudim se vise.
Sta to znaci?
Prije sam mislio da moram ili patiti ili biti sretan.
A sad?
Sad mi je utorak.
Nasmijala se.
Ti si stvarno prolupao.
Moguce.
Ali utorak je dobar.
Nakon razgovora nisam sjedio
s telefonom u ruci.
Nisam citao zadnju poruku.
Nisam gledao kad je bila online.
Nisam pokusavao od tona njenog glasa
napraviti prorocanstvo.
Stavio sam telefon na sto.
I pojeo ostatak vecere.
Hladan.
Vrlo neromanticno.
Kasnije sam otvorio prozor.
Negdje je neko svirao.
Neka zena se smijala.
Neko je psovao parking.
Grad je bio pun ljudi
koji nisu znali da sam ja
upravo napravio ogroman napredak.
Niko nije aplaudirao.
Bezobrazno.
Bravo TI.
rekao sam sebi.
Onda mi je bilo glupo.
Ma mars.
rekao sam sebi.
Bolje.
Pokusao sam je se sjetiti.
Namjerno.
Lice.
Mogu.
Glas.
Malo slabije.
Miris.
Nista.
To me nekad najvise plasilo.
Da cu zaboraviti.
Kao da zaborav znaci
da ljubav nije bila stvarna.
Sad sam pomislio:
mozda je bas obrnuto.
Mozda neke stvari postanu stvarne
tek kad ih vise ne moras
svaki dan ozivljavati.
Jesi usamljen?
pitao me jednom prijatelj.
Ponekad.
I sta onda radis?
Budim se.
Sta?
Prodje.
Ti si idiot.
Znam.
Ali stvarno prodje.
Samoca dodje.
Sjedne.
Ne pita nista.
Ne obecava nista.
Ostane malo.
Ode.
Ako je ne pretvoris u sudbinu,
ponasa se sasvim pristojno.
Jednog jutra sam stavio dvije soljice na sto.
Automatski.
Zastao.
Gledao ih.
Stara navika.
Jednu sam vratio u ormar.
Bez tuge.
Bez ceremonije.
Samo:
Ne treba.
I tu sam shvatio
da sam mozda stvarno zavrsio.
Ne s njom.
Sa sobom kakav sam bio uz nju.
Sa covjekom koji je morao
svaku praznu stolicu popuniti nekim.
Sa covjekom koji nije znao
postojati bez publike.
Sjeo sam.
Jedna kafa.
Jedna stolica.
Jedan covjek.
Zvuci bijedno.
A meni je bilo dobro.
Ne sretno.
Ne ispunjeno.
Ne prosvijetljeno.
Dobro.
To je podcijenjena rijec.
Sta ces danas?
pitao sam se.
Nista posebno.
Sam?
Da.
I to ti je dovoljno?
Pogledao sam praznu stolicu.
Za danas jest.
I bilo je.
Mozda covjek ne ozdravi
kad vise nikoga ne treba.
To bi bilo glupo.
Mozda ozdravi
kad konacno moze nekoga zeljeti
bez toga da od njegove prisutnosti
pravi dokaz vlastitog postojanja.
Kad moze reci:
Volio bih da si tu.
a da se ne raspadne
ako nisi.
Kad moze ostati sam
bez toga da odmah od samoce
napravi tragediju.
I kad vise nema kome
dokazivati da je dobro,
sjedne,
popije kafu,
i stvarno mu bude
dobro.
Jesi sretan?
Ne znam.
Kako ne znas?
Prestao sam provjeravati.
Prije si znao.
Prije sam znao i sta tudja sutnja znaci.
I?
Uglavnom nisam znao nista.
Sjedio sam sam.
To je, izgleda, trebalo zvucati tuzno.
Nije.
Stolica preko puta mene bila je prazna.
Nekad bih u njoj odmah vidio nekoga.
Nju.
Neku buducu.
Neku izgubljenu.
Neku koja ce tek doci.
Covjek stvarno nema mira
ni kad je sam.
Uvijek nekog posadi preko puta.
Ovaj put nisam.
Stolica je bila stolica.
Veliki napredak.
Jesi nasao nekoga?
Nisam.
Nikoga?
Nikoga.
Pa kako mozes tako?
Kako?
Sam.
Slegnuo sam ramenima.
Normalno.
To nije normalno.
Po cijem pravilniku?
Po ljudskom.
Onda sam vjerovatno tehnicki neispravan.
Budalo.
Znam.
Nekad sam mislio
da samoca znaci
da ti neko fali.
Sad sam shvatio
da ponekad znaci samo
da trenutno nema nikoga.
Nevjerovatno.
Bez metafore.
Bez tragedije.
Bez muzike.
Samo nema nikoga.
Ne nedostaje ti ljubav?
Nedostaje.
Pa?
Pa nista.
Kako nista?
Ne mora se svaka glad odmah nahraniti.
To zvuci kao izgovor.
Moze biti.
Bojis se opet?
Malo.
Eto.
Ali ne bojim se zene.
Nego?
Sebe kad od zene pocnem praviti religiju.
Kod kuce sam skuhao kafu.
Jednu.
Namjerno.
Nekad bi mi ta jedna soljica
izgledala kao dokaz poraza.
Kao da je svaka kuhinja
u kojoj nema dvije soljice
neuspjela ljubavna prica.
Sad sam gledao svoju.
Sta gledas?
pitao sam sam sebe.
Soljicu.
Dobro.
Odlicno.
Nista ne znaci.
Pio sam.
Bila je prevruća.
Opekao sam jezik.
Eto ti dubine.
rekao sam.
Ponekad mi je ipak nedostajalo.
Ne ona.
Nego ono stanje.
Da nekome posaljes:
Jesi budna?
i da od tri tacke na ekranu
napravis mali privatni svemir.
Da neko kaze:
Dodji.
i da ti cijeli dan dobije smisao.
Da se imas kome javiti
kad ti se dogodi nesto glupo.
To mi je falilo.
Najvise gluposti.
Velike stvari covjek nekako prezivi sam.
Ali kome kazes:
Danas sam cuo onu nasu pjesmu
u nekom glupom supermarketu.
I stajao izmedju mlijeka i jogurta
kao idiot.
E, to su problemi.
Jedne veceri mi je telefon zazvonio.
Njen broj.
Srce je napravilo ono staro.
Jedan glupi trzaj.
Tijelo stvarno kasni za mozgom.
Halo?
Hej.
Hej.
Sta radis?
Pogledao sam oko sebe.
Pricam s tobom.
Budalo.
Sta si radio prije?
Jeo.
Sam?
Da.
Tisina.
Onaj stari ja bi odmah krenuo.
Sta znaci tisina?
Zali me?
Nedostajem joj?
Provjerava teren?
Hoce nazad?
Stao sam.
Jesi jos tu?
Jesam.
Sto sutis?
Ne znam sta da kazem.
To je bilo sve.
Tisina je napokon dobila potvrdu proizvodjaca.
Nije znacila nista.
Jesi dobro?
Jesam.
Stvarno?
Stvarno.
Ne zvucis tuzno.
Ne trudim se vise.
Sta to znaci?
Prije sam mislio da moram ili patiti ili biti sretan.
A sad?
Sad mi je utorak.
Nasmijala se.
Ti si stvarno prolupao.
Moguce.
Ali utorak je dobar.
Nakon razgovora nisam sjedio
s telefonom u ruci.
Nisam citao zadnju poruku.
Nisam gledao kad je bila online.
Nisam pokusavao od tona njenog glasa
napraviti prorocanstvo.
Stavio sam telefon na sto.
I pojeo ostatak vecere.
Hladan.
Vrlo neromanticno.
Kasnije sam otvorio prozor.
Negdje je neko svirao.
Neka zena se smijala.
Neko je psovao parking.
Grad je bio pun ljudi
koji nisu znali da sam ja
upravo napravio ogroman napredak.
Niko nije aplaudirao.
Bezobrazno.
Bravo TI.
rekao sam sebi.
Onda mi je bilo glupo.
Ma mars.
rekao sam sebi.
Bolje.
Pokusao sam je se sjetiti.
Namjerno.
Lice.
Mogu.
Glas.
Malo slabije.
Miris.
Nista.
To me nekad najvise plasilo.
Da cu zaboraviti.
Kao da zaborav znaci
da ljubav nije bila stvarna.
Sad sam pomislio:
mozda je bas obrnuto.
Mozda neke stvari postanu stvarne
tek kad ih vise ne moras
svaki dan ozivljavati.
Jesi usamljen?
pitao me jednom prijatelj.
Ponekad.
I sta onda radis?
Budim se.
Sta?
Prodje.
Ti si idiot.
Znam.
Ali stvarno prodje.
Samoca dodje.
Sjedne.
Ne pita nista.
Ne obecava nista.
Ostane malo.
Ode.
Ako je ne pretvoris u sudbinu,
ponasa se sasvim pristojno.
Jednog jutra sam stavio dvije soljice na sto.
Automatski.
Zastao.
Gledao ih.
Stara navika.
Jednu sam vratio u ormar.
Bez tuge.
Bez ceremonije.
Samo:
Ne treba.
I tu sam shvatio
da sam mozda stvarno zavrsio.
Ne s njom.
Sa sobom kakav sam bio uz nju.
Sa covjekom koji je morao
svaku praznu stolicu popuniti nekim.
Sa covjekom koji nije znao
postojati bez publike.
Sjeo sam.
Jedna kafa.
Jedna stolica.
Jedan covjek.
Zvuci bijedno.
A meni je bilo dobro.
Ne sretno.
Ne ispunjeno.
Ne prosvijetljeno.
Dobro.
To je podcijenjena rijec.
Sta ces danas?
pitao sam se.
Nista posebno.
Sam?
Da.
I to ti je dovoljno?
Pogledao sam praznu stolicu.
Za danas jest.
I bilo je.
Mozda covjek ne ozdravi
kad vise nikoga ne treba.
To bi bilo glupo.
Mozda ozdravi
kad konacno moze nekoga zeljeti
bez toga da od njegove prisutnosti
pravi dokaz vlastitog postojanja.
Kad moze reci:
Volio bih da si tu.
a da se ne raspadne
ako nisi.
Kad moze ostati sam
bez toga da odmah od samoce
napravi tragediju.
I kad vise nema kome
dokazivati da je dobro,
sjedne,
popije kafu,
i stvarno mu bude
dobro.
0
Re: Spomenik mojoj frustraciji
Jednom ces opet (Dosla si-Dvaput da za tebe.)
Nema nikoga. Ispostavilo se da to nije bilo trajno stanje.
Nisam je trazio.
Ovo moram odmah reci
jer ljudi poslije vole popravljati proslost.
Dosla je kad si prestao traziti.
Nije.
Dosla je jer smo se nasli
na istom mjestu
u isto vrijeme.
To se zove slucajnost.
Valjda.
Kako se zoves?
Rekla je ime.
Nisam dobro cuo.
Kako?
Ponovila je.
Dobro.
Ali zovi me Dada.
Dada?
Da.
Pogledao sam je.
Da-da.
Sta?
Dvaput da.
Vrlo duhovito.
Tek smo se upoznali. Daj mi vremena.
Nasmijala se.
Dada.
Ponovio sam.
Da.
Da.
Prestani.
Ne mogu.
Zasto?
Ime ti zvuci kao pristanak.
Na sta?
Pogledao sam je.
Jos ne znam.
Podigla je obrve.
Opasan si.
Ne.
Ranije sam bio.
Bila je lijepa.
Eto.
Rekao sam.
Bez violina.
Bez svjetlosti iza glave.
Bez gluposti tipa:
Kad je usla, prostorija je izgubila smisao.
Prostorija je sasvim dobro nastavila raditi.
Konobar je nosio pice.
Neko je kasljao.
Telefon je nekome zazvonio.
A ona je sjedila preko puta mene.
Dada.
Zena.
Obicna.
Hvala Bogu.
To mi je tada bilo veoma vazno.
Sta me gledas?
Provjeravam nesto.
Sta?
Imas li oreol.
Dodirnula je kosu.
Imam li?
Ne.
Steta.
Naprotiv.
Ti stvarno nisi normalan.
To mi je vec receno.
Od koga?
Strucnih osoba.
Nasmijala se.
Nisam joj objasnio
da pod strucnim osobama
mislim uglavnom na zene
koje su me dobro upoznale.
Neke stvari ne treba
iznositi na prvom razgovoru.
Medicinski karton, recimo.
Pitala me sta radim.
Rekao sam.
Pitao sam nju.
Rekla je.
Nisam u njenom zanimanju
pronasaо nikakav znak.
Nisam od mjeseca njenog rodjenja
pravio kompatibilnost.
Nisam razmisljao
zasto je bas tog dana
sjela bas tu.
Bio sam ponosan na sebe.
Petnaest minuta.
Onda je sklonila kosu s lica.
I nesto se dogodilo.
Malo.
Sasvim malo.
Ono staro:
Mozda...
Ne.
rekoh.
Sta ne?
Ne ti.
Molim?
Pricam sa sobom.
To cesto radis?
Od nedavno otvoreno.
I sta ti kazes?
Svasta.
A sta ti odgovoris?
Uglavnom da odjebem.
Gledala me dvije sekunde.
Onda se nasmijala.
Dobro.
Sta dobro?
Bar nisi dosadan.
To mi se svidjelo.
Previse.
Odmah sam se upozorio.
Problem s covjekom
koji je jednom od zene napravio religiju
nije sto vise ne vjeruje.
Problem je sto poznaje ritual.
Jedan pogled.
Jedna recenica.
Nacin na koji se smije.
Mala bora kraj oka.
I vec negdje iza cela
stari svestenik pali svijece.
Ne.
Nema vise toga.
Ona nije znak.
Nije odgovor.
Nije nagrada
za sve sto sam prosao.
Nije poslana.
Nije sudbina.
Nije ona prava.
Ona je zena
koju sam upoznao prije dvadeset minuta.
Hej, sta ti je?
Hm?
Opet si otisao.
Ta recenica me presjekla.
Gdje?
Ne znam. Negdje.
Nasmijala se.
Gledas me, a nema te.
Zasutio sam.
Vec sam jednom cuo
nesto slicno.
Godinama ranije.
Sta je?
Nista.
Nemoj nista.
Zasto?
Nista uvijek nesto krije.
Skoro sam se nasmijao.
Naravno.
Evo je.
Nova zena.
Nova tisina.
Nova prilika
da napravim staru glupost.
Dobro.
rekoh.
Bio sam u glavi.
I?
Lose mjesto.
Zasto onda stalno ides tamo?
Nisam imao odgovor.
Prvi put mi se stvarno svidjela.
Ne zato sto je bila lijepa.
Nego zato sto me
nakon pola sata poznanstva
izbacila iz mjesta
u kojem sam proveo pola zivota.
Imas li zenu?
Nemam.
Djevojku?
Nemam.
Ljubavnicu?
Nemam.
Sta imas?
Razmislio sam.
Dobar aparat za kafu.
Nasmijala se.
Ozbiljno.
Sam sam.
Dugo?
Dovoljno.
Volis biti sam?
Ponekad.
A ponekad?
Pogledao sam je.
Tu je trebalo paziti.
Stari ja bi rekao:
Ponekad cekam nekoga poput tebe.
Novi ja je imao
sigurnosni sistem.
Ponekad mi ide na K****.
Zagrcnula se od smijeha.
Romantican covjek.
Lijecim se.
Kasnije smo izasli.
Hodali smo.
Nisam znao kamo idemo.
To mi se svidjelo.
Gdje ces?
pitala je.
Kuci.
Ja tamo.
Pokazala je drugu stranu.
Dobro.
Stajali smo.
Ona cudna posljednja minuta
kad dvoje ljudi jos ne zna
jesu li se upravo samo upoznali
ili je nesto pocelo.
Bilo mi je lijepo.
rekla je.
I meni.
Hoces moj broj?
Eto.
Srce.
Mali trzaj.
Mozak.
Polako.
Hocu.
Dala mi je telefon.
Upisao sam broj.
Kako da te spremim?
Rekla sam ti.
Dada.
Da.
Pogledao sam je.
Da-da.
Zakolutala je ocima.
Neces valjda cijeli zivot to govoriti?
Zastao sam.
Cijeli zivot.
Dvije rijeci.
Nekada bih ih odmah uzeo.
Od njih napravio kucu.
Djecu.
Starost.
Dvije soljice.
Grobno mjesto.
Kompletan paket.
A poznajem zenu sat i po.
Nasmijao sam se.
Sta je?
Nista.
Pogledala me prijekorno.
Dobro, dobro.
Pomislio sam koliko je covjek glup.
Koji covjek?
Ovaj.
Pokazao sam na sebe.
To sam vec primijetila.
Brzo ucis.
Otisla je nekoliko koraka.
Dada!
Okrenula se.
Sta?
Da.
Sta da?
Ne znam.
Budalo.
Znam.
Nasmijala se i nastavila.
Gledao sam za njom.
Naravno da jesam.
Nisam svetac.
Ali ovaj put nisam cekao
da se okrene.
Dobro.
Jesam.
Malo.
Okrenula se.
Srce je reklo:
EVO!
Mozak je rekao:
Smiri se, idiote.
Podigla je ruku.
Mahnuo sam.
I to je bilo sve.
Nije znak.
Ljudi se okrecu.
Ljudi masu.
Zemlja se i dalje okrece
bez konsultacija s mojim ljubavnim zivotom.
Napredak.
Kod kuce sam stavio telefon na sto.
Njen broj.
Dada.
Gledao sam ime.
Nemoj.
rekao sam sebi.
Nista se jos nije dogodilo.
Nisi zaljubljen.
Ne poznajes je.
Ne znas kako izgleda kad je ljuta.
Ne znas kako sutnja kod nje izgleda.
Ne znas laze li kad kaze dobro sam.
Ne znas kako voli.
Ne znas kako odlazi.
Ne znas ostaje li.
Ne znas nista.
I to je dobro.
Prvi put sam mogao pogledati zenu
i dopustiti sebi
da o njoj ne znam.
Telefon je zasvijetlio.
Poruka.
Dada:
Jesi stigao?
Gledao sam.
Tri obicne rijeci.
Onaj stari ja
vec bi provjeravao interpunkciju.
Nema tacke.
Zasto nema tacke?
Toplina.
Otvorenost.
Emocionalna dostupnost.
Moguci brak.
Novi ja je napisao:
Jesam.
Zastao.
Dodao:
A ti?
Poslao.
Telefon je opet zasvijetlio.
Da.
Nasmijao sam se.
Napisao sam:
Da-da.
Odgovor je stigao odmah.
Idiote.
Spustio sam telefon.
I jos sam se smijao.
Te noci nisam mogao odmah zaspati.
To mi se nije svidjelo.
Nemoj pocinjati.
rekao sam sebi.
Ali nisam mislio na njene oci.
Dobro.
Jesam.
Nisam mislio na njen smijeh.
Dobro.
I na njega.
Nisam zamisljao buducnost.
Tu sam se stvarno zaustavio.
Samo sam pomislio:
volio bih je opet vidjeti.
Toliko.
Nista vise.
I cudno je koliko je to
nakon svega
izgledalo veliko.
Ne:
Ona je ta.
Ne:
Ovo je sudbina.
Ne:
Konacno.
Samo:
Volio bih je opet vidjeti.
Mozda ljubav drugi put
ne pocinje vatrom.
Mozda pocinje time
sto covjek napokon nauci
da ne pali cijelu kucu
zbog jedne iskre.
Pred san sam jos jednom
pogledao njeno ime.
Dada.
Da-da.
Dvaput da.
Nasmijao sam se.
Dvaput da za tebe.
rekao sam tiho.
Onda sam se odmah ispravio:
Polako, majstore.
Ugasiо sam svjetlo.
Nisam znao
da li cu tu zenu voljeti.
Nisam znao
hoce li ona voljeti mene.
Nisam znao
hoce li ostati.
I prvi put u zivotu
nisam od neznanja
napravio strah.
Ostavio sam ga tamo.
Otvoreno.
Prazno.
Slobodno.
Mjesto na kojem
se nesto mozda dogodi.
A mozda i ne.
Telefon je jos jednom zasvijetlio.
Nisam ga htio pogledati.
Izdrzao sam skoro cetiri sekunde.
Dada:
Laku noc, ludo.
Napisao sam:
Laku noc.
Zastao.
Obrisao.
Napisao ponovo:
Laku noc, Dada.
Pa jos:
Da-da.
Tri tacke su se pojavile.
Gledao sam ih.
Stara bolest.
Poznati simptom.
Nasmijao sam se.
Dobro.
rekao sam.
Ali ovaj put polako.
Stigao je odgovor:
Vidjet cemo.
Spustio sam telefon.
I prvi put nakon dugo vremena
prazna stolica preko puta mene
nije izgledala prazno.
Nisam na nju posadio Dadu.
To je bilo vazno.
Samo sam pomislio
da bi mi bilo drago
ako jednog dana sama sjedne.
Bez oreola.
Bez sudbine.
Bez moje pomoci.
Samo ona.
Dada.
Da.
Da.
Dvaput da za tebe.
Nema nikoga. Ispostavilo se da to nije bilo trajno stanje.
Nisam je trazio.
Ovo moram odmah reci
jer ljudi poslije vole popravljati proslost.
Dosla je kad si prestao traziti.
Nije.
Dosla je jer smo se nasli
na istom mjestu
u isto vrijeme.
To se zove slucajnost.
Valjda.
Kako se zoves?
Rekla je ime.
Nisam dobro cuo.
Kako?
Ponovila je.
Dobro.
Ali zovi me Dada.
Dada?
Da.
Pogledao sam je.
Da-da.
Sta?
Dvaput da.
Vrlo duhovito.
Tek smo se upoznali. Daj mi vremena.
Nasmijala se.
Dada.
Ponovio sam.
Da.
Da.
Prestani.
Ne mogu.
Zasto?
Ime ti zvuci kao pristanak.
Na sta?
Pogledao sam je.
Jos ne znam.
Podigla je obrve.
Opasan si.
Ne.
Ranije sam bio.
Bila je lijepa.
Eto.
Rekao sam.
Bez violina.
Bez svjetlosti iza glave.
Bez gluposti tipa:
Kad je usla, prostorija je izgubila smisao.
Prostorija je sasvim dobro nastavila raditi.
Konobar je nosio pice.
Neko je kasljao.
Telefon je nekome zazvonio.
A ona je sjedila preko puta mene.
Dada.
Zena.
Obicna.
Hvala Bogu.
To mi je tada bilo veoma vazno.
Sta me gledas?
Provjeravam nesto.
Sta?
Imas li oreol.
Dodirnula je kosu.
Imam li?
Ne.
Steta.
Naprotiv.
Ti stvarno nisi normalan.
To mi je vec receno.
Od koga?
Strucnih osoba.
Nasmijala se.
Nisam joj objasnio
da pod strucnim osobama
mislim uglavnom na zene
koje su me dobro upoznale.
Neke stvari ne treba
iznositi na prvom razgovoru.
Medicinski karton, recimo.
Pitala me sta radim.
Rekao sam.
Pitao sam nju.
Rekla je.
Nisam u njenom zanimanju
pronasaо nikakav znak.
Nisam od mjeseca njenog rodjenja
pravio kompatibilnost.
Nisam razmisljao
zasto je bas tog dana
sjela bas tu.
Bio sam ponosan na sebe.
Petnaest minuta.
Onda je sklonila kosu s lica.
I nesto se dogodilo.
Malo.
Sasvim malo.
Ono staro:
Mozda...
Ne.
rekoh.
Sta ne?
Ne ti.
Molim?
Pricam sa sobom.
To cesto radis?
Od nedavno otvoreno.
I sta ti kazes?
Svasta.
A sta ti odgovoris?
Uglavnom da odjebem.
Gledala me dvije sekunde.
Onda se nasmijala.
Dobro.
Sta dobro?
Bar nisi dosadan.
To mi se svidjelo.
Previse.
Odmah sam se upozorio.
Problem s covjekom
koji je jednom od zene napravio religiju
nije sto vise ne vjeruje.
Problem je sto poznaje ritual.
Jedan pogled.
Jedna recenica.
Nacin na koji se smije.
Mala bora kraj oka.
I vec negdje iza cela
stari svestenik pali svijece.
Ne.
Nema vise toga.
Ona nije znak.
Nije odgovor.
Nije nagrada
za sve sto sam prosao.
Nije poslana.
Nije sudbina.
Nije ona prava.
Ona je zena
koju sam upoznao prije dvadeset minuta.
Hej, sta ti je?
Hm?
Opet si otisao.
Ta recenica me presjekla.
Gdje?
Ne znam. Negdje.
Nasmijala se.
Gledas me, a nema te.
Zasutio sam.
Vec sam jednom cuo
nesto slicno.
Godinama ranije.
Sta je?
Nista.
Nemoj nista.
Zasto?
Nista uvijek nesto krije.
Skoro sam se nasmijao.
Naravno.
Evo je.
Nova zena.
Nova tisina.
Nova prilika
da napravim staru glupost.
Dobro.
rekoh.
Bio sam u glavi.
I?
Lose mjesto.
Zasto onda stalno ides tamo?
Nisam imao odgovor.
Prvi put mi se stvarno svidjela.
Ne zato sto je bila lijepa.
Nego zato sto me
nakon pola sata poznanstva
izbacila iz mjesta
u kojem sam proveo pola zivota.
Imas li zenu?
Nemam.
Djevojku?
Nemam.
Ljubavnicu?
Nemam.
Sta imas?
Razmislio sam.
Dobar aparat za kafu.
Nasmijala se.
Ozbiljno.
Sam sam.
Dugo?
Dovoljno.
Volis biti sam?
Ponekad.
A ponekad?
Pogledao sam je.
Tu je trebalo paziti.
Stari ja bi rekao:
Ponekad cekam nekoga poput tebe.
Novi ja je imao
sigurnosni sistem.
Ponekad mi ide na K****.
Zagrcnula se od smijeha.
Romantican covjek.
Lijecim se.
Kasnije smo izasli.
Hodali smo.
Nisam znao kamo idemo.
To mi se svidjelo.
Gdje ces?
pitala je.
Kuci.
Ja tamo.
Pokazala je drugu stranu.
Dobro.
Stajali smo.
Ona cudna posljednja minuta
kad dvoje ljudi jos ne zna
jesu li se upravo samo upoznali
ili je nesto pocelo.
Bilo mi je lijepo.
rekla je.
I meni.
Hoces moj broj?
Eto.
Srce.
Mali trzaj.
Mozak.
Polako.
Hocu.
Dala mi je telefon.
Upisao sam broj.
Kako da te spremim?
Rekla sam ti.
Dada.
Da.
Pogledao sam je.
Da-da.
Zakolutala je ocima.
Neces valjda cijeli zivot to govoriti?
Zastao sam.
Cijeli zivot.
Dvije rijeci.
Nekada bih ih odmah uzeo.
Od njih napravio kucu.
Djecu.
Starost.
Dvije soljice.
Grobno mjesto.
Kompletan paket.
A poznajem zenu sat i po.
Nasmijao sam se.
Sta je?
Nista.
Pogledala me prijekorno.
Dobro, dobro.
Pomislio sam koliko je covjek glup.
Koji covjek?
Ovaj.
Pokazao sam na sebe.
To sam vec primijetila.
Brzo ucis.
Otisla je nekoliko koraka.
Dada!
Okrenula se.
Sta?
Da.
Sta da?
Ne znam.
Budalo.
Znam.
Nasmijala se i nastavila.
Gledao sam za njom.
Naravno da jesam.
Nisam svetac.
Ali ovaj put nisam cekao
da se okrene.
Dobro.
Jesam.
Malo.
Okrenula se.
Srce je reklo:
EVO!
Mozak je rekao:
Smiri se, idiote.
Podigla je ruku.
Mahnuo sam.
I to je bilo sve.
Nije znak.
Ljudi se okrecu.
Ljudi masu.
Zemlja se i dalje okrece
bez konsultacija s mojim ljubavnim zivotom.
Napredak.
Kod kuce sam stavio telefon na sto.
Njen broj.
Dada.
Gledao sam ime.
Nemoj.
rekao sam sebi.
Nista se jos nije dogodilo.
Nisi zaljubljen.
Ne poznajes je.
Ne znas kako izgleda kad je ljuta.
Ne znas kako sutnja kod nje izgleda.
Ne znas laze li kad kaze dobro sam.
Ne znas kako voli.
Ne znas kako odlazi.
Ne znas ostaje li.
Ne znas nista.
I to je dobro.
Prvi put sam mogao pogledati zenu
i dopustiti sebi
da o njoj ne znam.
Telefon je zasvijetlio.
Poruka.
Dada:
Jesi stigao?
Gledao sam.
Tri obicne rijeci.
Onaj stari ja
vec bi provjeravao interpunkciju.
Nema tacke.
Zasto nema tacke?
Toplina.
Otvorenost.
Emocionalna dostupnost.
Moguci brak.
Novi ja je napisao:
Jesam.
Zastao.
Dodao:
A ti?
Poslao.
Telefon je opet zasvijetlio.
Da.
Nasmijao sam se.
Napisao sam:
Da-da.
Odgovor je stigao odmah.
Idiote.
Spustio sam telefon.
I jos sam se smijao.
Te noci nisam mogao odmah zaspati.
To mi se nije svidjelo.
Nemoj pocinjati.
rekao sam sebi.
Ali nisam mislio na njene oci.
Dobro.
Jesam.
Nisam mislio na njen smijeh.
Dobro.
I na njega.
Nisam zamisljao buducnost.
Tu sam se stvarno zaustavio.
Samo sam pomislio:
volio bih je opet vidjeti.
Toliko.
Nista vise.
I cudno je koliko je to
nakon svega
izgledalo veliko.
Ne:
Ona je ta.
Ne:
Ovo je sudbina.
Ne:
Konacno.
Samo:
Volio bih je opet vidjeti.
Mozda ljubav drugi put
ne pocinje vatrom.
Mozda pocinje time
sto covjek napokon nauci
da ne pali cijelu kucu
zbog jedne iskre.
Pred san sam jos jednom
pogledao njeno ime.
Dada.
Da-da.
Dvaput da.
Nasmijao sam se.
Dvaput da za tebe.
rekao sam tiho.
Onda sam se odmah ispravio:
Polako, majstore.
Ugasiо sam svjetlo.
Nisam znao
da li cu tu zenu voljeti.
Nisam znao
hoce li ona voljeti mene.
Nisam znao
hoce li ostati.
I prvi put u zivotu
nisam od neznanja
napravio strah.
Ostavio sam ga tamo.
Otvoreno.
Prazno.
Slobodno.
Mjesto na kojem
se nesto mozda dogodi.
A mozda i ne.
Telefon je jos jednom zasvijetlio.
Nisam ga htio pogledati.
Izdrzao sam skoro cetiri sekunde.
Dada:
Laku noc, ludo.
Napisao sam:
Laku noc.
Zastao.
Obrisao.
Napisao ponovo:
Laku noc, Dada.
Pa jos:
Da-da.
Tri tacke su se pojavile.
Gledao sam ih.
Stara bolest.
Poznati simptom.
Nasmijao sam se.
Dobro.
rekao sam.
Ali ovaj put polako.
Stigao je odgovor:
Vidjet cemo.
Spustio sam telefon.
I prvi put nakon dugo vremena
prazna stolica preko puta mene
nije izgledala prazno.
Nisam na nju posadio Dadu.
To je bilo vazno.
Samo sam pomislio
da bi mi bilo drago
ako jednog dana sama sjedne.
Bez oreola.
Bez sudbine.
Bez moje pomoci.
Samo ona.
Dada.
Da.
Da.
Dvaput da za tebe.
0
Re: Spomenik mojoj frustraciji
Ona koja dodje (pocelo mi je biti lijepo bez razloga.)
Srce je reklo da. Mozak je zatrazio ponavljanje nalaza.
Jesi uvijek ovakav?
Kakav?
Kao da razgovaras sa mnom i jos nekim.
Ne.
Lažes.
Dobro. Jesam.
S kim?
Sa covjekom kojeg pokusavam drzati pod nadzorom.
Poznajem ga?
Bolje da ne.
Opasan?
Za sebe uglavnom.
Dada me gledala.
Vec smo se vidjeli nekoliko puta.
Dovoljno da prestanem brojati.
Nedovoljno da prestanem paziti.
To je, valjda, bio napredak.
Ili novi oblik ludila.
Kod mene je granica uvijek bila administrativno nejasna.
Nije dosla kao odgovor.
To mi je bilo vazno.
Nisam vise postavljao pitanja svemiru.
Svemir ima dovoljno posla.
Nije dosla ni kad sam bio spreman.
Ne znam ni sta to znaci.
Kako izgleda covjek spreman za ljubav?
Okupan?
Odmoran?
Sa urednom dokumentacijom?
Dosla je jednog obicnog dana.
I nastavila dolaziti.
To je bilo mnogo opasnije.
Jer od velikih dolazaka
covjek se zna braniti.
Od malih se navikne.
Hocemo sutra?
Hocemo.
U koliko?
Sedam.
Dobro.
I sutra je dosla u sedam.
Tacno.
Nista posebno.
Samo sto sam ja bio navikao
da od ljubavi ocekujem potrese,
a ova zena je dolazila
na vrijeme.
To me zbunjivalo.
Sta je?
Nista.
Opet.
Dobro.
Navikavam se.
Na sta?
Da ljudi urade ono sto kazu.
Pogledala me.
To je bas tuzno.
Nemoj kvariti. Meni je trenutno romanticno.
Nisam znao kada je pocelo.
To me nerviralo.
Volio sam pocetke.
Tacne trenutke.
Prvi pogled.
Prvi dodir.
Prvu recenicu.
Mjesto zlocina.
Vrijeme smrti razuma.
S njom nije bilo tako.
Jednog dana sam samo shvatio
da znam kako pije kafu.
To me prestravilo.
Bez secera.
rekoh konobaru.
Pogledala me.
Zapamtio si.
Slucajno.
Tri puta?
Imam fotografsko pamcenje za nebitne stvari.
Ja sam nebitna stvar?
Za sada.
Sutnula me ispod stola.
Au.
Slucajno.
Tri puta?
Nasmijala se.
I negdje izmedju njenog smijeha
i bola u potkoljenici
shvatio sam:
radujem joj se.
Nije dobro.
Zasto se stalno uplasis kad ti je lijepo?
Nisam odgovorio.
Evo opet.
Sta?
Odes.
Tu sam.
Nisi.
Bila je u pravu.
Kad bi mi postalo lijepo,
ja bih odmah otisao nekoliko mjeseci unaprijed.
Sta ako ode?
Sta ako se promijeni?
Sta ako sam opet nesto izmislio?
Sta ako ovo nije ona?
Sta ako jeste?
Posebno to posljednje.
Covjek se moze uplasiti
i ostvarenja vlastite zelje.
Jer dok zelis,
sve je savrseno.
Kad dobijes,
morat ces zivjeti s tim.
Dada.
Da.
Opet.
Sta opet?
To tvoje ime.
Sta mu fali?
Previse obecava.
Ja ti nista nisam obecala.
Znam.
Onda?
Zato mi se svidjas.
Pogledala me.
Nije se nasmijala.
To je bio problem.
Kad se ne nasmije,
recenica ostane gola.
I onda moras stajati iza nje.
Stvarno?
Stvarno.
Koliko?
Eto ga.
Staro pitanje.
Opasno.
Nekada bih odgovorio:
Previse.
Jer sam mislio
da je pretjerivanje dokaz iskrenosti.
Sad sam rekao:
Dovoljno da zelim sutra.
Sa mnom?
Da.
Nasmijala se.
Jedno da?
Za sada.
Skrtico.
Prvi put me poljubila
usred moje recenice.
To je bilo nepristojno.
Govorio sam nesto
sto mi se tada cinilo vazno.
Ne sjecam se sta.
To dovoljno govori
koliko je bilo vazno.
Samo se priblizila.
Sta radis?
Usuti.
Ali.
Poljubila me.
Mozak je na trenutak
ostao bez komentara.
Historijski dogadjaj.
Kad se odmaknula,
gledala me.
Sta?
Nista.
Nemoj sad analizirati.
Ne analiziram.
Lazes.
Dobro.
Analiziram malo.
I?
Ponovi eksperiment.
Budalo.
Radi nauke.
Ponovila je.
Nalaz je bio isti.
Te noci sam lezao budan.
Opet.
Ovo vec nije izgledalo dobro.
Nisam mislio na buducnost.
Dobro.
Jesam malo.
Ali nisam vidio vjencanje.
Nisam vidio starost.
Nisam vidio dvije soljice.
Samo sam vidio sljedecu subotu.
To mi je izgledalo dovoljno hrabro.
Onda je mozak rekao:
Pazi.
Srce je reklo:
Znam.
Mozak:
Prosli put si isto—
Srce:
Znam.
Mozak:
Nemoj opet—
Znam.
Prvi put se nisu svadjali.
Obojica su znala
sta se dogodilo prosli put.
Ali nijedan nije znao
sta ce se dogoditi sada.
To je bilo posteno.
Jednog dana nije odgovorila.
Sat vremena.
Dva.
Tri.
Stari mehanizam
upalio se bez pitanja.
Je li ljuta?
Jesam li nesto rekao?
Je li s nekim?
Je li se predomislila?
Je li ovo pocetak kraja?
Otvorio sam nas razgovor.
Procitao zadnju poruku.
Jednom.
Dobro.
Dvaput.
Treći put sam spustio telefon.
Ne.
rekao sam.
Nije bilo lako.
To je vazno reci.
Ljudi vole ozdravljenje
zamisliti kao vrata.
Prodjes kroz njih
i gotovo.
Nije.
Ozdravljenje je vise kao
stari pokvareni alarm.
Ponekad se ukljuci.
Samo vise ne moras
evakuirati cijelu zgradu.
Telefon je zazvonio.
Hej.
Hej.
Izvini. Zaspala sam.
Naravno.
Tri sata moje unutrasnje istrage.
Osumnjiceni:
drugi muskarac,
gubitak interesa,
emocionalno udaljavanje,
sudbina,
Merkur,
djetinjstvo.
Uzrok:
zena spavala.
Sta se smijes?
Nista.
Opet?
Ovaj put stvarno nista.
Jedne veceri sjedila je kod mene.
Bez posebnog razloga.
To mi je bilo novo.
Nisam morao organizirati trenutak.
Nije bilo vina
koje nesto simbolizira.
Nije bilo pjesme
koju cemo jednog dana zvati nasom.
Ona je citala nesto na telefonu.
Ja sam gledao televiziju.
Nismo razgovarali.
Dvadeset minuta.
Mozda pola sata.
I bilo mi je lijepo.
To me pogodilo
vise od poljupca.
Pogledao sam je.
Sta?
Nista.
Kunem ti se, jos jednom reci nista...
Dobro.
Gledam te.
Zasto?
Jer si tu.
To obicno ljudi rade kad dodju.
Znam.
Nije znala
koliko je velika bila ta recenica.
Jer si tu.
Ne:
jer me spasavas.
Ne:
jer si jedina.
Ne:
jer bez tebe ne mogu.
Samo:
jer si tu.
Naslonila je noge na mene.
Smijem?
Vec jesi.
Znaci smijem.
To nije kako pristanak funkcionira.
Skinula ih je.
Dobro.
Pogledao sam prazno mjesto.
Vrati.
Ne.
Dada.
Da?
Vrati noge.
Lijepo zamoli.
Molim te.
Vratila ih je.
Eto.
Sta eto?
Nista.
Pogledala me.
Znas sta?
Sta?
Mislim da ti to nista zapravo znaci sve.
Zasutio sam.
Vidis.
Mozda je bila u pravu.
Kasnije je zaspala.
Na mom kaucu.
Glava malo nezgodno savijena.
Kosa preko lica.
Usta malo otvorena.
Nimalo poetski.
Pogledao sam je.
I tu je dosao pravi ispit.
Jer spavajuca zena
ne moze braniti pravo
da bude obicna.
Mozes joj dodati sta hoces.
Njeznost.
Sudbinu.
Vjecnost.
Mozes od nacina na koji dise
napraviti dokaz
da vas je svemir spojio.
Osjetio sam kako se u meni
otvaraju stara vrata.
Samo malo.
Dovoljno da kroz njih proviri
ona stara potreba:
Napravi od ovoga nesto veliko.
Pogledao sam Dadu.
Spavala je.
Malo je hrkala.
Vrata su se zatvorila.
Hvala ti, Boze,
na hrkanju.
Pokrio sam je.
Probudio sam je.
Hej.
Hm?
Idi u krevet.
Ne mogu.
Zasto?
Spavam.
To vidim.
Otvorila je jedno oko.
Dodji i ti.
Tu je bilo nesto.
Ne poziv u krevet.
Nego ono i ti.
Malo mjesto
napravljeno za mene.
Bez obecanja.
Bez ugovora.
Bez vjecnosti.
Samo nekoliko sati
iste noci.
Legao sam kraj nje.
Okrenula mi je ledja.
Laku noc.
Dada.
Hm?
Da-da.
Ako to jos jednom kazes, spavat ces na kaucu.
Razumijem.
Tisina.
Dada?
Sta?!
Laku noc.
Budalo.
Znam.
Nisam odmah zaspao.
Slusao sam njeno disanje.
Nekada bih u tom zvuku
vec cuo buducnost.
Ovaj put nisam.
Nisam znao
koliko ce trajati.
Nisam znao
hoce li me povrijediti.
Nisam znao
hocu li ja povrijediti nju.
Nisam znao
hocemo li jednog dana
sjediti za istim stolom
kao dvoje stranaca.
I nisam pokusao znati.
Samo sam pomjerio ruku.
Nasao njenu.
U snu mi je stisnula prste.
Srce je reklo:
Vidis?
Mozak se pripremio
za predavanje.
Zaustavio sam obojicu.
Pssst.
Dosta.
Nije znak.
Nije obecanje.
Nije dokaz.
To je samo njena ruka
u mojoj.
Veceras.
I mozda je upravo to
najvise sto covjek ikada stvarno ima.
Ne vjecnost.
Ne sudbinu.
Ne garanciju.
Nego nekoga
ko ti u mraku
stisne ruku
dok spava.
Ujutro sam se probudio prvi.
Dada je jos spavala.
Gledao sam je.
Ovoga puta nisam provjeravao oreol.
Vec sam znao da ga nema.
Imala je razmazanu sminku
ispod jednog oka.
Kosu na sve strane.
I trag jastuka na obrazu.
Savrseno.
Ne ona.
Situacija.
Jer prvi put nisam gledao zenu
i pitao:
Sta mogu napraviti od tebe?
Pitao sam:
Ko si ti?
I nisam odgovorio umjesto nje.
To je bila razlika.
Mozda najveca.
Otvorila je oci.
Sta me gledas?
Upoznajem te.
Dok spavam?
Najsigurnije je.
I?
Za sada dobro.
Zatvorila je oci.
Nakon nekoliko sekundi rekla je:
Hej.
Sta?
Jos sam tu.
Nisam znao
je li to rekla meni,
sebi,
ili samo zato sto joj se nije ustajalo.
Nekada bih birao
najljepsu mogucu verziju.
Ovaj put nisam birao.
Samo sam joj stisnuo ruku.
Znam.
I prvi put mi nije trebalo
da „jos sam tu“
znaci
„zauvijek cu ostati.“
Bilo je dovoljno
da znaci upravo ono sto je rekla:
jos sam tu.
Za jutros,
sasvim dovoljno.
Srce je reklo da. Mozak je zatrazio ponavljanje nalaza.
Jesi uvijek ovakav?
Kakav?
Kao da razgovaras sa mnom i jos nekim.
Ne.
Lažes.
Dobro. Jesam.
S kim?
Sa covjekom kojeg pokusavam drzati pod nadzorom.
Poznajem ga?
Bolje da ne.
Opasan?
Za sebe uglavnom.
Dada me gledala.
Vec smo se vidjeli nekoliko puta.
Dovoljno da prestanem brojati.
Nedovoljno da prestanem paziti.
To je, valjda, bio napredak.
Ili novi oblik ludila.
Kod mene je granica uvijek bila administrativno nejasna.
Nije dosla kao odgovor.
To mi je bilo vazno.
Nisam vise postavljao pitanja svemiru.
Svemir ima dovoljno posla.
Nije dosla ni kad sam bio spreman.
Ne znam ni sta to znaci.
Kako izgleda covjek spreman za ljubav?
Okupan?
Odmoran?
Sa urednom dokumentacijom?
Dosla je jednog obicnog dana.
I nastavila dolaziti.
To je bilo mnogo opasnije.
Jer od velikih dolazaka
covjek se zna braniti.
Od malih se navikne.
Hocemo sutra?
Hocemo.
U koliko?
Sedam.
Dobro.
I sutra je dosla u sedam.
Tacno.
Nista posebno.
Samo sto sam ja bio navikao
da od ljubavi ocekujem potrese,
a ova zena je dolazila
na vrijeme.
To me zbunjivalo.
Sta je?
Nista.
Opet.
Dobro.
Navikavam se.
Na sta?
Da ljudi urade ono sto kazu.
Pogledala me.
To je bas tuzno.
Nemoj kvariti. Meni je trenutno romanticno.
Nisam znao kada je pocelo.
To me nerviralo.
Volio sam pocetke.
Tacne trenutke.
Prvi pogled.
Prvi dodir.
Prvu recenicu.
Mjesto zlocina.
Vrijeme smrti razuma.
S njom nije bilo tako.
Jednog dana sam samo shvatio
da znam kako pije kafu.
To me prestravilo.
Bez secera.
rekoh konobaru.
Pogledala me.
Zapamtio si.
Slucajno.
Tri puta?
Imam fotografsko pamcenje za nebitne stvari.
Ja sam nebitna stvar?
Za sada.
Sutnula me ispod stola.
Au.
Slucajno.
Tri puta?
Nasmijala se.
I negdje izmedju njenog smijeha
i bola u potkoljenici
shvatio sam:
radujem joj se.
Nije dobro.
Zasto se stalno uplasis kad ti je lijepo?
Nisam odgovorio.
Evo opet.
Sta?
Odes.
Tu sam.
Nisi.
Bila je u pravu.
Kad bi mi postalo lijepo,
ja bih odmah otisao nekoliko mjeseci unaprijed.
Sta ako ode?
Sta ako se promijeni?
Sta ako sam opet nesto izmislio?
Sta ako ovo nije ona?
Sta ako jeste?
Posebno to posljednje.
Covjek se moze uplasiti
i ostvarenja vlastite zelje.
Jer dok zelis,
sve je savrseno.
Kad dobijes,
morat ces zivjeti s tim.
Dada.
Da.
Opet.
Sta opet?
To tvoje ime.
Sta mu fali?
Previse obecava.
Ja ti nista nisam obecala.
Znam.
Onda?
Zato mi se svidjas.
Pogledala me.
Nije se nasmijala.
To je bio problem.
Kad se ne nasmije,
recenica ostane gola.
I onda moras stajati iza nje.
Stvarno?
Stvarno.
Koliko?
Eto ga.
Staro pitanje.
Opasno.
Nekada bih odgovorio:
Previse.
Jer sam mislio
da je pretjerivanje dokaz iskrenosti.
Sad sam rekao:
Dovoljno da zelim sutra.
Sa mnom?
Da.
Nasmijala se.
Jedno da?
Za sada.
Skrtico.
Prvi put me poljubila
usred moje recenice.
To je bilo nepristojno.
Govorio sam nesto
sto mi se tada cinilo vazno.
Ne sjecam se sta.
To dovoljno govori
koliko je bilo vazno.
Samo se priblizila.
Sta radis?
Usuti.
Ali.
Poljubila me.
Mozak je na trenutak
ostao bez komentara.
Historijski dogadjaj.
Kad se odmaknula,
gledala me.
Sta?
Nista.
Nemoj sad analizirati.
Ne analiziram.
Lazes.
Dobro.
Analiziram malo.
I?
Ponovi eksperiment.
Budalo.
Radi nauke.
Ponovila je.
Nalaz je bio isti.
Te noci sam lezao budan.
Opet.
Ovo vec nije izgledalo dobro.
Nisam mislio na buducnost.
Dobro.
Jesam malo.
Ali nisam vidio vjencanje.
Nisam vidio starost.
Nisam vidio dvije soljice.
Samo sam vidio sljedecu subotu.
To mi je izgledalo dovoljno hrabro.
Onda je mozak rekao:
Pazi.
Srce je reklo:
Znam.
Mozak:
Prosli put si isto—
Srce:
Znam.
Mozak:
Nemoj opet—
Znam.
Prvi put se nisu svadjali.
Obojica su znala
sta se dogodilo prosli put.
Ali nijedan nije znao
sta ce se dogoditi sada.
To je bilo posteno.
Jednog dana nije odgovorila.
Sat vremena.
Dva.
Tri.
Stari mehanizam
upalio se bez pitanja.
Je li ljuta?
Jesam li nesto rekao?
Je li s nekim?
Je li se predomislila?
Je li ovo pocetak kraja?
Otvorio sam nas razgovor.
Procitao zadnju poruku.
Jednom.
Dobro.
Dvaput.
Treći put sam spustio telefon.
Ne.
rekao sam.
Nije bilo lako.
To je vazno reci.
Ljudi vole ozdravljenje
zamisliti kao vrata.
Prodjes kroz njih
i gotovo.
Nije.
Ozdravljenje je vise kao
stari pokvareni alarm.
Ponekad se ukljuci.
Samo vise ne moras
evakuirati cijelu zgradu.
Telefon je zazvonio.
Hej.
Hej.
Izvini. Zaspala sam.
Naravno.
Tri sata moje unutrasnje istrage.
Osumnjiceni:
drugi muskarac,
gubitak interesa,
emocionalno udaljavanje,
sudbina,
Merkur,
djetinjstvo.
Uzrok:
zena spavala.
Sta se smijes?
Nista.
Opet?
Ovaj put stvarno nista.
Jedne veceri sjedila je kod mene.
Bez posebnog razloga.
To mi je bilo novo.
Nisam morao organizirati trenutak.
Nije bilo vina
koje nesto simbolizira.
Nije bilo pjesme
koju cemo jednog dana zvati nasom.
Ona je citala nesto na telefonu.
Ja sam gledao televiziju.
Nismo razgovarali.
Dvadeset minuta.
Mozda pola sata.
I bilo mi je lijepo.
To me pogodilo
vise od poljupca.
Pogledao sam je.
Sta?
Nista.
Kunem ti se, jos jednom reci nista...
Dobro.
Gledam te.
Zasto?
Jer si tu.
To obicno ljudi rade kad dodju.
Znam.
Nije znala
koliko je velika bila ta recenica.
Jer si tu.
Ne:
jer me spasavas.
Ne:
jer si jedina.
Ne:
jer bez tebe ne mogu.
Samo:
jer si tu.
Naslonila je noge na mene.
Smijem?
Vec jesi.
Znaci smijem.
To nije kako pristanak funkcionira.
Skinula ih je.
Dobro.
Pogledao sam prazno mjesto.
Vrati.
Ne.
Dada.
Da?
Vrati noge.
Lijepo zamoli.
Molim te.
Vratila ih je.
Eto.
Sta eto?
Nista.
Pogledala me.
Znas sta?
Sta?
Mislim da ti to nista zapravo znaci sve.
Zasutio sam.
Vidis.
Mozda je bila u pravu.
Kasnije je zaspala.
Na mom kaucu.
Glava malo nezgodno savijena.
Kosa preko lica.
Usta malo otvorena.
Nimalo poetski.
Pogledao sam je.
I tu je dosao pravi ispit.
Jer spavajuca zena
ne moze braniti pravo
da bude obicna.
Mozes joj dodati sta hoces.
Njeznost.
Sudbinu.
Vjecnost.
Mozes od nacina na koji dise
napraviti dokaz
da vas je svemir spojio.
Osjetio sam kako se u meni
otvaraju stara vrata.
Samo malo.
Dovoljno da kroz njih proviri
ona stara potreba:
Napravi od ovoga nesto veliko.
Pogledao sam Dadu.
Spavala je.
Malo je hrkala.
Vrata su se zatvorila.
Hvala ti, Boze,
na hrkanju.
Pokrio sam je.
Probudio sam je.
Hej.
Hm?
Idi u krevet.
Ne mogu.
Zasto?
Spavam.
To vidim.
Otvorila je jedno oko.
Dodji i ti.
Tu je bilo nesto.
Ne poziv u krevet.
Nego ono i ti.
Malo mjesto
napravljeno za mene.
Bez obecanja.
Bez ugovora.
Bez vjecnosti.
Samo nekoliko sati
iste noci.
Legao sam kraj nje.
Okrenula mi je ledja.
Laku noc.
Dada.
Hm?
Da-da.
Ako to jos jednom kazes, spavat ces na kaucu.
Razumijem.
Tisina.
Dada?
Sta?!
Laku noc.
Budalo.
Znam.
Nisam odmah zaspao.
Slusao sam njeno disanje.
Nekada bih u tom zvuku
vec cuo buducnost.
Ovaj put nisam.
Nisam znao
koliko ce trajati.
Nisam znao
hoce li me povrijediti.
Nisam znao
hocu li ja povrijediti nju.
Nisam znao
hocemo li jednog dana
sjediti za istim stolom
kao dvoje stranaca.
I nisam pokusao znati.
Samo sam pomjerio ruku.
Nasao njenu.
U snu mi je stisnula prste.
Srce je reklo:
Vidis?
Mozak se pripremio
za predavanje.
Zaustavio sam obojicu.
Pssst.
Dosta.
Nije znak.
Nije obecanje.
Nije dokaz.
To je samo njena ruka
u mojoj.
Veceras.
I mozda je upravo to
najvise sto covjek ikada stvarno ima.
Ne vjecnost.
Ne sudbinu.
Ne garanciju.
Nego nekoga
ko ti u mraku
stisne ruku
dok spava.
Ujutro sam se probudio prvi.
Dada je jos spavala.
Gledao sam je.
Ovoga puta nisam provjeravao oreol.
Vec sam znao da ga nema.
Imala je razmazanu sminku
ispod jednog oka.
Kosu na sve strane.
I trag jastuka na obrazu.
Savrseno.
Ne ona.
Situacija.
Jer prvi put nisam gledao zenu
i pitao:
Sta mogu napraviti od tebe?
Pitao sam:
Ko si ti?
I nisam odgovorio umjesto nje.
To je bila razlika.
Mozda najveca.
Otvorila je oci.
Sta me gledas?
Upoznajem te.
Dok spavam?
Najsigurnije je.
I?
Za sada dobro.
Zatvorila je oci.
Nakon nekoliko sekundi rekla je:
Hej.
Sta?
Jos sam tu.
Nisam znao
je li to rekla meni,
sebi,
ili samo zato sto joj se nije ustajalo.
Nekada bih birao
najljepsu mogucu verziju.
Ovaj put nisam birao.
Samo sam joj stisnuo ruku.
Znam.
I prvi put mi nije trebalo
da „jos sam tu“
znaci
„zauvijek cu ostati.“
Bilo je dovoljno
da znaci upravo ono sto je rekla:
jos sam tu.
Za jutros,
sasvim dovoljno.
0
Re: Spomenik mojoj frustraciji
Ovaj put polako
Problem sa „polako“ je sto srce nema sat.
Sta smo mi?
Eto.
Pitanje.
Cetiri rijeci
od kojih odraslom covjeku
odjednom treba voda.
Kako mislis?
Lijepo. Sta smo mi?
Pogledao sam Dadu.
Trenutno sjedimo.
Vidi stvarno.
Pitala si sta smo trenutno.
Znas sta pitam.
Znao sam.
Naravno da sam znao.
Samo sam kupovao vrijeme.
Stara navika.
Nekada sam zurio
da odnosu dam ime.
Sad sam se bojao imena
kao da ce ono sto nazovem
odmah dobiti rok trajanja.
Dobro.
rekoh.
Svidjas mi se.
I ti meni.
Volim kad si tu.
I ja.
Nedostajes mi kad nisi.
Pogledala me.
To vec zvuci ozbiljnije.
Zato sam stao.
Nasmijala se.
Nisam htio zuriti.
To sam sebi obecao.
Ovaj put polako.
Bez velikih rijeci.
Bez vjecnosti.
Bez:
nikad nisam ovako.
Bez:
ti si drugacija.
Bez:
osjecam kao da te poznajem cijeli zivot.
Posebno bez toga.
Ako nekoga poznajes tri mjeseca,
ne poznajes ga cijeli zivot.
Poznajes ga tri mjeseca.
Matematika je ponekad
najbolji lijek protiv romantike.
Ali onda se dogodila glupost.
Nije bila tu.
I nedostajala mi je.
Ne dramaticno.
Nisam gledao kroz prozor
dok kisa udara po staklu.
Nije ni padala kisa.
Bio je sasvim pristojan dan.
Otvorio sam frizider.
Vidio njen jogurt.
I pomislio:
Dada.
Zatvorio frizider.
Otvorio ga opet.
Jogurt je jos bio tamo.
Bezobrazno.
Nemoj.
rekao sam.
Jogurt nije odgovorio.
Pametniji od mene.
Nazvala je.
Sta radis?
Svjedocim protiv jogurta.
Molim?
Nista.
Opet tvoje nista.
Nedostajes mi.
Tisina.
Eto.
Izletjelo.
Bez pripreme.
Bez komisije.
Bez saglasnosti mozga.
Sta si rekao?
Sad se moglo pobjeci.
Rekao sam da mi nedostajes.
Znam. Htjela sam da ponovis.
Zasto?
Lijepo mi je.
Zasutio sam.
Hej.
Tu sam.
Je li ti sad neugodno?
Strasno.
Dobro.
Kako dobro?
Znaci da je istina.
Nedostajala mi je.
Ta jednostavna cinjenica
napravila je vise problema
nego sto bi trebala.
Jer covjek koji je jednom
izgubio sebe u nekome
ne vjeruje odmah
ni vlastitoj njeznosti.
Svaku emociju pregleda.
Odakle si?
Kamo ides?
Koliko ostajes?
Imas li skrivene namjere?
Ljubav mi je nekada ulazila
bez kontrole.
Sad je morala pokazati dokumente.
Zasto me nikad ne pitas gdje sam bila?
Trebao bih?
Ne.
Onda dobro.
Ali zanima li te?
Zanima.
Pa?
Ako hoces, reci ces.
Gledala me.
Ti meni vjerujes?
Nisam odmah odgovorio.
Ne zato sto nisam.
Nego zato sto sam prvi put shvatio
da povjerenje nije ono:
znam da me nikada neces povrijediti.
To niko ne zna.
Povjerenje je mozda:
znam da mozes.
I ipak necu provesti zivot
pokusavajuci to sprijeciti.
Da.
rekoh.
Vjerujem ti.
Tek tako?
Ne.
Kako onda?
Svjesno.
Jedne veceri smo se posvadjali.
Konacno.
Vec sam se bio zabrinuo.
Ti mene uopste ne slusas.
Slusam.
Sta sam rekla?
Katastrofalno pitanje.
Znao sam temu.
Otprilike.
Rekla si...
Pogledala me.
Nemoj.
Dobro.
Nisam slusao.
Znam.
Izvini.
Nemoj mi odmah izvini samo da zavrsimo.
Eto.
Nije htjela mir.
Htjela je da razumijem.
To je bilo mnogo napornije.
Dobro. Reci ponovo.
Necu.
Dada.
Ne.
Molim te.
Sad slusaj prvi put.
I rekla je.
Sporije.
Ljutito.
Bez ljepote.
Bez njeznosti.
Bez one zene
koju bih mogao lako voljeti.
I dok je govorila
primijetio sam nesto cudno.
Nije mi se manje svidjala.
To me skoro uplasilo.
Nekada sam mislio
da prava zena nece rusiti sliku
koju imam o njoj.
Sad sam shvatio:
prava zena je upravo ona
koja je stalno rusi.
Jer slika ne govori:
Ne slazes me.
Slika nema los dan.
Slika nije nepravedna.
Slika ne kasni.
Ne hrce.
Ne zaboravlja.
Ne naljuti se
kad si uvjeren da si u pravu.
Covjek sve to radi.
Dada je, srecom,
bila prilicno talentovana
za dokazivanje da je covjek.
Jesi ljut?
Jesam.
Na mene?
Na koga cu? Na postara?
Dobro.
Sta dobro?
Prvi put si ljut na mene.
I?
I jos si tu.
Zasutio sam.
Nisam razumio
zasto me ta recenica pogodila.
Onda jesam.
Jer nekada je svaka pukotina
znacila kraj.
Ako nije savrseno,
onda nije to.
Ako boli,
pogresno je.
Ako se razocaras,
ljubav je nestala.
A mozda ljubav pocinje
upravo poslije prvog razocaranja.
Kad vidis nesto
sto ti se ne svidja
i ne moras odmah
ni pobjeci
ni objasniti sebi
da je zapravo predivno.
Mozes samo reci:
ovo mi se ne svidja.
I ostati.
Dada.
Sta?
Jos sam ljut.
Dobro.
Ali dodji ovamo.
Ne.
Zasto?
Jer si ljut.
Pa?
Ne mozes biti ljut i grliti me.
Ko je to propisao?
Razmislila je.
Dobro.
Prisla je.
Zagrlio sam je.
Jos si ljut?
Jesam.
Budalo.
I ti mene nerviras.
To nije isto.
Veceras jest.
Nasmijala se u moje rame.
I ja sam.
Problem nije nestao.
To mi se svidjelo.
Nismo ga pretvorili
u dokaz velike ljubavi.
Nismo ga ni zakopali.
Samo smo bili dvoje ljudi
koji se trenutno ne razumiju potpuno
i ipak stoje
jedno kraj drugog.
Jednog jutra ostavila je cetkicu za zube.
Namjerno ili slucajno,
nisam znao.
Gledao sam je.
Mala stvar.
Plasticna.
Plava.
Opasna.
Nekada bih od cetkice
napravio zajednicku adresu.
Sad sam je samo stavio
u casu.
Pored svoje.
Odmaknuo se.
Pogledao.
Dvije cetkice.
Smiri se.
rekao sam.
Ali nisam sklonio njenu.
To je bilo dovoljno.
Kasnije me pitala:
Jesi vidio cetkicu?
Jesam.
I?
Sta i?
Nista nisi rekao.
Sta sam trebao?
Ne znam.
Dobrodosla, cetkice?
Nasmijala se.
Budalo.
Je li ostaje?
Pogledala me.
Ako smije.
To vise nije bilo pitanje
o cetkici.
Oboje smo znali.
Pogledao sam je.
I tu sam mogao reci:
Zauvijek.
Stara rijec.
Velika.
Lijepa.
Potpuno beskorisna.
Umjesto toga rekao sam:
Za sada ima svoje mjesto.
Nasmijala se.
Skrtico.
Polako.
Ali nisam isao polako.
Ne stvarno.
Dani jesu.
Srce nije.
To sam shvatio jedne veceri
dok je pricala neku potpuno nebitnu pricu.
Nisam ni zapamtio o cemu.
Gledao sam joj ruke
dok objasnjava.
Nacin na koji se naljuti
na detalj koji nikome drugom
nije vazan.
Kako se sama sebi nasmije
kad shvati da pretjeruje.
I odjednom sam znao.
Bez munje.
Bez muzike.
Bez Boga koji otvara nebo
i pokazuje prstom:
OVA.
Samo sam znao.
Volim ovu zenu.
Srce nije pitalo
je li vrijeme.
Nije provjerilo
koliko se poznajemo.
Nije trazilo moje odobrenje.
Samo je napravilo ono
sto sam mu mjesecima branio.
Sta me gledas?
Eto opet.
To pitanje.
Dada.
Da?
Mogao sam reci.
Tri rijeci.
Stajale su tu.
I nisam.
Sta?
Imas nesto ovdje.
Pokazao sam joj obraz.
Obrisala ga.
Nema nista.
Sad nema.
Pogledala me sumnjicavo.
Ti si cudan veceras.
Znam.
Nisam joj rekao.
Ne jos.
Ne zato sto nisam bio siguran.
Bio sam.
Upravo zato.
Nekada sam velike rijeci
govorio prerano
jer sam njima pokusavao
napraviti osjecaj stvarnim.
Ovaj put je osjecaj
vec bio stvaran.
Nije mu trebala reklama.
Te noci je zaspala kraj mene.
Ja nisam.
Naravno.
Gledao sam u plafon.
Eto.
rekoh sebi.
Sta sad?
Nista.
To je bio najcudniji odgovor.
Volis je.
Dobro.
I?
Nista.
Sutra ustani.
Napravi kafu.
Idi po hljeb.
Pitaj je je li dobro spavala.
Ljubav nije naredjenje
da odmah promijenis cijeli zivot.
Mozda je samo nova cinjenica
u njemu.
Kao da je cetvrtak.
Kao da pada kisa.
Kao da volis Dadu.
Ujutro je sjedila za stolom.
Rascupana.
Pospana.
Drzala soljicu objema rukama.
Sta?
Opet me gledas.
Znam.
Zasto?
Sjeo sam preko puta nje.
Sad sam mogao reci.
Ali prije nego sto sam stigao,
ona je rekla:
Volim te.
Tisina.
Mozak se ugasio.
Srce, prvi put u zivotu,
nije napravilo predstavu.
Samo je bilo tamo.
Sta?
rekoh.
Od svih mogucih odgovora.
Rekla sam da te volim.
Znam.
Pa sto kazes sta?
Provjeravam jesam li dobro cuo.
I?
Pogledao sam je.
Nije imala oreol.
Kosa joj je bila katastrofa.
Na stolu su bile mrvice.
Kafa se hladila.
Negdje vani
kamion je isao unazad
i pistao.
Nimalo prikladna scena
za veliku ljubav.
Savrseno.
I ja tebe.
Nasmijala se.
Koliko?
Opet to pitanje.
Ovoga puta nisam rekao
previse.
Nisam rekao zauvijek.
Nisam rekao vise od svega.
Pruzio sam ruku preko stola.
Uzela ju je.
Dovoljno.
Za sta?
Pogledao sam nase ruke.
Da vidimo.
Opet tvoje polako?
Da.
Koliko polako?
Razmislio sam.
Onoliko koliko treba.
Za sta?
Da te ne prestanem gledati
zato sto sam jednom pomislio
da te vec znam.
Nije rekla nista.
Samo mi je malo jace
stisnula ruku.
I tada sam shvatio:
polako ne znaci
voljeti manje.
Ne znaci drzati jedno stopalo
pred vratima.
Ne znaci cuvati pola srca
za slucaj pozara.
Polako znaci:
ne trcati ispred covjeka
kojeg volis.
Ne izmisljati sutra
dok on jos govori danas.
Ne traziti vjecnost
kao dokaz da je ovaj trenutak stvaran.
Nego ici pored njega.
Korak po korak.
Dok ide.
Dada.
Da.
Da.
Nasmijala se.
Opet dvaput.
Ovaj put znam na sta.
Na sta?
Privukao sam je sebi.
Na danas.
I drugo?
Pogledao sam je.
Na sutra.
Prekosutra?
Ne pretjeruj.
Sutnula me ispod stola.
Au.
Slucajno.
Opet?
Da.
Nasmijao sam se.
Dobro.
Sutra cemo vidjeti za prekosutra.
Ovaj put polako.
0
Re: Spomenik mojoj frustraciji
Kad ostane (i sa onom glupom vestom)
Nakon sto smo rekli
ono veliko volim te,
nije se dogodilo nista veliko.
Sunce je izaslo.
Kafa se ohladila.
Ona je ostavila kasiku
na pogresnoj strani sudopera.
Ja sam je premjestio.
Bez simbolike.
To mi se svidjelo.
Nekada sam mislio
da ljubav poslije priznanja
mora postati veca.
Kod nas je postala
obicnija.
I, cudno,
upravo zato ozbiljnija.
Jednog dana dosla je
u nekoj vesti.
Obicnoj.
Pomalo glupoj.
Nije joj posebno stajala.
Gledao sam je.
Sta gledas?
Vestu.
Sta joj fali?
Nista.
Onda?
Ne svidja mi se.
Pogledala me.
Molim?
Vesta.
Dobro si rekao.
Nasmijala se.
Bas ti je ruzna?
Malo.
Da je skinem?
Ne.
Zasto?
Nisam odmah znao.
A onda jesam.
Drago mi je.
Sta ti je drago?
Sto mi se ne svidja.
Sad me vec gledala
kao covjeka kojem treba pomoc.
Ti si stvarno cudan.
Znam.
U prethodnim mjesecima
sam mnogo razmisljao
o tome kako stvarna zena
stalno kvari sliku
koju covjek napravi od nje.
Govorio sam sebi:
slika nema los dan.
Slika se ne ljuti.
Ne proturjeci.
Ne hrce.
Ne ostavlja stvari gdje im nije mjesto.
Sve sam to razumio.
Teoretski.
Ali teorija je laka.
Onda jednog dana
pred tobom sjedne zena
koju volis
u glupoj vesti.
I eto ispita.
Nekada bih se prepao
svake stvari
koja mi se na zeni ne svidja.
Kao da ljubav mora poceti
savrsenstvom
i nastaviti savrsenstvom
da bi imala pravo trajati.
Kao da je jedna ruzna vesta
mogla dokazati
da sam pogrijesio zenu.
Ili jos gore:
nekada bih vestu
u svojoj glavi popravio.
Rekao bih sebi
da joj zapravo divno stoji.
Da je posebna.
Da bas ta vesta
govori nesto o njenoj dusi.
Covjek koji idealizira
nije sposoban ni ruznu vestu
ostaviti na miru.
Odmah joj da simboliku.
Ovaj put nisam.
Gledao sam vestu.
Bila je ruzna.
Gledao sam zenu.
Nije.
Jos vaznije:
vesta mi se nije svidjela.
Zena jeste.
Nisam morao
pomiriti te dvije stvari.
Mogle su zajedno postojati.
To mi je bilo novo.
Jos gledas.
Da.
Hoces da je bacim?
Ne.
Pa ruzna ti je.
Jeste.
Onda?
Ti nisi.
Zakolutala je ocima.
Boze, kakav kompliment.
Napredujem.
Polako.
Nasmijao sam se.
Eto nje.
Moja rijec
vracena meni.
Kasnije je skinula vestu
i bacila je preko stolice.
Ostala je tamo cijelu noc.
Ujutro sam je vidio
prije nego nju.
Glupa vesta.
I prvi put sam shvatio
koliko sam se promijenio.
Nekada bih trazio
predmet koji mirise na zenu.
Trag.
Simbol.
Dokaz.
Nesto cemu bih mogao
dati znacenje.
Sad je preko stolice
visjela ruzna vesta.
Nije predstavljala nista.
Samo je Dada
sinoc bila ovdje.
To je bilo dovoljno.
Problem je sto ljudi,
kad ostanu dovoljno dugo,
pocnu ostavljati stvari.
Prvo cetkicu.
Onda kremu.
Punjač.
Majicu.
Carape.
Pola police.
Jednog dana otvoris ormar
i shvatis da vise
ne zivis sam.
Sta radis?
Brojim okupacione snage.
Sta?
Tri majice. Farmerice. Dvije veste.
Hoces da ih odnesem?
Rekla je kroz smijeh.
Ali nesto u meni
odmah se steglo.
Ne.
Prebrzo.
Pogledala me.
Dobro.
Mislim... mogu ostati.
Znam.
Moze stati jos.
Nasmijala se.
Polako.
Nemoj zloupotrebljavati moju terapiju.
Nije bilo trenutka
u kojem je ostala.
To sam tek kasnije shvatio.
Nije jednog jutra rekla:
Od danas zivim ovdje.
Samo je sve cesce
bila tu.
Onda je prestala
nositi neke stvari kuci.
Onda je kupovala jogurt
za nas.
Onda sam znao
koji sampon treba uzeti
ako ga nestane.
I jednog dana
nisam znao
kad je posljednji put
otisla.
Sta cemo veceras?
Nista.
Opet?
Sta bi ti?
Ne znam.
Onda nista.
Sjedili smo.
Televizor.
Dvije soljice.
Njene noge preko mojih.
Nista se nije dogadjalo.
Nekada bih se uplasio.
Gdje je uzbudjenje?
Gdje su leptirici?
Jesmo li se ohladili?
Je li ovo kraj?
Covjek koji je navikao
na emocionalne pozare
dugo misli
da je mir
samo nedostatak vatre.
Trebalo mi je vremena
da shvatim:
mozda kuca upravo ovako izgleda
kad ne gori.
Naravno,
nije uvijek bilo mirno.
Jednom smo se posvadjali
oko kese za smece.
Da.
Kese.
Ne ljubomore.
Ne prevare.
Ne velikih tajni.
Kese.
Rekla sam ti da je izneses.
Izbacit cu.
To si rekao jutros.
Pa?
Sad je vecer.
Vidim.
Onda?
Nece pobjeci.
Pogledala me.
Tu sam znao.
Pogresan odgovor.
Ne radi se o kesi.
Naravno da se nije radilo o kesi.
Nikad se ne radi o kesi.
Odjednom se radilo
o tome slusam li je.
Postujem li je.
Uzima li ona sve na sebe.
Jesam li prisutan.
U jednom trenutku
sam ozbiljno razmisljao
da iznesem i sebe
zajedno sa smecem.
Pretjerujes.
rekao sam.
Tisina.
Druga greska.
Dobro.
rekla je.
To dobro
nije bilo dobro.
Dada.
Nista.
Nemoj sad ti moje nista.
Vidis kako je?
Sta?
Kad neko kaze nista.
Dobro.
Zasluzio sam.
Otisla je u drugu sobu.
I odmah se javio
stari glas.
Eto.
Pocelo je.
Sad ce sve krenuti nizbrdo.
Poznavao sam ga.
Godinama je od svakog problema
pravio presudu.
Ako se volimo,
ne bi trebalo biti ovako.
Glupost.
Ako se volimo,
bit ce ponekad upravo ovako.
Jer ljubav ne uklanja
dvoje razlicitih ljudi.
Samo ih stavi
u isti stan.
Dovoljno komplikovano.
Otvorio sam vrata.
Sjedila je na krevetu.
Sta hoces?
Dosao sam.
Vidim.
Jos si ljuta?
Jesam.
Dobro.
Sta dobro?
Ne znam sta drugo da kazem.
Probaj izvini.
Izvini.
Za sta?
Mrzim dodatna pitanja.
Za kesu.
Pogled.
Ne.
Za to sto te nisam slusao.
Malo bolje.
I za ono pretjerujes.
Tisina.
I?
Nemam vise.
Skoro se nasmijala.
Ali nije.
Profesionalac.
Iznesi smece.
Sad?
Pogled.
Idem.
Kad sam se vratio,
jos je bila tamo.
Ta sitnica me pogodila
vise nego sto sam htio priznati.
Jos je bila ljuta.
Ali bila je tu.
Prije bih pomislio
da ljubav dokazuje
onaj ko se vise ne ljuti.
Sad sam prvi put pomislio:
mozda je ljubav
i kad se ljutis
a ne odlazis.
Nekoliko mjeseci kasnije
posvadjali smo se ozbiljnije.
Bez kese.
Bez smijeha.
Rekao sam nesto
sto nisam trebao.
Ona isto.
Postoje recenice
koje izgovoris u ljutnji
i cim izadju
zelis ih uhvatiti
i vratiti u usta.
Ne moze.
Rijeci nemaju rikverc.
Sjedili smo
na suprotnim krajevima sobe.
Prvi put sam pomislio:
mozda necemo uspjeti.
Boljelo je.
Ali nisam rekao:
Znao sam.
Nisam uzeo proslost
i stavio je Dadi na ledja.
Ona nije bila
ona prije nje.
Ovo nije bila
ona ljubav.
A ja vise nisam bio
onaj covjek.
Sta cemo sad?
pitala je.
Ne znam.
Uvijek ne znas.
Ali mogu ostati
dok ne saznam.
Pogledala me.
To je trebalo biti romanticno?
Malo.
Nije.
Dobro.
Tisina.
Onda je rekla:
I ja.
Sta?
Ostajem.
Nije rekla zauvijek.
Hvala joj.
Zauvijek je prevelika rijec
za ljude koji jos nisu
ni vecerali.
Rekla je samo:
Ostajem.
Za ovu svadju.
Za ovu noc.
Za jos jedan razgovor.
Ponekad je to
mnogo ozbiljnije
od vjecnosti.
Jednog jutra
opet je obukla onu vestu.
Ne.
rekao sam.
Sta ne?
To.
Sta joj fali?
Jos uvijek sve.
Namjerno se okrenula
preda mnom.
Lijepa sam?
Ti da.
A vesta?
Krivicno djelo.
Onda cu je cesce nositi.
To je emocionalno nasilje.
Nasmijala se.
I tako je glupa vesta
postala nasa.
Ne zato sto mi se
pocela svidjati.
Nikad nije.
To je bilo vazno.
Nisam morao zavoljeti vestu
da bih volio zenu koja je nosi.
Mozda ljubav tako raste.
Ne samo od velikih stvari.
Nego od recenica
koje niko drugi ne razumije.
Od predmeta
koji nemaju vrijednost.
Od ruzne veste.
Od pogresno skuhane kafe.
Od nacina na koji neko
ostavlja vrata ormara otvorena
iako si mu sto puta rekao
da ih zatvori.
Od svadje
koju ste prezivjeli.
Od toga sto sutradan
opet pitas:
Hoces kafu?
i neko odgovori:
Hocu.
Jednog jutra gledao sam je
kako spava.
Misterija je uglavnom nestala.
Znao sam hrkanje.
Znao sam kosu.
Znao sam trag jastuka.
Znao sam kako izgleda
kad je nervozna.
Znao sam sta ce reci
prije nego sto kaze.
I tu sam shvatio
nesto sto nekada nisam znao:
nije nestala ljubav.
Nestala je nepoznanica.
To nije isto.
Nekada sam mislio
da moram stalno otkrivati
nesto novo
da bih ostao odusevljen.
Sad sam znao gotovo sve
o njenom jutru.
I jos sam htio biti tu.
To je bilo novo.
Otvorila je jedno oko.
Sta me gledas?
Provjeravam.
Sta sad?
Jesam li se navikao.
I?
Jesam.
Namrstila se.
Bas romanticno.
Ne, cekaj.
Priblizio sam se.
Navikao sam se da si tu.
Jos gore.
Dada.
Sta?
I dalje mi je drago sto jesi.
Zasutjela je.
E, to je vec bolje.
Pili smo kafu.
Dvije soljice.
Nisam ih gledao
kao simbol.
Jedna je bila moja.
Jedna njena.
To je sve.
I upravo zato
bilo je mnogo.
Nekada sam trazio zenu
koja ce me svaki dan
ostavljati bez daha.
Nisam znao
koliko je naporno
zivjeti bez daha.
Dada me nije
svaki dan ostavljala bez daha.
Ponekad me ostavljala
bez zivaca.
Ponekad bez pokrivaca.
Ponekad bez zadnjeg komada kolaca.
Ali bila je tu.
Stvarna.
Nesavrsena.
Ponekad teska.
Ponekad nepravedna.
Ponekad toliko draga
da bih je mogao pojesti.
I vise nisam morao
nista dodavati.
Volis me?
pitala je.
Da.
Koliko?
Nekada nisam znao
odgovoriti bez pretjerivanja.
Sad jesam.
Dovoljno da znam kakva si
i da sam jos ovdje.
Pogledala me.
To zvuci skoro kao uvreda.
Najljepsa koju znam.
Budalo.
Znam.
Uzela je svoju soljicu.
Ja svoju.
I tada mi je palo na pamet:
mozda prava ljubav
ne pocinje kad kazes:
ne mogu bez tebe.
Mozda pocinje mnogo kasnije.
Kad sasvim dobro znas
da mozes.
Kad znas
da bi prezivio odlazak.
Kad vise ne drzis drugoga
iz straha od prazne stolice.
Kad vrata nisu zakljucana.
A ipak,
jedno ostane.
Pa drugo ostane.
I jednog jutra
vise ne znas
ko je prvi prestao odlaziti.
Samo znas:
jos ste tu.
Oboje.
I niko nije savrsen.
Hvala Bogu.
Jer ovaj put
nisam volio zenu
koju sam morao izmisliti.
Volio sam onu
koja je ostala dovoljno dugo
da joj vidim i ono
sto mi se ne svidja.
Cak i glupu vestu.
I da zbog toga
ne volim nista manje.
Nakon sto smo rekli
ono veliko volim te,
nije se dogodilo nista veliko.
Sunce je izaslo.
Kafa se ohladila.
Ona je ostavila kasiku
na pogresnoj strani sudopera.
Ja sam je premjestio.
Bez simbolike.
To mi se svidjelo.
Nekada sam mislio
da ljubav poslije priznanja
mora postati veca.
Kod nas je postala
obicnija.
I, cudno,
upravo zato ozbiljnija.
Jednog dana dosla je
u nekoj vesti.
Obicnoj.
Pomalo glupoj.
Nije joj posebno stajala.
Gledao sam je.
Sta gledas?
Vestu.
Sta joj fali?
Nista.
Onda?
Ne svidja mi se.
Pogledala me.
Molim?
Vesta.
Dobro si rekao.
Nasmijala se.
Bas ti je ruzna?
Malo.
Da je skinem?
Ne.
Zasto?
Nisam odmah znao.
A onda jesam.
Drago mi je.
Sta ti je drago?
Sto mi se ne svidja.
Sad me vec gledala
kao covjeka kojem treba pomoc.
Ti si stvarno cudan.
Znam.
U prethodnim mjesecima
sam mnogo razmisljao
o tome kako stvarna zena
stalno kvari sliku
koju covjek napravi od nje.
Govorio sam sebi:
slika nema los dan.
Slika se ne ljuti.
Ne proturjeci.
Ne hrce.
Ne ostavlja stvari gdje im nije mjesto.
Sve sam to razumio.
Teoretski.
Ali teorija je laka.
Onda jednog dana
pred tobom sjedne zena
koju volis
u glupoj vesti.
I eto ispita.
Nekada bih se prepao
svake stvari
koja mi se na zeni ne svidja.
Kao da ljubav mora poceti
savrsenstvom
i nastaviti savrsenstvom
da bi imala pravo trajati.
Kao da je jedna ruzna vesta
mogla dokazati
da sam pogrijesio zenu.
Ili jos gore:
nekada bih vestu
u svojoj glavi popravio.
Rekao bih sebi
da joj zapravo divno stoji.
Da je posebna.
Da bas ta vesta
govori nesto o njenoj dusi.
Covjek koji idealizira
nije sposoban ni ruznu vestu
ostaviti na miru.
Odmah joj da simboliku.
Ovaj put nisam.
Gledao sam vestu.
Bila je ruzna.
Gledao sam zenu.
Nije.
Jos vaznije:
vesta mi se nije svidjela.
Zena jeste.
Nisam morao
pomiriti te dvije stvari.
Mogle su zajedno postojati.
To mi je bilo novo.
Jos gledas.
Da.
Hoces da je bacim?
Ne.
Pa ruzna ti je.
Jeste.
Onda?
Ti nisi.
Zakolutala je ocima.
Boze, kakav kompliment.
Napredujem.
Polako.
Nasmijao sam se.
Eto nje.
Moja rijec
vracena meni.
Kasnije je skinula vestu
i bacila je preko stolice.
Ostala je tamo cijelu noc.
Ujutro sam je vidio
prije nego nju.
Glupa vesta.
I prvi put sam shvatio
koliko sam se promijenio.
Nekada bih trazio
predmet koji mirise na zenu.
Trag.
Simbol.
Dokaz.
Nesto cemu bih mogao
dati znacenje.
Sad je preko stolice
visjela ruzna vesta.
Nije predstavljala nista.
Samo je Dada
sinoc bila ovdje.
To je bilo dovoljno.
Problem je sto ljudi,
kad ostanu dovoljno dugo,
pocnu ostavljati stvari.
Prvo cetkicu.
Onda kremu.
Punjač.
Majicu.
Carape.
Pola police.
Jednog dana otvoris ormar
i shvatis da vise
ne zivis sam.
Sta radis?
Brojim okupacione snage.
Sta?
Tri majice. Farmerice. Dvije veste.
Hoces da ih odnesem?
Rekla je kroz smijeh.
Ali nesto u meni
odmah se steglo.
Ne.
Prebrzo.
Pogledala me.
Dobro.
Mislim... mogu ostati.
Znam.
Moze stati jos.
Nasmijala se.
Polako.
Nemoj zloupotrebljavati moju terapiju.
Nije bilo trenutka
u kojem je ostala.
To sam tek kasnije shvatio.
Nije jednog jutra rekla:
Od danas zivim ovdje.
Samo je sve cesce
bila tu.
Onda je prestala
nositi neke stvari kuci.
Onda je kupovala jogurt
za nas.
Onda sam znao
koji sampon treba uzeti
ako ga nestane.
I jednog dana
nisam znao
kad je posljednji put
otisla.
Sta cemo veceras?
Nista.
Opet?
Sta bi ti?
Ne znam.
Onda nista.
Sjedili smo.
Televizor.
Dvije soljice.
Njene noge preko mojih.
Nista se nije dogadjalo.
Nekada bih se uplasio.
Gdje je uzbudjenje?
Gdje su leptirici?
Jesmo li se ohladili?
Je li ovo kraj?
Covjek koji je navikao
na emocionalne pozare
dugo misli
da je mir
samo nedostatak vatre.
Trebalo mi je vremena
da shvatim:
mozda kuca upravo ovako izgleda
kad ne gori.
Naravno,
nije uvijek bilo mirno.
Jednom smo se posvadjali
oko kese za smece.
Da.
Kese.
Ne ljubomore.
Ne prevare.
Ne velikih tajni.
Kese.
Rekla sam ti da je izneses.
Izbacit cu.
To si rekao jutros.
Pa?
Sad je vecer.
Vidim.
Onda?
Nece pobjeci.
Pogledala me.
Tu sam znao.
Pogresan odgovor.
Ne radi se o kesi.
Naravno da se nije radilo o kesi.
Nikad se ne radi o kesi.
Odjednom se radilo
o tome slusam li je.
Postujem li je.
Uzima li ona sve na sebe.
Jesam li prisutan.
U jednom trenutku
sam ozbiljno razmisljao
da iznesem i sebe
zajedno sa smecem.
Pretjerujes.
rekao sam.
Tisina.
Druga greska.
Dobro.
rekla je.
To dobro
nije bilo dobro.
Dada.
Nista.
Nemoj sad ti moje nista.
Vidis kako je?
Sta?
Kad neko kaze nista.
Dobro.
Zasluzio sam.
Otisla je u drugu sobu.
I odmah se javio
stari glas.
Eto.
Pocelo je.
Sad ce sve krenuti nizbrdo.
Poznavao sam ga.
Godinama je od svakog problema
pravio presudu.
Ako se volimo,
ne bi trebalo biti ovako.
Glupost.
Ako se volimo,
bit ce ponekad upravo ovako.
Jer ljubav ne uklanja
dvoje razlicitih ljudi.
Samo ih stavi
u isti stan.
Dovoljno komplikovano.
Otvorio sam vrata.
Sjedila je na krevetu.
Sta hoces?
Dosao sam.
Vidim.
Jos si ljuta?
Jesam.
Dobro.
Sta dobro?
Ne znam sta drugo da kazem.
Probaj izvini.
Izvini.
Za sta?
Mrzim dodatna pitanja.
Za kesu.
Pogled.
Ne.
Za to sto te nisam slusao.
Malo bolje.
I za ono pretjerujes.
Tisina.
I?
Nemam vise.
Skoro se nasmijala.
Ali nije.
Profesionalac.
Iznesi smece.
Sad?
Pogled.
Idem.
Kad sam se vratio,
jos je bila tamo.
Ta sitnica me pogodila
vise nego sto sam htio priznati.
Jos je bila ljuta.
Ali bila je tu.
Prije bih pomislio
da ljubav dokazuje
onaj ko se vise ne ljuti.
Sad sam prvi put pomislio:
mozda je ljubav
i kad se ljutis
a ne odlazis.
Nekoliko mjeseci kasnije
posvadjali smo se ozbiljnije.
Bez kese.
Bez smijeha.
Rekao sam nesto
sto nisam trebao.
Ona isto.
Postoje recenice
koje izgovoris u ljutnji
i cim izadju
zelis ih uhvatiti
i vratiti u usta.
Ne moze.
Rijeci nemaju rikverc.
Sjedili smo
na suprotnim krajevima sobe.
Prvi put sam pomislio:
mozda necemo uspjeti.
Boljelo je.
Ali nisam rekao:
Znao sam.
Nisam uzeo proslost
i stavio je Dadi na ledja.
Ona nije bila
ona prije nje.
Ovo nije bila
ona ljubav.
A ja vise nisam bio
onaj covjek.
Sta cemo sad?
pitala je.
Ne znam.
Uvijek ne znas.
Ali mogu ostati
dok ne saznam.
Pogledala me.
To je trebalo biti romanticno?
Malo.
Nije.
Dobro.
Tisina.
Onda je rekla:
I ja.
Sta?
Ostajem.
Nije rekla zauvijek.
Hvala joj.
Zauvijek je prevelika rijec
za ljude koji jos nisu
ni vecerali.
Rekla je samo:
Ostajem.
Za ovu svadju.
Za ovu noc.
Za jos jedan razgovor.
Ponekad je to
mnogo ozbiljnije
od vjecnosti.
Jednog jutra
opet je obukla onu vestu.
Ne.
rekao sam.
Sta ne?
To.
Sta joj fali?
Jos uvijek sve.
Namjerno se okrenula
preda mnom.
Lijepa sam?
Ti da.
A vesta?
Krivicno djelo.
Onda cu je cesce nositi.
To je emocionalno nasilje.
Nasmijala se.
I tako je glupa vesta
postala nasa.
Ne zato sto mi se
pocela svidjati.
Nikad nije.
To je bilo vazno.
Nisam morao zavoljeti vestu
da bih volio zenu koja je nosi.
Mozda ljubav tako raste.
Ne samo od velikih stvari.
Nego od recenica
koje niko drugi ne razumije.
Od predmeta
koji nemaju vrijednost.
Od ruzne veste.
Od pogresno skuhane kafe.
Od nacina na koji neko
ostavlja vrata ormara otvorena
iako si mu sto puta rekao
da ih zatvori.
Od svadje
koju ste prezivjeli.
Od toga sto sutradan
opet pitas:
Hoces kafu?
i neko odgovori:
Hocu.
Jednog jutra gledao sam je
kako spava.
Misterija je uglavnom nestala.
Znao sam hrkanje.
Znao sam kosu.
Znao sam trag jastuka.
Znao sam kako izgleda
kad je nervozna.
Znao sam sta ce reci
prije nego sto kaze.
I tu sam shvatio
nesto sto nekada nisam znao:
nije nestala ljubav.
Nestala je nepoznanica.
To nije isto.
Nekada sam mislio
da moram stalno otkrivati
nesto novo
da bih ostao odusevljen.
Sad sam znao gotovo sve
o njenom jutru.
I jos sam htio biti tu.
To je bilo novo.
Otvorila je jedno oko.
Sta me gledas?
Provjeravam.
Sta sad?
Jesam li se navikao.
I?
Jesam.
Namrstila se.
Bas romanticno.
Ne, cekaj.
Priblizio sam se.
Navikao sam se da si tu.
Jos gore.
Dada.
Sta?
I dalje mi je drago sto jesi.
Zasutjela je.
E, to je vec bolje.
Pili smo kafu.
Dvije soljice.
Nisam ih gledao
kao simbol.
Jedna je bila moja.
Jedna njena.
To je sve.
I upravo zato
bilo je mnogo.
Nekada sam trazio zenu
koja ce me svaki dan
ostavljati bez daha.
Nisam znao
koliko je naporno
zivjeti bez daha.
Dada me nije
svaki dan ostavljala bez daha.
Ponekad me ostavljala
bez zivaca.
Ponekad bez pokrivaca.
Ponekad bez zadnjeg komada kolaca.
Ali bila je tu.
Stvarna.
Nesavrsena.
Ponekad teska.
Ponekad nepravedna.
Ponekad toliko draga
da bih je mogao pojesti.
I vise nisam morao
nista dodavati.
Volis me?
pitala je.
Da.
Koliko?
Nekada nisam znao
odgovoriti bez pretjerivanja.
Sad jesam.
Dovoljno da znam kakva si
i da sam jos ovdje.
Pogledala me.
To zvuci skoro kao uvreda.
Najljepsa koju znam.
Budalo.
Znam.
Uzela je svoju soljicu.
Ja svoju.
I tada mi je palo na pamet:
mozda prava ljubav
ne pocinje kad kazes:
ne mogu bez tebe.
Mozda pocinje mnogo kasnije.
Kad sasvim dobro znas
da mozes.
Kad znas
da bi prezivio odlazak.
Kad vise ne drzis drugoga
iz straha od prazne stolice.
Kad vrata nisu zakljucana.
A ipak,
jedno ostane.
Pa drugo ostane.
I jednog jutra
vise ne znas
ko je prvi prestao odlaziti.
Samo znas:
jos ste tu.
Oboje.
I niko nije savrsen.
Hvala Bogu.
Jer ovaj put
nisam volio zenu
koju sam morao izmisliti.
Volio sam onu
koja je ostala dovoljno dugo
da joj vidim i ono
sto mi se ne svidja.
Cak i glupu vestu.
I da zbog toga
ne volim nista manje.
1
1
Re: Spomenik mojoj frustraciji
Dvije soljice za kafu (posljednje godine )
Koliko smo mi vec zajedno?
Ne znam.
Kako ne znas?
Dugo.
To nije broj.
Dovoljno dugo da znam da ces sad pitati koji je datum.
Koji je datum?
Eto.
Godine nisu dosle odjednom.
Nijedna nije pokucala
i rekla:
Dobar dan.
Ja sam sljedeca.
Samo su prolazile.
Jedna.
Pa druga.
Pa jos jedna.
Primijetili smo ih
uglavnom na fotografijama.
Vidi mene ovdje.
Sta?
Bio sam mlad.
Nisi.
Dobro. Mladji.
To vec moze.
Imao sam vise kose.
To je istina.
Hvala.
Za sta?
Sto si bar jednom
na mojoj strani.
Dada se promijenila.
Naravno da jeste.
Promijenio sam se i ja.
Prvo sam joj pronasao
jednu sijedu.
Velika greska.
Dada.
Sta?
Imas sijedu.
Tisina.
Gdje?
Pokazao sam.
Izvadi.
Zasto?
Izvadi.
Izvadio sam.
Nakon nekoliko godina
vise ih nisam spominjao.
Covjek uci.
Jednog jutra
gledala me preko stola.
Sta?
Nista.
Znam ja tvoje nista.
Imas boru.
Gdje?
Pokazala je
izmedju mojih obrva.
To je od razmisljanja.
Ne.
Nego?
Od mrstenja.
Na koga?
Pila je kafu.
Pogodi.
Dvije soljice
stajale su na stolu
svako jutro.
Jedna moja.
Jedna njena.
Nekada sam to primjecivao.
Kasnije nisam.
Covjek ne gleda stvari
koje ocekuje da ce
sutra opet biti tamo.
To je jedna od
najljepsih
i najopasnijih
osobina zivota.
Imali smo svoje strane kreveta.
To se, izgleda,
dogodi bez ugovora.
Njena.
Moja.
Njena strana ormara
koja se vremenom prosirila
na teritorije
koje historijski
nisu pripadale njoj.
Dada.
Sta?
Ovo je moja polica.
Bila.
Kako bila?
Historija.
Ovo je okupacija.
Prilagodi se.
Imali smo i
svoje svadje.
Neke nove.
Neke stare.
Neke toliko stare
da su vec imale
pravo glasa.
Opet ostavljas vrata otvorena.
Koja?
Ormara.
Zatvorit cu.
Kad?
Jednog dana.
Zivim s idiotom.
Ali dosljednim.
Nismo uvijek
spavali zagrljeni.
To ljudi rijetko kazu
u ljubavnim pricama.
Nekad je bilo vruce.
Nekad me boljelo rame.
Nekad je ona htjela mir.
Nekad sam ja hrkao.
Navodno.
Ne navodno.
Nemamo dokaze.
Imam snimak.
To nije dozvoljeno na sudu.
Ponekad bismo spavali
okrenuti ledjima.
I opet bih,
negdje pred jutro,
osjetio njeno stopalo
kako trazi moje.
Nije se budila.
Ni ja.
Tijela su vec znala
ono sto vise nismo
morali govoriti.
Ona glupa vesta
jos je postojala.
Nevjerovatno.
Zasto ovo jos cuvas?
Jer te nervira.
To nije razlog.
Meni jeste.
Jednog dana cu je baciti.
Neces.
Hocu.
Neces.
Nisam.
Ni ona.
Vremenom je postala
jos ruznija.
I nekako
sve draza.
Ne zato sto je
odjednom postala lijepa.
Neke stvari nikada
ne postanu lijepe.
Samo postanu nase.
Putovali smo.
Ne koliko smo planirali.
Vise nego sto smo mislili.
Na nekim mjestima
smo se posvadjali.
Na nekima voljeli.
Na jednom smo se
posvadjali dok smo
trazili restoran,
a onda zaboravili
zbog cega smo ljuti
kad je stigla hrana.
Jos si ljuta?
Jesam.
Hoces malo mog?
Hocu.
Ljubav ponekad
ima vrlo slabe granice
pred dobrim desertom.
Bilo je bolesti.
Ne velikih.
Jos ne.
Prehlade.
Ledja.
Koljena.
Tablete na stolu.
Jesi popio?
Jesam.
Lazes.
Kako znas?
Zivim s tobom.
To je bila
njena najjaca dijagnosticka metoda.
Zivjela je sa mnom.
Znala je.
Jednog dana
sam je gledao
kako se penje uz stepenice.
Sporije nego prije.
Nista strasno.
Samo sporije.
I nesto me presjeklo.
Ne zato sto je
izgledala staro.
Nije.
Nego zato sto sam
prvi put vidio vrijeme
kako prolazi
kroz nekoga koga volim.
Sta je?
Nista.
Opet.
Dodji.
Gdje?
Ovdje.
Zagrlio sam je.
Sta ti je?
Ne znam.
Budalo.
Znam.
Nisam joj rekao.
Nisam htio
od jednog sporijeg koraka
praviti smrt.
Stari ja bi mogao.
Ovaj nije.
Jos smo imali stepenice.
Popeli smo ih.
Jedne veceri
nestalo je struje.
Sjedili smo u mraku.
Imas svijecu?
Negdje.
Gdje?
Da znam gdje je,
ne bi bila negdje.
Koristan si.
Godinama ti govorim.
Nasla je svijecu.
Upalila je.
Lice joj se pojavilo
u slabom svjetlu.
Na trenutak sam je gledao.
Mozda malo predugo.
Sta?
Nista.
Nemoj mi sad reci
da izgledam kao prvog dana.
Nisi.
Hvala.
Ljepsa si.
Eto ga.
Sta?
Stari lazov.
Nasmijala se.
I ja sam.
Istina je bila drugacija.
Nije izgledala
kao prvog dana.
Ni ja nisam.
I dobro je.
Nisam htio onu zenu
od prvog dana.
Nju tada
nisam ni poznavao.
Htio sam ovu.
Sa godinama.
Sa borama koje sam znao.
Sa pricama
kojima sam znao kraj.
Sa ljutnjama
koje sam znao prezivjeti.
Sa smijehom
koji vise nije bio otkrice,
nego dom.
Jednog jutra
sjedili smo uz kafu.
Znas sta je cudno?
Sta?
Ostarili smo.
Pogledala me.
Govori u svoje ime.
Dobro. Ja sam ostario.
Tako je.
A ti si ista.
Sad vec ucis.
Lazem.
Znam.
Pili smo.
Dvije soljice.
Jedna je imala
malu pukotinu na drsci.
Njena.
Baci je.
Ne.
Kupit cemo novu.
Ova je dobra.
Pukla je.
Nije pukla.
Napukla je.
Postoji, izgleda,
velika pravna razlika.
Nisam se raspravljao.
Soljica je ostala.
Prosle su jos godine.
Jednog jutra
sam ja prvi ustao.
Skuhao sam kafu.
Stavio dvije soljice.
Sjeo.
Cekao.
Nije dolazila.
Dada!
Sta je?
cula se iz sobe.
Ohladit ce se!
Pa ugrij!
To nije isto!
Onda cekaj!
Cekao sam.
Dosla je
u pidzami.
Kosa na sve strane.
Sjela.
Uzela svoju soljicu.
Sta gledas?
Kasnis.
Gdje?
Pogledao sam oko sebe.
Nigdje.
Na kafu.
Otpila je gutljaj.
Evo me.
Evo me.
Dvije male rijeci.
Toliko puta ih je rekla
da ih vise nisam ni cuo.
Jednog dana
pitala me:
Da mozes opet,
bi li?
Sta?
Sve.
Od pocetka?
Da.
Razmislio sam.
Ne.
Pogledala me.
Molim?
Ne bih od pocetka.
Zasto?
Predaleko je.
Budalo.
Radije bih odavde.
Nije rekla nista.
Samo je spustila ruku
na moju.
Tada sam vec znao:
ljubav nije bila
ono prvo uzbudjenje.
Nije bila prvi poljubac.
Nije bila
volim te.
Nije bila ni odluka
da ostanemo.
Sve je to bilo vazno.
Ali ovo...
ovo je bilo nesto drugo.
Hiljade jutara
koja niko nije fotografisao.
Hiljade:
Hoces kafu?
Hocu.
Hiljade vrata
koja smo zatvarali.
Racuna.
Ruckova.
Glupih vesti.
Izgubljenih kljuceva.
Tableta.
Smijeha.
Svadja koje vise
nismo pamtili.
Dodira u snu.
To niko ne stavi
u ljubavnu pjesmu.
A mozda bi trebalo.
Jednog jutra
sam izvadio dvije soljice.
Nisam razmisljao.
Ruka je sama uzela dvije.
Stavio sam ih na sto.
Jednu nasuprot druge.
I dok sam sipao kafu,
na trenutak sam pomislio:
koliko puta sam ovo uradio?
Nisam znao.
Hiljadu?
Pet hiljada?
Deset?
Sta brojis?
cula se iza mene.
Okrenuo sam se.
Soljice.
Dvije.
Znam.
Pa sta onda brojis?
Nasmijao sam se.
Nista.
Sjela je.
Gurnuo sam joj njenu.
Onu napuklu.
Jos je nisi bacila.
Ne.
Jednog dana ce se raspasti.
Onda ce se raspasti.
I sta ces onda?
Slegnula je ramenima.
Kupit cu drugu.
Ne znam zasto,
ali ta recenica mi se nije svidjela.
Pogledao sam svoju soljicu.
Onda njenu.
Dvije.
Tako je bilo
toliko dugo
da mi je izgledalo
kao prirodni zakon.
Kao jutro.
Kao svjetlost.
Kao da na svijetu
oduvijek postoje
dvije soljice.
Nisam tada znao
koliko covjek moze
pozeljeti jednu obicnu stvar
tek kad je vise nema.
Sta si se zamislio?
Nista.
Opet?
Opet.
Uzela je moju ruku.
Tu sam.
Znam.
I nastavio sam piti kafu.
Nisam znao
da ce jednog dana
upravo to
biti recenica
koja ce mi najvise nedostajati.
Koliko smo mi vec zajedno?
Ne znam.
Kako ne znas?
Dugo.
To nije broj.
Dovoljno dugo da znam da ces sad pitati koji je datum.
Koji je datum?
Eto.
Godine nisu dosle odjednom.
Nijedna nije pokucala
i rekla:
Dobar dan.
Ja sam sljedeca.
Samo su prolazile.
Jedna.
Pa druga.
Pa jos jedna.
Primijetili smo ih
uglavnom na fotografijama.
Vidi mene ovdje.
Sta?
Bio sam mlad.
Nisi.
Dobro. Mladji.
To vec moze.
Imao sam vise kose.
To je istina.
Hvala.
Za sta?
Sto si bar jednom
na mojoj strani.
Dada se promijenila.
Naravno da jeste.
Promijenio sam se i ja.
Prvo sam joj pronasao
jednu sijedu.
Velika greska.
Dada.
Sta?
Imas sijedu.
Tisina.
Gdje?
Pokazao sam.
Izvadi.
Zasto?
Izvadi.
Izvadio sam.
Nakon nekoliko godina
vise ih nisam spominjao.
Covjek uci.
Jednog jutra
gledala me preko stola.
Sta?
Nista.
Znam ja tvoje nista.
Imas boru.
Gdje?
Pokazala je
izmedju mojih obrva.
To je od razmisljanja.
Ne.
Nego?
Od mrstenja.
Na koga?
Pila je kafu.
Pogodi.
Dvije soljice
stajale su na stolu
svako jutro.
Jedna moja.
Jedna njena.
Nekada sam to primjecivao.
Kasnije nisam.
Covjek ne gleda stvari
koje ocekuje da ce
sutra opet biti tamo.
To je jedna od
najljepsih
i najopasnijih
osobina zivota.
Imali smo svoje strane kreveta.
To se, izgleda,
dogodi bez ugovora.
Njena.
Moja.
Njena strana ormara
koja se vremenom prosirila
na teritorije
koje historijski
nisu pripadale njoj.
Dada.
Sta?
Ovo je moja polica.
Bila.
Kako bila?
Historija.
Ovo je okupacija.
Prilagodi se.
Imali smo i
svoje svadje.
Neke nove.
Neke stare.
Neke toliko stare
da su vec imale
pravo glasa.
Opet ostavljas vrata otvorena.
Koja?
Ormara.
Zatvorit cu.
Kad?
Jednog dana.
Zivim s idiotom.
Ali dosljednim.
Nismo uvijek
spavali zagrljeni.
To ljudi rijetko kazu
u ljubavnim pricama.
Nekad je bilo vruce.
Nekad me boljelo rame.
Nekad je ona htjela mir.
Nekad sam ja hrkao.
Navodno.
Ne navodno.
Nemamo dokaze.
Imam snimak.
To nije dozvoljeno na sudu.
Ponekad bismo spavali
okrenuti ledjima.
I opet bih,
negdje pred jutro,
osjetio njeno stopalo
kako trazi moje.
Nije se budila.
Ni ja.
Tijela su vec znala
ono sto vise nismo
morali govoriti.
Ona glupa vesta
jos je postojala.
Nevjerovatno.
Zasto ovo jos cuvas?
Jer te nervira.
To nije razlog.
Meni jeste.
Jednog dana cu je baciti.
Neces.
Hocu.
Neces.
Nisam.
Ni ona.
Vremenom je postala
jos ruznija.
I nekako
sve draza.
Ne zato sto je
odjednom postala lijepa.
Neke stvari nikada
ne postanu lijepe.
Samo postanu nase.
Putovali smo.
Ne koliko smo planirali.
Vise nego sto smo mislili.
Na nekim mjestima
smo se posvadjali.
Na nekima voljeli.
Na jednom smo se
posvadjali dok smo
trazili restoran,
a onda zaboravili
zbog cega smo ljuti
kad je stigla hrana.
Jos si ljuta?
Jesam.
Hoces malo mog?
Hocu.
Ljubav ponekad
ima vrlo slabe granice
pred dobrim desertom.
Bilo je bolesti.
Ne velikih.
Jos ne.
Prehlade.
Ledja.
Koljena.
Tablete na stolu.
Jesi popio?
Jesam.
Lazes.
Kako znas?
Zivim s tobom.
To je bila
njena najjaca dijagnosticka metoda.
Zivjela je sa mnom.
Znala je.
Jednog dana
sam je gledao
kako se penje uz stepenice.
Sporije nego prije.
Nista strasno.
Samo sporije.
I nesto me presjeklo.
Ne zato sto je
izgledala staro.
Nije.
Nego zato sto sam
prvi put vidio vrijeme
kako prolazi
kroz nekoga koga volim.
Sta je?
Nista.
Opet.
Dodji.
Gdje?
Ovdje.
Zagrlio sam je.
Sta ti je?
Ne znam.
Budalo.
Znam.
Nisam joj rekao.
Nisam htio
od jednog sporijeg koraka
praviti smrt.
Stari ja bi mogao.
Ovaj nije.
Jos smo imali stepenice.
Popeli smo ih.
Jedne veceri
nestalo je struje.
Sjedili smo u mraku.
Imas svijecu?
Negdje.
Gdje?
Da znam gdje je,
ne bi bila negdje.
Koristan si.
Godinama ti govorim.
Nasla je svijecu.
Upalila je.
Lice joj se pojavilo
u slabom svjetlu.
Na trenutak sam je gledao.
Mozda malo predugo.
Sta?
Nista.
Nemoj mi sad reci
da izgledam kao prvog dana.
Nisi.
Hvala.
Ljepsa si.
Eto ga.
Sta?
Stari lazov.
Nasmijala se.
I ja sam.
Istina je bila drugacija.
Nije izgledala
kao prvog dana.
Ni ja nisam.
I dobro je.
Nisam htio onu zenu
od prvog dana.
Nju tada
nisam ni poznavao.
Htio sam ovu.
Sa godinama.
Sa borama koje sam znao.
Sa pricama
kojima sam znao kraj.
Sa ljutnjama
koje sam znao prezivjeti.
Sa smijehom
koji vise nije bio otkrice,
nego dom.
Jednog jutra
sjedili smo uz kafu.
Znas sta je cudno?
Sta?
Ostarili smo.
Pogledala me.
Govori u svoje ime.
Dobro. Ja sam ostario.
Tako je.
A ti si ista.
Sad vec ucis.
Lazem.
Znam.
Pili smo.
Dvije soljice.
Jedna je imala
malu pukotinu na drsci.
Njena.
Baci je.
Ne.
Kupit cemo novu.
Ova je dobra.
Pukla je.
Nije pukla.
Napukla je.
Postoji, izgleda,
velika pravna razlika.
Nisam se raspravljao.
Soljica je ostala.
Prosle su jos godine.
Jednog jutra
sam ja prvi ustao.
Skuhao sam kafu.
Stavio dvije soljice.
Sjeo.
Cekao.
Nije dolazila.
Dada!
Sta je?
cula se iz sobe.
Ohladit ce se!
Pa ugrij!
To nije isto!
Onda cekaj!
Cekao sam.
Dosla je
u pidzami.
Kosa na sve strane.
Sjela.
Uzela svoju soljicu.
Sta gledas?
Kasnis.
Gdje?
Pogledao sam oko sebe.
Nigdje.
Na kafu.
Otpila je gutljaj.
Evo me.
Evo me.
Dvije male rijeci.
Toliko puta ih je rekla
da ih vise nisam ni cuo.
Jednog dana
pitala me:
Da mozes opet,
bi li?
Sta?
Sve.
Od pocetka?
Da.
Razmislio sam.
Ne.
Pogledala me.
Molim?
Ne bih od pocetka.
Zasto?
Predaleko je.
Budalo.
Radije bih odavde.
Nije rekla nista.
Samo je spustila ruku
na moju.
Tada sam vec znao:
ljubav nije bila
ono prvo uzbudjenje.
Nije bila prvi poljubac.
Nije bila
volim te.
Nije bila ni odluka
da ostanemo.
Sve je to bilo vazno.
Ali ovo...
ovo je bilo nesto drugo.
Hiljade jutara
koja niko nije fotografisao.
Hiljade:
Hoces kafu?
Hocu.
Hiljade vrata
koja smo zatvarali.
Racuna.
Ruckova.
Glupih vesti.
Izgubljenih kljuceva.
Tableta.
Smijeha.
Svadja koje vise
nismo pamtili.
Dodira u snu.
To niko ne stavi
u ljubavnu pjesmu.
A mozda bi trebalo.
Jednog jutra
sam izvadio dvije soljice.
Nisam razmisljao.
Ruka je sama uzela dvije.
Stavio sam ih na sto.
Jednu nasuprot druge.
I dok sam sipao kafu,
na trenutak sam pomislio:
koliko puta sam ovo uradio?
Nisam znao.
Hiljadu?
Pet hiljada?
Deset?
Sta brojis?
cula se iza mene.
Okrenuo sam se.
Soljice.
Dvije.
Znam.
Pa sta onda brojis?
Nasmijao sam se.
Nista.
Sjela je.
Gurnuo sam joj njenu.
Onu napuklu.
Jos je nisi bacila.
Ne.
Jednog dana ce se raspasti.
Onda ce se raspasti.
I sta ces onda?
Slegnula je ramenima.
Kupit cu drugu.
Ne znam zasto,
ali ta recenica mi se nije svidjela.
Pogledao sam svoju soljicu.
Onda njenu.
Dvije.
Tako je bilo
toliko dugo
da mi je izgledalo
kao prirodni zakon.
Kao jutro.
Kao svjetlost.
Kao da na svijetu
oduvijek postoje
dvije soljice.
Nisam tada znao
koliko covjek moze
pozeljeti jednu obicnu stvar
tek kad je vise nema.
Sta si se zamislio?
Nista.
Opet?
Opet.
Uzela je moju ruku.
Tu sam.
Znam.
I nastavio sam piti kafu.
Nisam znao
da ce jednog dana
upravo to
biti recenica
koja ce mi najvise nedostajati.
0
Re: Spomenik mojoj frustraciji
13. Kad jedno ode prvo (nije preporucljivo za citanje, osim onima koji vole da muskarac pati)
Sta gledas?
Tebe.
Opet?
Opet.
I?
Ostarila si.
Mars.
Ozbiljno.
Pogledaj sebe.
Ne mogu.
Zasto?
Nemam naocale.
Na glavi su ti.
Aha.
Nasmijala se.
Imao sam sedamdeset i neku.
Ona isto toliko.
Vise nismo brojali.
U tim godinama covjek prestane brojati godine
iz istog razloga zbog kojeg prestane brojati
koliko mu je tableta ostalo.
Ne zeli znati unaprijed.
Hoces kafu?
Hocu.
Jednu ili dvije?
Pogledala me.
Dvije, budalo.
Provjeravam.
Godinama smo stavljali dvije soljice.
Nekada sam mislio
da je ljubav ono sto osjetis
kad nekoga prvi put pozelis.
Kasnije sam mislio
da je ono sto ostane
kad zelja postane mir.
Sad vise nisam znao sta je.
Mozda navika da ujutro
bez razmisljanja uzmes dvije soljice.
Mozda nista vise od toga.
Mozda je upravo to bilo sve.
Jednog jutra nije ustala.
Hej.
Nista.
Kasno je.
Nista.
Skuhat cu kafu.
Nista.
Nemoj poslije govoriti da je hladna.
Nista.
Tad sam znao.
Covjek, izgleda, zna
prije nego sto prizna sebi da zna.
Sjeo sam kraj nje.
Nisam plakao.
To me kasnije dugo mucilo.
Mislio sam da bi covjek
nakon toliko godina ljubavi
morao napraviti nesto veliko.
Vrisnuti.
Razbiti casu.
Pitati Boga zasto.
Ja sam samo povukao deku
preko njenog ramena.
Kao one prve noci.
Glupo.
Bilo joj je svejedno
je li joj hladno.
Ali meni nije.
Eto.
rekao sam.
Sad si pokrivena.
Ljudi su dolazili.
Govorili su:
Drzi se.
Vrijeme ce uciniti svoje.
Imala je lijep zivot.
Bili ste sretni.
Klimao sam glavom.
Nisam znao sta se odgovara
kad ti neko u nekoliko recenica
preprica pola stoljeca.
Poslije su otisli.
Kuca je prvi put bila potpuno tiha.
Ne ona nasa tisina.
Ona u kojoj jedno cita,
drugo gleda televiziju,
pa svakih pola sata neko pita:
Hoces sta?
Ovo je bila druga tisina.
Tisina koja nema kome
postaviti pitanje.
Ujutro sam ustao.
Stavio vodu.
Otvorio ormar.
Uzeo dvije soljice.
Nisam odmah primijetio.
Tek kad sam ih spustio na stol.
Jedna moja.
Jedna njena.
Gledao sam ih dugo.
Budalo.
rekao sam sebi.
Vratio sam jednu u ormar.
Sjeo.
Pio kafu.
Nije bila dobra.
Sljedeceg jutra opet sam izvadio dvije.
I opet jednu vratio.
Treceg isto.
Cetvrtog nisam.
Izvadio sam samo jednu.
Stajao sam pred otvorenim ormarom
i gledao drugu.
Tad sam prvi put zaplakao.
Ne kad je umrla.
Ne na sahrani.
Ne kad su odnijeli njene stvari.
Nego kad sam shvatio
da je moja ruka naucila
ono sto moje srce jos nije:
da od sada
treba samo jedna soljica.
Nekada sam mislio
da ljubav mora biti velika.
Da mora gorjeti.
Da mora boljeti.
Da mora od jedne obicne zene
napraviti cudo.
Trebalo mi je pola zivota
da shvatim da je bilo obrnuto.
Ljubav nije bila u tome
sto sam od nje napravio cudo.
Ljubav je bila u tome
sto je nakon toliko godina
postala sasvim obicna,
a meni je i dalje
trebala njena soljica
na stolu.
Sad pijem sam.
Ponekad joj nesto kazem.
Preslatka je kafa.
Opet sam zaboravio kupiti mlijeko.
Pada kisa.
Gluposti.
Najvaznije stvari
koje vise nemas kome reci.
I tek sada znam
sta znaci kad neko ostane.
Ne da nikada ne ode.
Svi odu.
Nego da jednog dana
vise nije tu,
a ti jos uvijek
pravis malo mjesta na stolu
jer pola stoljeca
ne moze stati
u jednu soljicu.
Tu bih završio 13.
Jer onda 14. može početi jednostavno:
Proslo je jos nekoliko godina.
Ne znam koliko.
U tim godinama vrijeme vise ne prolazi.
Samo ljudi.
Sta gledas?
Tebe.
Opet?
Opet.
I?
Ostarila si.
Mars.
Ozbiljno.
Pogledaj sebe.
Ne mogu.
Zasto?
Nemam naocale.
Na glavi su ti.
Aha.
Nasmijala se.
Imao sam sedamdeset i neku.
Ona isto toliko.
Vise nismo brojali.
U tim godinama covjek prestane brojati godine
iz istog razloga zbog kojeg prestane brojati
koliko mu je tableta ostalo.
Ne zeli znati unaprijed.
Hoces kafu?
Hocu.
Jednu ili dvije?
Pogledala me.
Dvije, budalo.
Provjeravam.
Godinama smo stavljali dvije soljice.
Nekada sam mislio
da je ljubav ono sto osjetis
kad nekoga prvi put pozelis.
Kasnije sam mislio
da je ono sto ostane
kad zelja postane mir.
Sad vise nisam znao sta je.
Mozda navika da ujutro
bez razmisljanja uzmes dvije soljice.
Mozda nista vise od toga.
Mozda je upravo to bilo sve.
Jednog jutra nije ustala.
Hej.
Nista.
Kasno je.
Nista.
Skuhat cu kafu.
Nista.
Nemoj poslije govoriti da je hladna.
Nista.
Tad sam znao.
Covjek, izgleda, zna
prije nego sto prizna sebi da zna.
Sjeo sam kraj nje.
Nisam plakao.
To me kasnije dugo mucilo.
Mislio sam da bi covjek
nakon toliko godina ljubavi
morao napraviti nesto veliko.
Vrisnuti.
Razbiti casu.
Pitati Boga zasto.
Ja sam samo povukao deku
preko njenog ramena.
Kao one prve noci.
Glupo.
Bilo joj je svejedno
je li joj hladno.
Ali meni nije.
Eto.
rekao sam.
Sad si pokrivena.
Ljudi su dolazili.
Govorili su:
Drzi se.
Vrijeme ce uciniti svoje.
Imala je lijep zivot.
Bili ste sretni.
Klimao sam glavom.
Nisam znao sta se odgovara
kad ti neko u nekoliko recenica
preprica pola stoljeca.
Poslije su otisli.
Kuca je prvi put bila potpuno tiha.
Ne ona nasa tisina.
Ona u kojoj jedno cita,
drugo gleda televiziju,
pa svakih pola sata neko pita:
Hoces sta?
Ovo je bila druga tisina.
Tisina koja nema kome
postaviti pitanje.
Ujutro sam ustao.
Stavio vodu.
Otvorio ormar.
Uzeo dvije soljice.
Nisam odmah primijetio.
Tek kad sam ih spustio na stol.
Jedna moja.
Jedna njena.
Gledao sam ih dugo.
Budalo.
rekao sam sebi.
Vratio sam jednu u ormar.
Sjeo.
Pio kafu.
Nije bila dobra.
Sljedeceg jutra opet sam izvadio dvije.
I opet jednu vratio.
Treceg isto.
Cetvrtog nisam.
Izvadio sam samo jednu.
Stajao sam pred otvorenim ormarom
i gledao drugu.
Tad sam prvi put zaplakao.
Ne kad je umrla.
Ne na sahrani.
Ne kad su odnijeli njene stvari.
Nego kad sam shvatio
da je moja ruka naucila
ono sto moje srce jos nije:
da od sada
treba samo jedna soljica.
Nekada sam mislio
da ljubav mora biti velika.
Da mora gorjeti.
Da mora boljeti.
Da mora od jedne obicne zene
napraviti cudo.
Trebalo mi je pola zivota
da shvatim da je bilo obrnuto.
Ljubav nije bila u tome
sto sam od nje napravio cudo.
Ljubav je bila u tome
sto je nakon toliko godina
postala sasvim obicna,
a meni je i dalje
trebala njena soljica
na stolu.
Sad pijem sam.
Ponekad joj nesto kazem.
Preslatka je kafa.
Opet sam zaboravio kupiti mlijeko.
Pada kisa.
Gluposti.
Najvaznije stvari
koje vise nemas kome reci.
I tek sada znam
sta znaci kad neko ostane.
Ne da nikada ne ode.
Svi odu.
Nego da jednog dana
vise nije tu,
a ti jos uvijek
pravis malo mjesta na stolu
jer pola stoljeca
ne moze stati
u jednu soljicu.
Tu bih završio 13.
Jer onda 14. može početi jednostavno:
Proslo je jos nekoliko godina.
Ne znam koliko.
U tim godinama vrijeme vise ne prolazi.
Samo ljudi.
1
1
Re: Spomenik mojoj frustraciji
14. Dvije soljice (kraj koji to nije)
Proslo je jos nekoliko godina.
Ne znam koliko.
U tim godinama vrijeme vise ne prolazi.
Samo ljudi.
Kako ste danas?
Dobro.
Jeste uzeli tablete?
Jesam.
Sigurno?
Ne.
Gospodine...
Dobro, nisam.
Sestra ih je stavila pred mene.
Tri komada.
Jedna bijela.
Jedna zuta.
Jedna koju sam posebno mrzio
jer je bila velika.
Izvolite.
Hocete me otrovati.
Vec pet godina pokusavamo.
Slabo vam ide.
Nasmijala se.
Volio sam tu sestru.
Imala je strpljenja
za ljude koji vise nemaju vremena.
Hocete kafu?
Hocu.
Jednu?
Pogledao sam je.
Jednu.
Odavno sam naucio.
Te veceri bio sam umoran.
Ne bolestan.
Ne posebno.
Samo umoran
na onaj cudan nacin
kad ti se vise ne da
ni popravljati jastuk.
Vani je padala kisa.
Mrzim kisu.
rekao sam.
Niko nije odgovorio.
Znam.
Dodao sam.
Nasmijao sam se sam sebi.
Zadnjih godina
cesto sam vodio razgovore
u kojima sam morao
odraditi obje strane.
Zatvorio sam oci.
Nisam mislio na smrt.
Covjek valjda ocekuje
da ce pred kraj misliti
o velikim stvarima.
Bogu.
Djeci.
Grijesima.
Smislu.
Ja sam razmisljao
jesam li ugasio svjetlo u kuhinji.
Onda sam se sjetio
da vise ni nemam kuhinju.
Dobro.
rekao sam.
Onda je ugaseno.
Ujutro je sestra usla.
Dobro jutro.
Nisam odgovorio.
Prisla je krevetu.
Dodirnula mi ruku.
Onda vise nije zurila.
Ljudi nekako prestanu zuriti
kad shvate
da ti vise nigdje ne moras stici.
Na stolicu kraj kreveta
stavila je moje naocale.
Nisam ih vise trebao.
Kasnis.
Otvorio sam oci.
Sjedila je za stolom.
Mlada.
Ista ona kosa.
Ista mala bora kraj usana.
I ona ruzna vesta.
Gledao sam je.
Ti?
Ja.
Ali...
Nemoj odmah poceti.
Pogledao sam oko sebe.
Nisam vidio oblake.
Nije bilo andjela.
Nije bilo zlatnih vrata.
Nije bilo ni Boga
da provjeri papire.
Samo mali stol.
Dvije stolice.
I ona.
Je li ovo raj?
Otkud ja znam?
Pa dugo si ovdje.
I ti si odmah poceo s pitanjima.
Neke stvari se ne mijenjaju.
Sjeo sam preko puta nje.
Gledala me.
Sta me gledas?
Provjeravam.
Sta?
Jesi stvarno ti.
I?
Nasmijao sam se.
Jesi.
Hoces kafu?
Hocu.
Uzela je dvije soljice.
Zastao sam.
Godinama sam ucio
da uzimam jednu.
Trebala mi je citava starost
da se naviknem.
A sada su opet bile dvije.
Jedna ispred mene.
Jedna ispred nje.
Sta ti je?
Nista.
Opet to tvoje nista.
Ovo je dobro nista.
Sjela je.
Dugo smo sutjeli.
Nije mi smetalo.
Bila je to opet ona nasa tisina.
Ona koja ima kome
postaviti pitanje.
Jesi me se sjetio?
Svaki dan.
Lazes.
Dobro.
Pred kraj malo manje.
E, to ti vjerujem.
Nasmijala se.
Jesam ti nedostajala?
Jesi.
Koliko?
Pogledao sam dvije soljice.
Tacno jednu soljicu.
Budalo.
Nasmijala se.
Posegnula je preko stola
i uzela me za ruku.
Nije zasjalo nista.
Nije zapjevao hor.
Nije se otvorilo nebo.
I bilo mi je drago.
Nakon svega
nisam vise ni zelio cuda.
Sta cemo sad?
pitao sam.
Slegnula je ramenima.
Ne znam.
Imamo vremena?
Pogledala me onako.
Onako kako sam nekada
znao pretvoriti u citavu buducnost.
Ovaj put nisam morao.
Imamo.
Uzeo sam soljicu.
Otpio gutljaj.
Kafa je bila losa.
Pogledao sam je.
Ovo si ti kuhala?
Jesam.
Znao sam.
Mars.
Nasmijao sam se.
I tada sam pomislio:
ako raj stvarno postoji,
mozda nije mjesto
na kojem nam Bog vrati
sve sto smo izgubili.
Mozda nam samo vrati
onoga s kim mozemo
nastaviti razgovor
tamo gdje smo ga prekinuli.
Podigao sam soljicu.
E, da...
Sta?
Zaboravio sam ti nesto reci.
Sta?
Volim te.
Znam.
Kako znas?
Pogledala je soljicu ispred sebe.
Pola stoljeca si mi kuhao dvije kafe.
Dobro.
Dobro.
Sjedili smo tako.
Dvije soljice.
Dvije stolice.
I ruzna vesta
koja mi se jos uvijek nije svidjala.
Zena u njoj jeste.
I vise nismo imali
sta dokazivati
ni jedno drugome,
ni Bogu,
ni vjecnosti.
Proslo je jos nekoliko godina.
Ne znam koliko.
U tim godinama vrijeme vise ne prolazi.
Samo ljudi.
Kako ste danas?
Dobro.
Jeste uzeli tablete?
Jesam.
Sigurno?
Ne.
Gospodine...
Dobro, nisam.
Sestra ih je stavila pred mene.
Tri komada.
Jedna bijela.
Jedna zuta.
Jedna koju sam posebno mrzio
jer je bila velika.
Izvolite.
Hocete me otrovati.
Vec pet godina pokusavamo.
Slabo vam ide.
Nasmijala se.
Volio sam tu sestru.
Imala je strpljenja
za ljude koji vise nemaju vremena.
Hocete kafu?
Hocu.
Jednu?
Pogledao sam je.
Jednu.
Odavno sam naucio.
Te veceri bio sam umoran.
Ne bolestan.
Ne posebno.
Samo umoran
na onaj cudan nacin
kad ti se vise ne da
ni popravljati jastuk.
Vani je padala kisa.
Mrzim kisu.
rekao sam.
Niko nije odgovorio.
Znam.
Dodao sam.
Nasmijao sam se sam sebi.
Zadnjih godina
cesto sam vodio razgovore
u kojima sam morao
odraditi obje strane.
Zatvorio sam oci.
Nisam mislio na smrt.
Covjek valjda ocekuje
da ce pred kraj misliti
o velikim stvarima.
Bogu.
Djeci.
Grijesima.
Smislu.
Ja sam razmisljao
jesam li ugasio svjetlo u kuhinji.
Onda sam se sjetio
da vise ni nemam kuhinju.
Dobro.
rekao sam.
Onda je ugaseno.
Ujutro je sestra usla.
Dobro jutro.
Nisam odgovorio.
Prisla je krevetu.
Dodirnula mi ruku.
Onda vise nije zurila.
Ljudi nekako prestanu zuriti
kad shvate
da ti vise nigdje ne moras stici.
Na stolicu kraj kreveta
stavila je moje naocale.
Nisam ih vise trebao.
Kasnis.
Otvorio sam oci.
Sjedila je za stolom.
Mlada.
Ista ona kosa.
Ista mala bora kraj usana.
I ona ruzna vesta.
Gledao sam je.
Ti?
Ja.
Ali...
Nemoj odmah poceti.
Pogledao sam oko sebe.
Nisam vidio oblake.
Nije bilo andjela.
Nije bilo zlatnih vrata.
Nije bilo ni Boga
da provjeri papire.
Samo mali stol.
Dvije stolice.
I ona.
Je li ovo raj?
Otkud ja znam?
Pa dugo si ovdje.
I ti si odmah poceo s pitanjima.
Neke stvari se ne mijenjaju.
Sjeo sam preko puta nje.
Gledala me.
Sta me gledas?
Provjeravam.
Sta?
Jesi stvarno ti.
I?
Nasmijao sam se.
Jesi.
Hoces kafu?
Hocu.
Uzela je dvije soljice.
Zastao sam.
Godinama sam ucio
da uzimam jednu.
Trebala mi je citava starost
da se naviknem.
A sada su opet bile dvije.
Jedna ispred mene.
Jedna ispred nje.
Sta ti je?
Nista.
Opet to tvoje nista.
Ovo je dobro nista.
Sjela je.
Dugo smo sutjeli.
Nije mi smetalo.
Bila je to opet ona nasa tisina.
Ona koja ima kome
postaviti pitanje.
Jesi me se sjetio?
Svaki dan.
Lazes.
Dobro.
Pred kraj malo manje.
E, to ti vjerujem.
Nasmijala se.
Jesam ti nedostajala?
Jesi.
Koliko?
Pogledao sam dvije soljice.
Tacno jednu soljicu.
Budalo.
Nasmijala se.
Posegnula je preko stola
i uzela me za ruku.
Nije zasjalo nista.
Nije zapjevao hor.
Nije se otvorilo nebo.
I bilo mi je drago.
Nakon svega
nisam vise ni zelio cuda.
Sta cemo sad?
pitao sam.
Slegnula je ramenima.
Ne znam.
Imamo vremena?
Pogledala me onako.
Onako kako sam nekada
znao pretvoriti u citavu buducnost.
Ovaj put nisam morao.
Imamo.
Uzeo sam soljicu.
Otpio gutljaj.
Kafa je bila losa.
Pogledao sam je.
Ovo si ti kuhala?
Jesam.
Znao sam.
Mars.
Nasmijao sam se.
I tada sam pomislio:
ako raj stvarno postoji,
mozda nije mjesto
na kojem nam Bog vrati
sve sto smo izgubili.
Mozda nam samo vrati
onoga s kim mozemo
nastaviti razgovor
tamo gdje smo ga prekinuli.
Podigao sam soljicu.
E, da...
Sta?
Zaboravio sam ti nesto reci.
Sta?
Volim te.
Znam.
Kako znas?
Pogledala je soljicu ispred sebe.
Pola stoljeca si mi kuhao dvije kafe.
Dobro.
Dobro.
Sjedili smo tako.
Dvije soljice.
Dvije stolice.
I ruzna vesta
koja mi se jos uvijek nije svidjala.
Zena u njoj jeste.
I vise nismo imali
sta dokazivati
ni jedno drugome,
ni Bogu,
ni vjecnosti.
1
1
Re: Spomenik mojoj frustraciji
Onako ...mali osvrt:
Kritika i hejt nisu isto. Hejt trazi metu. Kritika trazi rjesenje.
Hejteru nije cilj da nesto bude bolje. Cilj mu je da nesto bude gore ili da drugoga ponizi. Kritika, ako je potkrijepljena argumentima, polazi od pretpostavke da promjena jos uvijek ima smisla i da ima potencijala. Onog trenutka kada se ta vjera izgubi, prestaje se kritikovati.
Mozda je dobra tema, ali nebitno.
Kritika i hejt nisu isto. Hejt trazi metu. Kritika trazi rjesenje.
Hejteru nije cilj da nesto bude bolje. Cilj mu je da nesto bude gore ili da drugoga ponizi. Kritika, ako je potkrijepljena argumentima, polazi od pretpostavke da promjena jos uvijek ima smisla i da ima potencijala. Onog trenutka kada se ta vjera izgubi, prestaje se kritikovati.
Mozda je dobra tema, ali nebitno.
0
Re: Spomenik mojoj frustraciji
Ako je netko heroj samo zato sto je zlocin pocinio "za moje", onda nisam definirao heroja. Definirao sam svoje pleme.
Ako sudimo po principu "branio je svoje", onda na kraju nitko nije kriv. Jer gotovo nitko nije tvrdio da cini zlo — svi su imali svoje razloge, svoje zastave, svoje mrtve i svoju pricu o obrani.
Zato se ne sudi tome ciji si bio, nego sto si ucinio.
Moral koji vrijedi samo za tudje nije moral. To je navijanje.
garantiram ovo:
Sudit ce vam se onako kako sudite.
Ako sudimo po principu "branio je svoje", onda na kraju nitko nije kriv. Jer gotovo nitko nije tvrdio da cini zlo — svi su imali svoje razloge, svoje zastave, svoje mrtve i svoju pricu o obrani.
Zato se ne sudi tome ciji si bio, nego sto si ucinio.
Moral koji vrijedi samo za tudje nije moral. To je navijanje.
garantiram ovo:
Sudit ce vam se onako kako sudite.
0
Re: Spomenik mojoj frustraciji
Moj naiskreniji post u ovoj temi:
Sjebale su me tablete , a ni jednu nisam uzeo.
Sjebale su me tablete , a ni jednu nisam uzeo.
1
1
-
medvjed23
- Administrator
- Reactions: 11091
- Postovi: 10517
- Pridružen/a: 28 jul 2020, 12:11
- Lokacija: https://poezijaisve.blog/
- Kontakt:
Svadjalice moja mala
Svadjalice moja mala,
ako se vec volis svadjati, svadjaj se kulturno.
Bez psovanja, vrijedjanja i ruznih rijeci.
Prije svega zato sto tako svadja moze mnogo duze trajati.
A ti to volis.
Psovka je neefikasna. vrijedjanje nekulturno .
Kazes mi da sam idiot i za tri sekunde si potrosila skoro sav materijal, a volis se svadjati.
To nije svadja.
To je telegram.
A ti valjda ne zelis da sa mnom zavrsis za tri sekunde.
ako se vec volis svadjati, svadjaj se kulturno.
Bez psovanja, vrijedjanja i ruznih rijeci.
Prije svega zato sto tako svadja moze mnogo duze trajati.
A ti to volis.
Psovka je neefikasna. vrijedjanje nekulturno .
Kazes mi da sam idiot i za tri sekunde si potrosila skoro sav materijal, a volis se svadjati.
To nije svadja.
To je telegram.
A ti valjda ne zelis da sa mnom zavrsis za tri sekunde.
1
1
Re: Spomenik mojoj frustraciji
nemoj me vrijedjati direktno.
Ako mi kazes da sam idiot, sta smo time dobili?
Ti si rekla sta mislis, ja sam shvatio sta mislis i svadja je prakticno zavrsena.
Steta.
Pitaj me radije:
-Jesam li te dobro razumjela?
Normalno da cu reci da jesi.
Ne mogu sad jos i priznati da ne znam sta sam rekao.
Onda me pusti da objasnim.
Sto vise objasnjavam, vece su sanse da cu reci jos nesto zbog cega cemo se svadjati.
Ako zastanem, sacekaj.
Mozda se sjetim.
Nemoj mi ni na kraju reci da sam idiot.
Samo reci:
-Sad mi je jasnije.
To je puno gore.
Jer ja onda ne znam sta ti je jasnije.
Da li ti je jasnije sta sam htio reci, zasto sam to rekao ili sta sa mnom nije u redu.
Moram pitati.
A ti nemoj odmah odgovoriti.
Malo razmisli.
To otvara jos najmanje tri teme za svadju.
Realno receno — gdje ce nam biti kraj...
Vidis kako se moze lijepo kad se ljudi postuju, cak i kad se svadjaju.
I...najbitnije cu ti reci.....
Ako mi kazes da sam idiot, sta smo time dobili?
Ti si rekla sta mislis, ja sam shvatio sta mislis i svadja je prakticno zavrsena.
Steta.
Pitaj me radije:
-Jesam li te dobro razumjela?
Normalno da cu reci da jesi.
Ne mogu sad jos i priznati da ne znam sta sam rekao.
Onda me pusti da objasnim.
Sto vise objasnjavam, vece su sanse da cu reci jos nesto zbog cega cemo se svadjati.
Ako zastanem, sacekaj.
Mozda se sjetim.
Nemoj mi ni na kraju reci da sam idiot.
Samo reci:
-Sad mi je jasnije.
To je puno gore.
Jer ja onda ne znam sta ti je jasnije.
Da li ti je jasnije sta sam htio reci, zasto sam to rekao ili sta sa mnom nije u redu.
Moram pitati.
A ti nemoj odmah odgovoriti.
Malo razmisli.
To otvara jos najmanje tri teme za svadju.
Realno receno — gdje ce nam biti kraj...
Vidis kako se moze lijepo kad se ljudi postuju, cak i kad se svadjaju.
I...najbitnije cu ti reci.....
0